DANAS se u Meksiku, iza Brazila najmnogoljudnijoj zemlji Latinske Amerike, održavaju redovni predsjednički izbori koje mnogi promatrači drže jednima od najvažnijih u dugoj povijesti te zemlje.
Meksikanci, iako su već desetljećima uživali u za latinoameričke standarde izuzetno visokom stupnju demokracije, po prvi put pred sobom imaju relativno jednostavan izbor između dviju jasno definiranih ideoloških opcija, odnosno njihov rezultat će imati značajan utjecaj ne samo na zbivanja u Meksiku, nego i šire u regiji, uključujući susjedne SAD.
Na jednoj strani se nalazi ministar energetike Felipe Calderon, koji, kao i dosadašnji predsjednik Vicente Fox, pripada desnoj demokršćanskoj Stranci nacionalne akcije (PAN). Calderon, čiji je otac osnovao PAN, se zalaže za dobre odnose sa SAD kao i nastavak neoliberalne ekonomske politike svog prethodnika.
Na drugoj strani se nalazi Andres Manuel Lopez Obrador, kandidat ljevičarske Partije demokratske revolucije (PRD) koji je veliku popularnost stekao kao gradonačelnik dvadesetomilijunskog Ciudad Mexica. Obrador se zalaže za uvođenje visokih poreza bogatima i multinacionalnim korporacijama, a tako prikupljena sredstva bi uložio u poboljšanje položaja meksičke sirotinje. Mnogi bi eventualnu Obradorovu pobjedu vidjeli kao nastavak trenda kojim u Latinskoj Americi na vlast dolaze lijevi kandidati i političke opcije.
Ovi izbori imaju povijesnu važnost, slično kao i izbori 2000. godine koji su na vlast doveli Vicentea Foxa. Naime, pobjeda PAN-ovog kandidata je označila kraj 70-godišnje hegemonije Revolucionarno-institucionalne stranke (PRI), koja je u Meksiku - pod parolom čuvanja tekovina revolucije Pancha Ville i Emiliana Zapate-formalno održavala višestranački, a u praksi provodila jednostranački sustav. Tako se svaki PRI-jev kandidat smatrao budućim meksičkim predsjednikom. S obzirom da PRI desetljećima nitko nije mogao skinuti s vlasti, to je stranku postalo pretvorilo u oličenje institucionalne korupcije, a njene vlade oličenjem institucionalne nesposobnosti.
Iako se PRI na posljednjim izborima za meksički Kongres kao i guvernere meksičkih država uspjela malo oporaviti, njen službeni kandidat Roberto Madrazo se smatra autsajderom i ankete ga stavljaju na treće mjesto.
Ono što ove izbore čini posebno zanimljivim jest i to što je njihov ishod u potpunosti neizvjestan. Većina anketa je ukazuje na gotovo jednaki stupanj podrške između Obradora i Calderona među meksičkim biračima.
Dok Obradora podržava meksička sirotinja i tradicionalno siromašni jug Meksika, dotle Calderonu podršku uživa na nešto prosperitetnijem sjeveru te među bolje stojećim Meksikancima.
Jedan od faktora koji bi mogao odlučiti izbore mogao bi biti primjetni oporavak meksičkog gospodarstva u šest godina Foxovog mandata, kao i pojava novog društvenog sloja koji odgovara tradicionalnoj srednjoj klasi u drugim državama. Računa se da bi upravo taj dio stanovništva mogao donijeti pobjedu Calderonu.
Na izbore bi također značajan efekt moglo imati i intenziviranje debate o ilegalnoj imigraciji u susjednim SAD, s obzirom na to kako novac koji iz SAD šalju imigranti svojim obiteljima postaje jedan od sve važnijih stupova meksičkog gospodarstva. Obrador se obvezao da će se, ukoliko pobijedi, svim sredstvima suportstaviti pokušaju američkih vlasti da zatvore granicu odnosno spriječe priliv meksičkih imigranata. Vjeruje se da će to, više nego njegovo nominalno ljevičarstvo, predstavljati izvor napetosti u odnosima Meksika i SAD.
Predsjednički izbori u Meksiku se, inače, održavaju svakih šest godina, a izabrani predsjednik ima pravo na samo jedan mandat.
D.A.