Sardinija, jedan od najljepših otoka na svijetu, suočava se s neočekivanim problemom - nestankom lokalnog stanovništva. Dok turisti hrle na njezine obale, sela u unutrašnjosti ostaju prazna. Kako bi preokrenule ovaj zabrinjavajući trend, najmanje zajednice nude primamljive poticaje, uključujući jeftine kuće i novčanu pomoć onima koji su spremni preseliti se, pokrenuti posao i zasnovati obitelj, piše Politico.
Populacija otoka pala je na 1,57 milijuna u posljednja tri desetljeća, a polovica stanovništva danas živi u dva najveća grada, dok sela propadaju. Glavni uzrok je alarmantno niska stopa nataliteta. S prosjekom od samo 0,91 djeteta po ženi, Sardinija ima najnižu stopu u Italiji, koja i sama bilježi jednu od najnižih stopa u Europskoj uniji. Za održavanje stabilne populacije potrebno je 2,1 dijete po ženi. Uz to, visoka nezaposlenost i bolje prilike drugdje tjeraju mlade na iseljavanje.
"Posljednje dijete rođeno je ovdje prije 10 godina", izjavila je Maria Anna Camedda, načelnica Baradilija, najmanjeg sela na Sardiniji sa samo 76 stanovnika. Ovo sićušno, ali lijepo uređeno mjesto, gdje znak za dobrodošlicu i znak za kraj sela dijeli manje od 500 metara, simbol je sudbine koja prijeti mnogim zajednicama.
Kako bi izbjegli sudbinu gradova duhova, lokalne vlasti uvele su paket mjera protiv depopulacije. Parovi koji se presele u sardinijsko selo s manje od 3000 stanovnika mogu dobiti do 15.000 eura za kupnju ili obnovu doma. Za pokretanje posla koji zapošljava lokalno stanovništvo nudi se do 20.000 eura, a obitelji dobivaju i mjesečnu subvenciju od 600 eura za prvo dijete te 400 eura za svako sljedeće do njegove pete godine.
Ove mjere nadopunjuju lokalne inicijative, poput poznate ponude općine Ollolai koja pridošlicama prodaje kuće za samo jedan euro. Unatoč svemu, masovni dolazak stanovnika je izostao. Stranci čine tek 3,3 posto populacije otoka, što je znatno ispod talijanskog prosjeka od 8,9 posto.
Demografski kolaps natjerao je i talijansku vladu na reakciju, no njihov strateški plan izazvao je kontroverze. Priznanje da se za neka područja "ne mogu postaviti ciljevi za preokretanje trenda" i prijedlog "ciljanog plana za pomoć u procesu kroničnog propadanja" razljutili su mnoge, uključujući i predstavnike Katoličke crkve koji su plan osudili kao "potporu smrti" sela. Načelnicu Cameddu to nije iznenadilo. "Jednostavno je crno na bijelo stavljeno ono što vlada - ne samo ova vlada - radi već nekoliko desetljeća", rekla je.
Ipak, postoje i pozitivne priče. Dok mladi Sardinci odlaze u gradove, neki stranci pronalaze svoj dom upravo u ruralnim selima. Španjolski fotograf Ivo Rovira slučajno je otkrio selo Armungia dok je radio u Cagliariju. "Parkirao sam auto i otišao u šetnju. Pronašao sam kuću u povijesnom centru s natpisom 'Na prodaju'. Deset dana kasnije, uplatio sam polog za kupnju", ispričao je Rovira, koji se sa suprugom trajno preselio i otvorio restoran. "Ne osjećamo se kao digitalni nomadi; mi smo pravi Armungijci", dodao je.
Sličnu priču ima i Bianca Fontana, Australka koja je nakon života u Londonu i Šangaju tražila mirnije mjesto. U Nulviju, gradiću s oko 2500 stanovnika, kupila je kuću u roku od dva tjedna. "Došla sam do točke kada sam se osjećala prilično iscrpljeno u većim gradovima, i željela sam pronaći manje, tiše mjesto", objasnila je.
Ima i povratnika. Marcello Contu napustio je Sardiniju s 18 godina, a vratio se u selo Bidonì sa 120 stanovnika kako bi pokrenuo proizvodnju veganskog sira. Iako priznaje izazove poput izoliranosti i lošije povezanosti, vjeruje da takva mjesta nude nešto što su gradovi izgubili: "vrijeme, prostore po mjeri čovjeka, autentične odnose i snažnu povezanost s prirodom".
Projekt prodaje kuća za jedan euro proslavio je selo Ollolai, privukavši interes oko 100.000 ljudi. Ipak, shema je uspjela smjestiti tek nekoliko obitelji, a selo je nastavilo gubiti stanovnike.
Program funkcionira kao posrednik između vlasnika napuštenih kuća, koje su često u suvlasništvu više nasljednika, i onih koji ih žele kupiti za simboličan iznos. Na kraju je samo nekolicina stranih obitelji doista dobila kuću za euro.
Anna Maria Colavitti, profesorica urbanizma, smatra da takve mjere same po sebi nisu dovoljne. Njezina studija pokazala je da novi vlasnici ponekad odustaju jer ne mogu pokriti neočekivano visoke troškove obnove.
"Moguće je da se doseljavaju Amerikanci ili Nijemci koji vole staru kamenu arhitekturu, ali to ne donosi stvarne gospodarske koristi potrebne za opstanak sela", kaže.
No, načelnik Ollolaija, Francesco Columbu, ne odustaje. "Ollolai neće tako lako umrijeti. Imamo bolju kvalitetu života, i udaljeni smo sat vremena od nekih od najljepših plaža na svijetu. Kažem da lijepe stvari nikada neće umrijeti", zaključio je optimistično.