Ludovik I. Anžuvinac, poznat i kao Ludovik Veliki, bio je jedan od najutjecajnijih vladara srednjovjekovne Europe, koji je vladao Ugarskom, Hrvatskom i Poljskom u 14. stoljeću. Rođen 5. ožujka 1326. godine u Visegrádu, srcu ugarskog kraljevstva, Ludovik je naslijedio očevo naslijeđe ambicioznog vladara i pretvorio ga u eru ekspanzije i stabilnosti.
Njegova vladavina, koja je trajala četrdeset godina, obilježena je hrabrim vojnim pohodima, mudrom diplomacijom i dubokom pobožnošću koja je oblikovala ne samo politiku, već i kulturni krajolik njegovih zemalja. Kao član anžuvinske dinastije, Ludovik je sanjao o velikoj kršćanskoj monarhiji, a njegova energija i vizija učinili su ga legendom među suvremenim vladarima.
Ludovik je rođen u obitelji koja je bila spoj ugarske moći i poljske plemenitosti. Sin Karla I. Ugarskog, reformatora koji je centralizirao kraljevstvo, i Elizabete Poljske, kćeri Vladislava I., Ludovik je odgojen u atmosferi političkih intriga i vjerske pobožnosti.
Njegova majka, izrazita vjernica, utjecala je na njegov razvoj, prenoseći mu ljubav prema katoličkoj vjeri i povijesti. Kao treći sin, Ludovik je postao nasljednik nakon smrti starije braće 1329. godine. Djetinjstvo mu nije bilo bez opasnosti - 17. travnja 1330. godine doživio je pokušaj atentata od strane Felicijana Záha, plemića koji je napao kraljevsku obitelj tijekom večere.
Ludovik je preživio zahvaljujući brzini svojih učitelja, što je samo ojačalo njegovu odlučnost. Obrazovao se u francuskom, njemačkom i latinskom jeziku, s posebnim zanimanjem za povijest i astrologiju, što ga je pripremilo za složene izazove budućnosti.
Već 1338. godine sklopljen je sporazum s markgrofom Moravije Karlom, koji je jamčio Ludovikovo pravo na poljsko prijestolje ako njegov stric Kazimir III. umre bez muškog nasljednika, a Ludovik je zaručen za Margaretu Češku, što je učvrstilo dinastičke veze.
Smrt oca Karla I. 16. srpnja 1342. godine označila je početak Ludovikove vladavine. Sa šesnaest godina, već punoljetan, okrunjen je samo pet dana kasnije, 21. srpnja, u Székesfehérváru sa Svetom krunom Ugarske.
Naslijedio je stabilno kraljevstvo s punom blagajnom i centraliziranom upravom, ali i ambiciozne planove. Njegova majka Elizabeta igrala je ključnu ulogu kao suvladarica, savjetujući ga u prvim godinama.
Ludovik je brzo pokazao da je dostojan nasljednik, suočavajući se s unutarnjim nemirima i vanjskim prijetnjama. U Hrvatskoj je 1345. godine obnovio kraljevsku vlast, opsjednuvši Knin i pridobivši lokalno plemstvo, što je učvrstilo njegovu kontrolu nad Jadranom. Ove rane pobjede postavile su temelje za njegovu reputaciju ratnika i diplomata.
Ludovikova vladavina bila je obilježena reformama koje su jačale kraljevsku moć i štitile plemstvo. Na saboru 1351. godine potvrdio je slobode ugarskog plemstva, naglašavajući jednakost svih plemića i uvodeći sustav fideikomisa za plemićke posjede, koji su se vraćali kruni ako muška linija nestane.
Također je ujednačio poreze za seljake, postavivši "devetu" kao standardnu rentu, i potvrdio njihovo pravo na slobodno kretanje, što je poboljšalo ekonomiju. U Poljskoj, koju je naslijedio 1370. godine nakon smrti strica Kazimira III., Ludovik je 1374. izdao Privilegiju Koszyce, kojom je smanjio poreze za plemstvo za 84 posto i obećao naknadu za vojnu službu, osiguravajući tako prihvaćanje svojih kćeri kao nasljednica.
Ove mjere učvrstile su njegovu popularnost i omogućile centralizaciju, uključujući osnivanje višeg suda i delegiranje porota u kraljevskim slobodnim gradovima. Ludovik je vladao apsolutno, ali mudro, dijeleći zemljišne darove dvorjanima uz uvjete koji su štitili krunu.
Ludovik Veliki bio je ratnik koji je proveo više od dvadeset pohoda, šireći granice svog carstva. Već 1344. godine pokrenuo je križarski pohod protiv Litve, opsjednuvši Vilnius, a 1345. porazio tatarsku vojsku, proširivši utjecaj prema Crnom moru.
U Dalmatinskoj borbi protiv Venecije osvojio je gradove poput Zadra, a Sporazum u Zadru 1358. godine prisilio je Veneciju da se odrekne dalmatinskih teritorija. Najdramatičniji pothvati bili su protiv Napulja: nakon ubojstva njegovog brata Andrije, vojvode od Kalabrije, 1345. godine, Ludovik je 1347. i 1348. godine proveo dvije kampanje, zauzevši velike dijelove južne Italije i proglasivši se kraljem Napulja.
Iako su njegove trupe počinile zločine koji su ga učinili nepopularnim, Ludovik je uspio prisiliti papu na priznanje svojih naslova, iako nije zadržao teritorij. U Balkanima se suočio s Osmanlijama, Srpskim carstvom i Zlatnom hordom, osvojivši privremeno Vlašku 1375. godine i podržavajući saveznike poput srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića nakon bitke na Marici 1371.
Ovi pohodi, iako često nominalno uspješni, suočavali su se s otporom zbog Ludovikovih pokušaja katoličke konverzije lokalnog stanovništva.
Ludovikova mudrost nije se ograničavala na bojišnicu; njegova diplomacija bila je majstorska umjetnost. Sklopio je saveze s Genovom 1352. godine protiv Venecije, a 1361. posredovao između cara Karla IV. i Rudolfa IV. Austrijskog.
Podržavao je papinske križarske inicijative protiv Litve i Osmanlija, ali često koristio papinske poreze za svoje potrebe. Tijekom Zapadnog raskola priznao je Urbana VI. i podržao Karla od Durazza u Napulju. Mir u Torinu 1381. godine s Venecijom doveo je do odricanja od Dalmacije i godišnjeg danka, učvršćujući Jadran pod ugarskom kontrolom. Ove veze učinile su Ludovika ključnim igračem u europskoj politici.
Pobožnost je bila srž Ludovikovog karaktera; nazvan po svecu Ludoviku Toulouskom, bio je pokrovitelj crkve i umjetnosti. Podržavao je franjevce i dominikance, gradeći samostane i crkve širom kraljevstava.
Njegov dvor u Visegrádu postao je središte kulture, s iluminiranim rukopisima i pokroviteljstvom nad slikarima i kiparima. Ludovik se borio protiv hereza i podržavao katoličku misiju, posebno na Balkanu. Njegova vjera nije bila samo osobna – oblikovala je politiku, pretvarajući ga u zaštitnika kršćanstva u doba osmanlijskog napredovanja.
Ludovik I. umro je 10. rujna 1382. godine u Nagyszombatu, vjerojatno od otrovanja tijekom lova, ostavivši kraljevstvo bez muškog nasljednika. Njegove kćeri – Katarina, Marija i Hedviga – naslijedile su krune, s Marijom na ugarskom i hrvatskom prijestolju, a Hedvigom u Poljskoj, što je dovelo do Jagelonske dinastije.
Smrt je izazvala krizu nasljeđa, ali Ludovikovo nasljeđe opstalo je: proširio je teritorije, ojačao centralnu vlast i ostavio kulturni otisak koji je trajao stoljećima. Kao "Veliki", ostao je simbol ambicije i pobožnosti, vladara koji je sanjao o ujedinjenoj kršćanskoj Europi usred olujnih vremena.