ZORAN MILANOVIĆ u oporbi se izborio za titulu Čovjeka kojeg nije bilo.
Nije ga bilo u Saboru, nije ga bilo u medijima, nije ga bilo u javnosti ni među građanima. Kod svakog značajnijeg političkog događaja, od uhićenja do kampanja, do predsjednika SDP-a bilo je najteže doprijeti. Bio je poput mađioničarskog zeca iz šešira, samo obrnuto: nema ga kad je najvažnije.
A nema ga ni sad.
Na čelu Vlade Zoran Milanović postao je Čovjek kojeg opet nema. I dok to ne bi trebalo biti iznenađenje svima onima koji su ga godinama toliko zazivali da su ga zbog toga više prestali prozivati, u javnosti se ovih dana oko toga povela neformalna polemika.
Je li Milanovićeva nevidljivost dobra ili loša?
Tko vodi Vladu, SDP ili HNS?
Politologinja Mirjana Kasapović naljutila se na Milanovića zato što je na Čačićeve verbalne eskapade odgovorio jednom svojom: upozorio je, bez da je ikoga prozvao, kako se "treba kloniti imperijalne oholosti na vlasti".
"Ovo nije vrijeme za pjesničke slobode u nastupima predsjednika hrvatske vlade", napisala je profesorica Kasapović u Večernjem listu. "Ovo je vrijeme za jasan politički govor i odlučno političko djelovanje. Dojam koji ostavlja nova vlada postaje teško nepodnošljiv mnogim biračima SDP-a. Da nije Slavka Linića, moglo bi se pomisliti da je na vlasti sam HNS ili da je u najmanju ruku glavna stranka koalicije. Je li to bila volja birača na prosinačkim izborima prošle godine? Ako nije, a nije, kako se i zašto onda sve ovo događa?".
Čemu služi premijer?
Jasmina Popović u tjedniku Forum Milanovića je prozvala Gospom međugorskom. "Premijer je trebao najavljivati velike poteze i planove, buditi optimizam, primiti one koji misle da je premijer instanca koja bi mogla pomoći", napisala je povodom sto dana Vlade.
"U tri mjeseca se pokazalo da to ne može ili ne želi biti. Ponaša se kao da ne želi preuzimati odgovornost za poteze svojih ministara, nadajući se da će kad oni potonu on izaći neokrznut. Ne, nije ovo zagovaranje Sanadera koji se miješao u sve, ni Kosorove koja sada plaća pet minuta jadne premijerske slave. Naprosto je pitanje: čemu služi premijer".
Premijera se ocjenjuje zajedno s Vladom
A komentator Novog lista Dražen Ciglenečki premijera Milanovića naziva "radnim veznim igračem" čiji se učinak na terenu, za razliku od onog nogometnih fantazista, mahom ne primjećuje, već će ga se ocjenjivati na osnovu ukupnih Vladinih, momčadskih, dometa.
"Teško je povjerovati", napisao je on ove nedjelje, "da se Milanović zatvori u ured i po cijele dane samo čita strane novine, igra tetris i gleda na sat čekajući da ode doma. Nešto tamo valjda i radi. A ako ne želi češće javno istupati i hvaliti se kako njegova Vlada i on osobno izgaraju za Hrvatsku, to je isključivo Milanovićeva stvar. Ako mu nije cilj na takav način održavati vlastitu popularnost, ne treba ga u tome sprječavati. Građani ionako nemaju koristi od slušanja premijera koji neprestano priča da mu je plan da svima bude bolje i da će tako i biti".
I tako, dok se svi se slažu da premijera Milanovića nema, još se uvijek ne mogu složiti je li to dobro ili nije.
Šutnja je zlato
Moglo bi biti dobro za samog Milanovića. Što manje govori, manje ga se može kritizirati zbog onoga što kaže. Što se manje pojavljuje, manje izlaže živce baražnoj vatri medija. A što se manje zna o onome što radi, njegov rad dobiva na težini.
I obratno, što manje radi, manje i griješi.
U zavjetrini može prisvojiti zasluge za svaki dobar potez svojih ministara i ograditi se od svake njihove gluposti ili svinjarije. Ili se, poput svojedobno Ive Sanadera, pojaviti kao arbitar i spasitelj. Jasno, pod uvjetom da je poput Sanadera upućen u ono što Vlada zapravo radi.
Verbalni rebusi
Takva politika može biti dobra i za građane. Barem ih premijer svakodnevno ne opterećuje svojom asocijalnom pojavom i verbalnim rebusima. Kažu mnogi, bitna su djela.
Ali opet, kod dobrog dijela građana još uvijek postoji potreba da se predsjednik Vlade, glavna i najmoćnija osoba u državi, postavi kao lider. Pogotovo u kriznim vremenima koja građanima nude otpuštanja, stečajeve, bankrote, rasprodaju, rezove i reforme, prije nego što im netko ponudi nadu u bolje sutra.
Riječju, ljudi očekuju da ih netko vodi kroz oluju.
Milanović nije potpredsjednik
Teško im je pratiti hiperaktivno jurcanje Čačića i Linića, a još im je teže pohvatati sva ministarska obećanja. Trebaju nekoga da im objasni kuda se ide i kamo se misli doći.
Jer, ako ministri rade što hoće, a građani sami izvlače zaključke o njihovim potezima, onda je legitimno postaviti pitanje čemu služi premijer. Osim kako bi se Linića i Čačića podsjetilo da Milanovića više ne smiju zvati "potpredsjednikom".
Karantena u Banskim dvorima
Prošloga tjedna Milanović je prekinuo još jedan komunikacijski kanal s građanima. Nakon deset godina prekinuo je s gostovanjima u emisiji Hrvatskgog radija "Kako vlada Vlada". Učinio je to diplomatski: nije odbio pozive urednika, nego ih je ignorirao.
Sve to, zajedno sa činjenicom da Vlada nema pravog glasnogovornika, pojačava dojam premijerove potpune zatvorenosti i izoliranosti.
Kao da u Banskim dvorima nema nikoga. Ili kao da premijer radi nešto toliko važno da ne smije nikome reći o čemu se radi.
Ipak se ona "imperijalna oholost" može shvatiti na različite načine.