Elizabeta Luksemburška (7. listopada 1409. - 19. prosinca 1442.) bila je posljednja nasljednica moćne luksemburške dinastije i jedna od najutjecajnijih žena kasnog srednjeg vijeka. Kao jedino dijete svetog rimskog cara Sigismunda i Barbare Celjske, bila je od rođenja predodređena za političku ulogu. Svojim brakom s habsburškim vojvodom Albertom V. spojila je dvije velike europske kuće - Luksemburge i Habsburgovce - čime je postavila temelje buduće habsburške moći u srednjoj Europi.
Elizabeta je rođena 7. listopada 1409. godine, vjerojatno u Visegradu u Mađarskoj, dok je njezin otac Sigismund već bio kralj Mađarske i Hrvatske. Majka Barbara bila je kći Hermana II. Celjskog, jednog od najmoćnijih velikaša na području današnje Slovenije. Kroz roditelje je Elizabeta naslijedila veze s gotovo svim važnijim srednjoeuropskim dinastijama.
Odrasla je u okruženju dvorskih intriga i diplomatskih pregovora, jer je Sigismund nastojao očuvati carsku i ugarsku krunu unutar svoje loze. Kako nije imao muških nasljednika, Elizabeta je postala ključan politički adut. Još kao djevojčica zaručena je za austrijskog vojvodu Alberta V. Habsburškog, a vjenčali su se 1422. godine, vjerojatno u Beču.
Brak je bio dinastički savez: Habsburgovci su stekli pravo nasljedstva na ugarsko i češko prijestolje, a Elizabeta je dobila snažnog saveznika.
Nakon smrti cara Sigismunda 1437. godine, Elizabetin suprug Albert izabran je za kralja Mađarske, Hrvatske i Češke te je kao rimsko-njemački kralj postao poznat kao Albert II. Elizabeta je tada postala kraljica-suvladarica i aktivno sudjelovala u državnim poslovima. Međutim, njezina moć bila je ograničena snažnim protivljenjem dijela plemstva, osobito u Mađarskoj, gdje su staleži preferirali muške vladare.
Albert je umro iznenada 27. listopada 1439. tijekom pohoda protiv Osmanlija, ostavivši Elizabetu trudnu. U veljači 1440. rodila je sina Ladislava, kasnije poznatog kao Ladislav Posmrtni (Ladislaus Posthumus). Kako bi zaštitila nasljedna prava svog novorođenog sina, Elizabeta je, prema kronikama, dala prenijeti Svetu krunu svetog Stjepana iz krunidbene riznice i potajno organizirala krunidbu djeteta u Székesfehérváru. Ovaj čin, poznat kao "krađa svete krune", bio je presudan trenutak u mađarskoj povijesti - simbol majčine odlučnosti da obrani dinastijsko pravo.
Ipak, dio ugarskih plemića odbio je priznati dijete za kralja i ponudio krunu poljskom vladaru Vladislavu III. Jageloviću, što je dovelo do građanskog rata. Elizabeta je vladala kao regentica u ime sina, uz potporu svojih rođaka Celjskih i vjernih saveznika, ali politički sukobi i iscrpljenost brzo su je oslabili.
Godine 1442. Elizabeta se našla u teškoj situaciji - okružena neprijateljima i iscrpljena od borbe za sinovu budućnost. Umrla je 19. prosinca 1442. godine u Győru u Mađarskoj, u dobi od samo 33 godine. Uzrok smrti nije poznat; povjesničari nagađaju da je riječ bila o bolesti, iscrpljenosti ili mogućem trovanju. Pokopana je u Stolnom Biogradu (Székesfehérvár).
Elizabeta i Albert imali su četvero djece, od kojih su troje preživjeli djetinjstvo: Anna Austrijska (1432.-1462.), koja se udala za vojvodu Wilhelma III. od Saskog-Meißena, Elizabeta Austrijska (1436.-1505.), koja se udala za poljskog kralja Kazimira IV. Jagelovića, te Ladislav Posmrtni (1440.-1457.), kralj Mađarske, Hrvatske i Češke.
Kroz kćeri Annu i Elizabetu, luksemburška se krv razlila po Europi. Anna je postala poveznica s austrijskom habsburškom granom, dok je mlađa Elizabeta postala kraljica Poljske i majka niza vladara iz dinastije Jagelovića. Njezin sin Vladislav II. Jagelović vladao je Češkom i Mađarskom, dok su njezini drugi sinovi - Aleksandar, Ivan Albrecht i Sigismund Stari - nosili poljsku krunu i oblikovali srednjoeuropsku politiku 15. i 16. stoljeća.
Ladislav Posmrtni, posljednji muški potomak Sigismundove loze, umro je mlad i bez djece, ali je njegova smrt otvorila put jačanju Habsburgovaca, koji su se kroz Elizabetinu lozu i brakove njezinih kćeri povezali s Luksemburzima, Jagelovićima i drugim europskim vladarskim kućama. Tako je Elizabetina krv postala dijelom gotovo svih velikih dinastija koje su oblikovale Europu u narednim stoljećima.
Elizabeta Luksemburška ostala je upamćena kao iznimno odlučna i obrazovana žena svoga vremena. Iako je živjela u doba kad su žene rijetko imale političku moć, uspješno je čuvala dinastičko nasljeđe i položila temelje habsburškoj dominaciji u Srednjoj Europi.
Elizabetina krvna linija nije nestala s njezinim sinom, nego se preko njezinih kćeri i unuka razgranala diljem Europe. Njezina unuka Margareta Saská udala se u austrijsku habsburšku granu, a njezina kći Elizabeta Austrijska postala je kraljica Poljske i majka cijele generacije vladara.
Među Elizabetinim potomcima bili su poljski i litavski kraljevi, češki i mađarski vladari, te car Maksimilijan I., čiji su nasljednici Filip Lijepi i Karlo V. spojili Habsburge sa Španjolskom i Burgundijom.
Tako se nasljeđe jedne srednjovjekovne kraljice utkalo u tkivo europske povijesti: od Beča do Madrida, od Krakova do Bruxellesa, gotovo svaka velika dinastija nosila je trag njezine krvi. Elizabeta Luksemburška tako nije bila tek posljednja iz svoje loze - bila je prva u nizu vladara čija je krv oblikovala kontinent stoljećima nakon njezine smrti.