Foto: Službene fotografije i dokumenti sa stranice "U ime države"
SLOVENSKA filozofkinja, sociologinja, političarka i kolumnistica Spomenka Hribar odlučila je reagirati na izdanje trilogije "U ime države" i na članak Tko je pomogao otvoriti vrata pakla. Njenu reakciju objavljujemo u cijelosti.
Tko pomaže osuđivati Sloveniju?
To dopuštam sebi u Srbiji, a u drugoj državi to nećete čuti od mene.
Dragan Bjelogrlić
Blaž Zgaga u svom članku Tko je pomogao otvoriti vrata pakla započinje svoje razmišljanje tvrdnjom kako svjetska javnost najveću odgovornost za raspad Jugoslavije pripisuje, doduše, Slobodanu Miloševiću, ali se Slovenija, koja je najbolje podnijela njezin raspad, “okoristila kasnijim ratovima u susjedstvu i dobro zaradila unosnom prodajom oružja”.
Kritički su i pogledi stranih povjesničara na slovensko osamostaljivanje. Zgaga drži da su “zavjeru protiv Jugoslavije” najcjelovitije predstavili Laura Silber i Allan Little u knjizi Smrt Jugoslavije. Budući da već dvadeset godina živimo “izolirani od međunarodnih informacijskih i intelektualnih tokova” i budući da mnogi pojedinci šute o tadašnjim događajima, “kao da im je o tome zabranjeno govoriti”, istina stranih analitičara, tako Zgaga, “i dalje se brižno skriva od slovenske javnosti”, kojoj su “još i danas poznati samo mitovi o ‘ratu za nezavisnost’”.
Blaž Zgaga će skinuti veo tajne koja prekriva istinu o slovenskoj neovisnosti! Pri traganju za tom istinom oslanja se na interpretaciju dr. Slavena Letice, u obliku kako ju je ovaj zapisao u uvodu hrvatskom izdanju prve knjige trilogije U ime države autora Mateja Šurca i Blaža Zgage (Prodaja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2013.; prijevod izvornika u izdanju naklade Sanje, Ljubljana 2011.)
Slovenska zavjera protiv Jugoslavije
U spomenutom uvodnom tekstu dr. Slaven Letica svoju interpretaciju odluke Predsjedništva Republike Slovenije o pomoći Hrvatskoj oružjem pripisuje – autorima Šurcu i Zgagi! I to kakvu? Da u svom djelu dokazuju kako su “Kučan i njegovo društvo zapravo donijeli odluku kako iz prodaje zaplijenjenog ‘jugoslavenskog’, dakle i hrvatskoga, oružja izvući maksimalnu zaradu”. Želja da se pomogne imala bi u skladu s time već načelno kriminalni cilj. Tom logikom Letica nastavlja kako su slovenski i hrvatski “junaci osamostaljenja znatno prije raspada Jugoslavije sklopili nečasno, veleizdajničko vojno savezništvo čiji je cilj bila ‘trgovina oružjem (koja) je donosila golemu dobit, stvarajući tako nove elite’.” Ta se “veleizdaja” u sklopu interpretacije odluke predsjedništva RS o pomoći Hrvatskoj vezuje, dakako, uz predsjedništvo RS. Ne bi li svoju interpretaciju dodatno potkrijepio, dr. Letica otkriva susret dr. Franca Bučara (tadašnjeg predsjednika skupštine RS) i Dimitrija Rupela (tadašnjeg tajnika vanjskih poslova) s Dobricom Ćosićem u njegovom stanu u Beogradu. Tako je navodno 14. kolovoza 1991. sklopljen “tajni pakt o nenapadanju Kučan-Milošević, koji predviđa političke i teritorijalne promjene bivše Jugoslavije”, te se ga stoga može “smatrati agresivnim vojnim savezom na štetu svih onih koji ga nisu potpisali”.
Ta nategnuta, paranoična interpretacija događanja prilikom osamostaljivanja ne bi zavrijedila ozbiljno razmatranje da je nije preuzeo i proširio slovenskim, jugoslavenskim i europskim prostorom koautor trilogije Blaž Zgaga. Još duži članak od onog u Objektivu, koji još podrobnije “analizira” slovensku “izdaju”, objavljen je, naime, u više medija u svim državama bivše Jugoslavije osim u Makedoniji.
Očigledno je potreba da Slovenija pod svaku cijenu postane krivac za balkansku katastrofu bila tako velika, da Letici nije bilo dovoljno niti instrumentaliziranje razgovora u Ćosićevoj kući, pa je tome pridodao (Mladina, 25. listopada 2013.) i sastanak delegacija Slovenije i Srbije 24. siječnja 1991. Letica taj sastanak naziva “neposrednim dogovorom/sporazumom/priopćenjem Milošević-Kučan”, premda se radilo o sastanku dviju delegacija. Slovensku delegaciju osim Kučana činili su dr. France Bučar, dr. Jože Mencinger, dr. Dušan Plut, dr. Miha Ribarič i Marjan Šiftar, a na drugoj strani pored Slobodana Miloševića bili su dr. Slobodan Unković, predsjednik narodne supštine, dr. Dragutin Zelenović, mandatar za sastav nove vlade, i dr. Stanko Radmilović, predsjednik izvršnog vijeća.
Letica obje delegacije reducira na “neposredni dogovor” između Kučana i Miloševića”. Štoviše: kao “tajno dogovaranje”, iako je bilo objavljeno priopćenje sa sastanka. Otkada je objavljeno priopćenje “tajno dogovaranje”? Ako je bilo tajno, kako je dr. Letica mogao znati za njega? Ali, odgovor daje sam: “Kao osobni savjetnik predsjednika Tuđmana, bio sam tada vrlo detaljno upoznat s tokom i rezultatima sastanka Kučan-Milošević”. Naravno da je bio upoznat, kad je slovenska delegacija prije povratka u Ljubljanu (istoga dana) na zagrebačkom aerodromu predsjednika Tuđmana i njegove suradnike upoznala s tokom i rezultatom sastanka. “Za susret,” veli Kučan, “sam se prije toga dogovorio s predsjednikom Tuđmanom. To nam se činilo posebno važnim zbog planiranog hrvatsko-srpskog susreta.” I naglašava: “Tada smo svoje aktivnosti redovito koordinirali s Hrvatskom.” (Mladina, 6. studenog 2013.)
Ne samo s Hrvatskom, nakon plebiscita u prosincu 1990. slovenska se politika sastajala i s vodstvima drugih republika, najprije sa srpskim. Nakon neuspješnih razgovora o slovensko-hrvatskom planu preuređenja Jugoslavije u konfederaciju, Slovenija je 20. veljače predložila drugim republikama rezoluciju o razdruživanju Jugoslavije. Slovenija je i sve vrijeme nakon osamostaljenja ustrajavala pri interpretaciji da je u Jugoslaviji došlo do razdruživanja, a tu interpretaciju potvrdila je i Badinterova komisija.
Zgaga citira dio službenog izvještaja s tog sastanka dviju delegacija.
“Srbija poštuje interes Slovenije da na temelju prava naroda na samoopredjeljenje i kroz proces postizanja sporazuma o budućim odnosima republika ostvari neometano ostvarenje prava slovenskog naroda i Republike Slovenije na vlastiti put i opredjeljenje u pogledu budućeg povezivanja s drugim jugoslavenskim narodima odnosno republikama. Slovenija poštuje interes srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes mora poštovati.”
Tada, u siječnju 1991., još je bilo nade da je moguće ostvariti određeni “budući jugoslavenski dogovor”, dok je, s druge strane, slovenska odluka donijeta na plebiscitu, razumljivo, bila konačna! Za odluku o samostalnoj državi nismo trebali nikakav pristanak ili dozvolu; samoopredjeljenje naroda je po definiciji autonomno i suvereno.
Priopćenje obiju delegacija sadržava, osim dijela koji je objavio Zgaga, i tekst prije njega i poslije njega; dva pasusa objašnjavaju bit sporazuma obiju delegacija (a ne pakta Milošević-Kučan):
“Zajednički je konstatirano da u razrješavanju jugoslavenske krize treba polaziti od prava naroda na samoopredjeljenje, koje ničime ne može biti ograničeno osim jednakim i takvim pravom drugih naroda. Obostrano je donesena ocjena kako pri ostvarivanju tog prava treba uvažavati specifičnosti i razlike u interesima, kao i to da njegovo ostvarivanje ne smije biti na štetu drugih naroda.”
I pasus nakon toga:
“U razgovoru je bilo konstatirano da nije moguće na jednak način odrediti međusobne odnose svih republika u Jugoslaviji. Novi jugoslavenski dogovor mora zbog toga uvažavati razlike i interese svih jugoslavenskih naroda i republika u nastojanju da se jugoslavenska kriza rješava na miran način i u demokratskom procesu dogovaranja o budućnosti Jugoslavije.”
Još uvijek, dakle postoji nada u uspostavljanje “treće Jugoslavije”, u kojoj bi svi Srbi bili u “jednoj državi”.
“Interes srpskog naroda da živi u jednoj državi ne ugrožava prava nijednog drugog naroda, ukoliko se radi o saveznoj državi. Ako je to Jugoslavija, sa Slovenijom ili bez nje, to za srpski narod nije problem” (navodi iz bilježaka o razgovoru s delegacijom Republike Srbije u Beogradu, 24. siječnja 1991.).
Bez obzira na to da li bi se Slovenija osamostalila, odnosno da li se već jest, interes Srbije je jednak i jednako će nastojati da svi Srbi žive u jednoj državi, “trećoj” Jugoslaviji. Slovenija u toj “priči” uopće nije važna, nije nikakva postavka! U svakom slučaju, Hrvatska sa srpskim življem bila je u drugačijoj situaciji, bez obzira na to je li Slovenija i dalje sastavni dio Jugoslavije ili ne. Naglašavam: sastanak, o kome je riječ, održao se 24. siječnja, dakle prije osamostaljivanja Slovenije i Hrvatske. Tada se Milošević još nadao obnovi Jugoslavije! Ukoliko bi se Hrvatska osamostalila, Srbija bi bila u sporu s njom čak i kad bi Slovenija i dalje bila sastavni dio Jugoslavije! Ta neće valjda netko reći kako je Hrvatska nekakva slovenska nusprostorija koja se osamostalila samo zato što se osamostalila Slovenija. Čak je zbog prestižnih razloga svoju samostalnost objavila jedan dan prije nego što su se dogovorili slovenski i hrvatski političari! Ako se dakle Sloveniju optužuje da je kriva za raspad Jugoslavije, onda je barem isto toliko kriva i Hrvatska, koja je svojim osamostaljivanjem definitivno zatvorila mogućnost uspostavljanja “treće” Jugoslavije. I razumije se, ne optužujem je da je kriva zato što se osamostalila!
Ovu sam logiku dovela do apsurda želeći ukazati na nevjerodostojnost i neosnovanost takve optužbe na račun Slovenije! Nema sumnje da je hrvatska politika sukrivac za rat: Tuđman je izmijenio ustavno pravni status hrvatskih Srba, ograničio javnu upotrebu ćirilice, prognao od 150 do 200 tisuća Srba (po približnim ocjenama OUN-a) iz stoljećima njihove Krajine, a kamoli da bi Srbima priznao status konstitutivnog naroda, kao što su ga imali u Hrvatskoj u okviru Jugoslavije. Sadašnja hrvatska službena politika trudi se izmijeniti politiku, ali je nacionalistički naboj još uvijek (pre)jak.
Navedeni odlomci iz priopćenja i bilježaka sa sastanka dviju delegacija govore nešto posve drugo nego ono što Sloveniji, odnosno slovenskoj politici zamjera dr. Letica, a za njim ponavlja Blaž Zgaga. Ono što piše “crno na bijelom” nikako nije moguće razumjeti ni kao tajno dogovaranje” ni kao “izdaju”, no unatoč tome Letica taj razgovor označava upravo kao izdaju. I to zato što “su četiri dana ranije (20. siječnja 1991.) Slovenija i Hrvatska potpisale sporazum o zajedničkoj obrani ukoliko bi JNA posredovala u bilo kojoj od država koje su tada bile republike SFRJ-a”. Sporazum su sa slovenske strane potpisali tadašnji sekretar narodne obrane Janez Janša i sekretar unutarnjih poslova Igor Bavčar s hrvatskim kolegama Martinom Špegeljom i Josipom Boljkovcem. Za potpis takvog sporazuma Janša i Bavčar nisu bili ovlašteni te ga je predsjedništvo RS-a odbacilo. Na sreću, inače bi u suprotnom krvavi rat zahvatio i Sloveniju u nemjerljivom opsegu.
Prijateljski ili poluslužbeni susret?
Dodatni argument za svoje poglede kako je Slovenija “prodajom oružja zaradila”, kako veli Zgaga, Letica nalazi u već spomenutom susretu kod srpskog pisca Dobrice Ćosića, kad su ga posjetili dr. France Bučar i dr. Dimitrij Rupel. Nekadašnji prijatelji su taj razgovor zapisali i parafirali. Letica taj zapis naziva “tajnim paktom Milošević-Kučan” i po njemu on “predviđa političke i teritorijalne promjene bivše Jugoslavije”. Budući da je u tom razgovoru zapisano kako Slovenija smatra da je “rješenje srpsko-hrvatskih odnosa moguće samo na temelju samoopredjeljenja naroda iz kojeg treba da proizađu različiti oblici autonomija”, Letica zaključuje da se taj “pakt” može smatrati “agresivnim vojnim savezom” Slovenije i Srbije.
Razmislimo li podrobnije, sam zapis o rješavanju “srpsko-hrvatskih odnosa na temelju samoopredjeljenja naroda” ne može biti sporan, posebno zbog toga što je kao dopuna zapisan upravo citirani dodatak, kako, naime, iz tog prava trebaju proizlaziti “različiti oblici autonomija”. O čemu se radi? Hrvati imaju pravo na svoju republiku (državu), no kao država, Hrvatska je odgovorna za ravnopravni i jednakovrijedni život manjina koje žive na njezinom nacionalnom teritoriju, prvenstveno Srba, koji su već petsto godina obitavali u Krajini. U slučaju kad ne bi došlo do novog državnog povezivanja bivših jugoslavenskih republika te bi se Hrvatska osamostalila na temelju prava naroda na samoopredjeljenje, Srbi imaju pravo na autonomiju unutar države Hrvatske. To je sadržaj te točke razgovora!
Na ovom mjestu nema prostora da bih analizirala ostale točke “sporazuma”, ali nijedna od njih, pa ni 4. točka, u kojoj je zapisano kako “Slovenija smatra realnim i razumnim da dođe do federativnog povezivanja Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije”, ne predstavlja izdaju Hrvatske! Da, bilo bi razumno da je došlo do takve federacije odnosno neke nove državne zajednice (ili osnivanja srpske autonomije u Hrvatskoj), ali tog razuma nije bilo ni u Srbiji ni u Hrvatskoj! Kako sam već spomenula, Tuđman je postupao suprotno toj dikciji. Takvo – nerazumno – postupanje prema Srbima u Krajini nije, doduše, bilo uzrokom napada na Hrvatsku, ali je bio prikladan izgovor za Miloševićev ekspanzionizam. I, gledamo li s druge strane, bilo je očito da je Milošević instrumentalizirao krajinske Srbe za svoju ekspanziju.
Zapis “sporazuma” koji su Bučar i Rupel potpisali s Ćosićem ni u kojem slučaju ne može biti pakt o “nenapadanju” između Srbije i Slovenije, niti bjanko mjenica za ono što je kasnije na teritoriju Jugoslavije činila JNA, kojom je već ovladavala srpska nacionalistička politika. Besmislena je tvrdnja dr. Letice kako je taj “pakt” predviđao “političke i teritorijalne promjene bivše Jugoslavije”, jer su one započele još ranije. Na kraju krajeva, Hrvatska je samostalnost proglasila 25. lipnja. A i rat je započeo prije 14. kolovoza 1991. No, to zna i sam Letica kad zapisuje “promjene bivše Jugoslavije”.
Dr. Rupel i Bučar tvrde kako susret s Ćosićem nije imao službeni karakter. Smatram da odluka za taj posjet proizlazi iz njihova mišljenja kako je moguće nešto urediti među prijateljima. Na primjer, osigurati i s te “prijateljske strane” da će se Srbija zajedno s JNA držati odluke predsjedništva SFRJ-a, koje je 18. srpnja 1991. odlučilo za povlačenje JNA iz Slovenije. Njezin zadnji vojnik otišao je iz naše države 25. listopada 1991. Tada je, dakle, na našem teritoriju još bila naoružana jugoslavenska vojska i strah je još uvijek bio prisutan. Kao skupina osnivača i autora Nove revije surađivali smo s Dobricom Ćosićem od proljeća 1985. godine. Ipak, ujesen smo se razišli kao “politički suradnici”, ali ne i kao prijatelji. Da objasnim: 15. studenog 1985. sastali smo se u gostionici Pri Mraku – sa srpske strane Dobrica Ćosić, dr. Mihajlo Marković (kasnije Miloševićev savjetnik) i Ljuba Tadić (otac bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića), a sa slovenske nekolicina urednika Nove revije, Milan Apih i Taras Kermauner. Cijeli smo dan raspravljali (i glasno se prepirali) o mogućnosti “treće Jugoslavije”, dakle o novoj Jugoslaviji, koja bi trebala biti demokratska i pravedna. Nismo došli do suglasnosti, i to u trima točkama:
1. Za naše srpske goste bio je dovoljan princip demokracije “jedan čovjek – jedan glas”, što načelno stoji, međutim mi smo isticali kako je to premalo u višenarodnoj zajednici, jer narod koji ima malo ili najmanje “glasova” uvijek izvuče kraći kraj, te bi Slovenci u takvoj “demokraciji” imali u najboljem slučaju kulturnu autonomiju, a to smo imali već u prvoj Jugoslaviji!
2. Gosti su ustrajavali kako i dalje treba postojati Savez komunista Jugoslavije kao poveznica, “kičma” države, dok smo mi, slovenski predstavnici, upozoravali da demokracija ne podnosi “nad-stranku”, avangardu. Demokracija je moguća samo uz načelnu ravnopravnost svih političkih subjekata (stranaka), ili je naprosto nema.
3. Goste smo upozoravali neka se prestanu skrivati iza Jugoslavije (jer govoreći o Jugoslaviji vide veliku Srbiju, a govoreći o Srbiji vide Jugoslaviju). Prisvajanje Jugoslavije od strane Srbije kao nekog njenog “vlasništva” započelo je odmah nakon Prvog svjetskog rata. Srbija je to uzimala kao svojevrsnu “plaću” za sudjelovanje na strani pobjednika.
Budući da se, dakle, nismo uskladili kakva bi trebala biti “treća Jugoslavija”, mi smo se razišli. Srpski gosti, sva trojica članovi Srpske akademije znanosti i umjetnosti, išli su pisati svoj memorandum SANU, koji je predstavljao ideološku platformu srpskog nacionalizma i njegova agresivnog širenja teritorijem Jugoslavije, a mi, suradnici Nove revije, 57. broj Nove revije.
I pored toga što su i dr. Bučar i dr. Rupel objasnili (Božo Repe, Slovensko-srbski pakt, Mladina, 18. listopada 2013.) kako njihov posjet Ćosiću nije imao službeni karakter, s čime je suglasna i Ćosićeva kćerka koja je posredovala očevu poruku, i Letica i Zgaga ustrajavaju u svojoj tvrdnji o odlučujućem značenju tog “pakta”.
Osim opisa očeva shvaćanja tog sastanka, Ćosićeva je kćerka Ana priopćila i njegovu kvalifikaciju razgovora, koji je bio “parafiran kao zapisnik”. Prenijela je i Ćosićev naglasak: “Samo kao zapisnik.” Dakle, nikakav sporazum, nikakav pakt! I dalje: “da taj razgovor, odnosno dokument nema nikakve, ali baš nikakve veze s Miloševićem”. Ako nema s Miloševićem, onda nema ni s Kučanom! Kao dokaz da se doista nije radilo o državničkom dokumentu, Ćosić ističe: “Između ostalog, činjenica da je taj papir u privatnoj arhivi, dokazuje da to nije nikakav državni dokument ili tajni pakt.” Sve “konzekvencije” koje Letica izvodi iz tog susreta trojice stvar su čiste mašte i političke manipulacije. Pitanje je, zašto?
Smatram da zato što se zapravo radilo o agresivnom hrvatskom nacionalizmu, čija je posljedica – već spomenuti – progon Srba s hrvatskog teritorija, a da i ne spominjemo Tuđmanov uistinu tajni sporazum s Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine, za koga Letica mora znati, jer je bio Tuđmanov savjetnik. Na djelu je prikrivanje vlastite nacionalne krivnje Hrvata optuživanjem drugoga, u ovom slučaju Slovenije.
“To nije naš rat!”
Tako je rekao Tuđman prilikom napada JNA na Sloveniju. Tako ni rat u Hrvatskoj nije bio “naš rat”! Slovenija nije nikoga napala zato da proširi svoj životni prostor, bilo zauzimanjem teritorija bilo progonom stanovništva drugog naroda i zauzimanjem tog teritorija. Radilo se o sukobu dvaju nacionalizama, od kojih je jedan (srpski) bio prisvajački, a drugi (hrvatski) isključujući. Srpski je htio podčiniti ne samo Hrvatsku, nego zapravo i sav ostatak bivše Jugoslavije, dok je hrvatski htio izlučiti srpski element sa svog teritorija te raširiti svoj teritorij na štetu Bosne i Hercegovine. Kako god bi Slovenija postupila, sukob između njih nije se mogao spriječiti. Tko tvrdi suprotno, ne razumije političko zbivanje na Balkanu, a još manje što znači nacionalistička (neprijateljska) energija koja se nagomilavala desetljećima.
2. dio
Nismo bili egoisti!
Nije važno što drugi rade s nama, važno je što radimo sami sa sobom!
Dušan Pirjevec – Ahac
“Svjetska urota” protiv slovenske interpretacije? To je međunaslov u članku Blaža Zgage Tko je pomogao otvoriti vrata pakla? Upitnik na kraju govori da autor ne misli kako je riječ o svjetskoj zavjeri protiv slovenske interpretacije našega osamostaljenja. I doista nije - reći da se radi o “svjetskoj uroti” bila bi politička paranoja. Općenito su interpretacije slovenskog osamostaljenja i zbivanja na Balkanu različite. Zgaga je izabrao one koje se uklapaju u kontekst njegove ideologije. A naravno da su zanimljivi stavovi nekih “poznavatelja” Balkana i naročito našeg osamostaljenja!
Tako Zgaga ukazuje na Sabrinu P. Ramet, američku politologinju, koju sam jednom imala priliku osobno susresti, i kojoj ne bih pripisala takvu površnost kakvu je pokazala u ocjeni zbivanja u Jugoslaviji devedesetih. Zgaga citira njezin navod kako se Kučan “osobno susreo s Miloševićem”. Ako bih kao znanstvenica koristila dokumente, izvore, ne bih mogla to zapisati! A još manje nastavak:
“Kao što mi je Kučan 1999. rekao, on je, u zamjenu za Miloševićeve garancije da Beograd nema teritorijalnih zahtjeva spram Slovenije, osigurao Miloševiću svoje 'razumijevanje' za Miloševićeve interese pri združivanju svih Srba u Velikoj Srbiji.”
Pod pretpostavkom da je Zgagino citiranje njenih stavova točno (?), mogu samo reći da bih, da autorica nije zapisala “združivanje svih Srba u Velikoj Srbiji”, još vjerovala kako je, eto, malo na svoj način shvatila Kučanov opis razgovora dviju delegacija, međutim “Veliku Srbiju” Kučan jamačno nije spomenuo. On sam mi je rekao kako mu autorica nije poslala zapis njihovog razgovora (ne intervjua) na autorizaciju, te da nije ni znao da ga je objavila u knjizi. Na taj način je stupila na snagu njezina interpretacija zbivanja na Balkanu!
Takvo “istraživanje” ja nazivam “znanstveni turizam”; znanstvenici iz cijeloga svijeta idu svijetom istražujući povijest i život “domorodaca”; pročitaju novine (ako poznaju njihov jezik), malo se propitaju ovdje i ondje, naprave pokoji intervju i – “priča” je tu! Bez odgovornosti prema svom prosuđivanju, bez empatije, bez sluha, razumijevanja “srca i disanja” konkretne okoline – ali i ti, njima strani ili čak egzotični krajevi, imaju svoju povijest i pretpovijest koja kuca i u sadašnjem trenutku. Teško je ocijeniti koliko štete “znanstveni” turizam takvih eksperata nanosi ljudima koji su predmet njihovog istraživanja, ali sva težina pada na pleća onih koji su njime pogođeni! “Svjetskoj” je javnosti, naime, priopćeno kakav je neki narod, je li vrijedan poštovanja ili prezira – i na temelju toga se vjerojatno često puta izgrađuje politika drugih država prema “prezira vrijednoj” naciji. Protiv takvog “znanstvenog” instrumentaliziranja ne možemo ništa! Ne možemo ga ni izbjeći. A ono stvara svjetsko “javno mnijenje”, koje može trajati i desetljećima, naročito ako mu se pridruži i poneki domaći “istraživač”. Uvijek će se naći netko tko više vjeruje stranim istraživačkim očima nego rezultatima vlastitog istraživačkog rada, kao što je u slučaju Blaža Zgage.
Kvalifikacija “norveške politologinje” da je Kučan dao Miloševiću slobodne ruke za Veliku Srbiju, primjer je takvog stvaranja “znanstvenog” javnog i političkog mnijenja. Na njezinu se ocjenu pozivaju brojni drugi analitičari Jugoslavije; njezino “stručno mišljenje” osnova je za optužbe na račun Slovenije. Nažalost! Ono nije ni dostojno ni vjerodostojno niti za znanstvenicu, niti za one koji ga, protivno argumentima i dokumentima, nekritički ponavljaju!
Ili, drugi primjer koji navodi Zgaga: u ocjeni, koju je o knjizi Smrt Jugoslavije Laure Silber i Allana Littlea napisao Misha Glenny, čitamo:
“Srpska nasilna dvoličnost spram federacije..., entiteta..., koji je predsjednik Milošević pokušao prividno sačuvati a u stvarnosti ga je nastojao potkopati, ne bi mogla uspjeti bez podmuklosti slovenskog egoizma. Autori su nepobitno dokazali da je slovensko vodstvo bilo spremno potaknuti nasilan raspad Jugoslavije u zamjenu za lagan izlazak iz federacije. Ljubljana, naravno, ne snosi moralnu odgovornost za ono što je uslijedilo kasnije, ali ... su izvan svake sumnje dokazali da su Slovenci igrali prljavu i prijezira vrijednu političku igru.”
Ukratko, Slovenci se smatraju “egoističnim narodom koji je dijelom odgovoran za nasilan raspad Jugoslavije”. A kako su Slovenci trebali postupiti? Zar se ne bi smjeli “odcijepiti”? (Učeni ljudi bi morali razlikovati odcjepljenje od razdruživanja, kao što je pravna kvalifikacija Badinterove komisije!) Bi li se Slovenija za ljubav srpske i hrvatske nacionalističke politike morala odreći prava na svoju državu – boniteta koji drugi narodi imaju već stoljećima? Odriču li nam veliki poznavaoci Balkana pravo na samoopredjeljenje naroda i uspostavljanje vlastite države? Tko ima pravo zahtijevati od nekog naroda da se pokori, odrekne vlastite slobode i suverenosti u interesu drugih, drugih naroda? Jesu li ti znanstvenici zaboravili kako su svoju državu uspostavili narodi kojima pripadaju?
Naravno, od tada je prošlo i sto, pa i više, godina, no svi oni koji kritiziraju slovensko postupanje žive u vlastitoj, desetljećima staroj državi, do koje su i njihovi narodi došli “podmuklo” i “egoistički”, igrajući “prljavu i prijezira vrijednu političku igru”! A i nije se radilo samo o političkoj igri; za uspostavu država i blagostanja mnogih “starih” nacija tekla je i tuđa krv! I Englezi su, a i ne samo oni, svoj imperij rasprostirali cijelim svijetom, iskorištavajući druge narode i rase; i teško da će pomaknuti i malim prstom oko nečega što nije prvenstveno njihov nacionalni interes!
Osamostaljivali smo se legitimnim i legalnim odlukama, transparentno, odgovorno, a ne na račun bilo kojeg drugog naroda s kojim smo do tada živjeli u zajedničkoj državi. I tek nakon što su propali svi naši napori da se Jugoslavija preuredi u suvremenu demokratsku državu i otvoreno društvo, kad su bili odbačeni svi naši prijedlozi za mirno razdruživanje države, tek tada smo uspostavili vlastitu državu. Svi ti napori bili su sve drugo nego “prljava i prijezira vrijedna politička igra”. Autor tog zapisa trebao se upoznati sa činjenicama prije nego što je napisao takvu činjenično neosnovanu i arogantnu ocjenu!
S kojim pravom nam svjetski “autoriteti” dijele moralne pouke, nas Slovence omalovažavaju i preziru, uperujući moralističnim prstom u nas, koji nikada nismo imali kolonije te smo se osamostalili na miran način (nažalost ne bez žrtava, za koje nam je duboko žao)? Ili, da odemo još dalje u povijest: preživjeli smo kao narodni entitet u procjepu između romanskih, germanskih i južnoslavenskih žitelja. U Drugom svjetskom ratu smo se kao “mali narod” oduprli okupatorima, i čak ni naša kolaboracija nije stekla toliko povjerenja okupatora da bi joj dozvolili uspostavljanje nekakve Nezavisne države Slovenije. Oduprli smo se i komunizmu te mirno, putem izbora, prešli u demokraciju. Istina je da smo u povijesti jako kasnili s osnivanjem države, desetljećima i stoljećima nakon njih, no pravo na samostalnost, vlastitu državu, ne zastarijeva! Ljudska prava i građanske slobode, blagodat francuske revolucije, na razini naroda postaju pravo na vlastitu državu i njenu suverenost.
Molim vas, poštovane gospođe i gospodo iz Ujedinjenog kraljevstva i otkuda god još, koji tako “poznavalački” pišete o Sloveniji, pometite prvo ispred svojeg praga!
Tko je prodavao, tko je zaradio i tko je kriv?
“Izvorni grijeh leži u altruističkoj nastrojenosti slovenske politike i njenoj želji da pomogne napadnutim narodima u susjednim državama, jer im je zbog embarga bilo oduzeto pravo na samoobranu.” (Prodaja, Matej Šurc u uvodnom obraćanju, str. 29; u nastavku navodim samo stranicu i autora, ako je posebno naveden.) Pod “altruistička nastrojenost” podrazumijevaju se odluke predsjedništva Republike Slovenije (RS) o pomoći Hrvatskoj u oružju. A zatim se dogodilo sljedeće: “Kad su se moćnici iz tajnih službi i njihovi politički kumovi u ime državnog interesa jednom postavili iznad zakona, nije ih više bilo moguće ukrotiti. Umjesto toga, oni su novcem, lažima i manipulacijama prilagodili države svojim koristima i potrebama.” (Zgaga u uvodnoj riječi, str. 33.) Što je krenulo po zlu, pita se. Odgovor nije jednostavan. “No, ukratko se može sažeti da je raspad započeo ratom, posljedično trgovinom oružjem i zloupotrebom državnih institucija, naročito tajnih službi, za nezakonite poslove.” (Zgaga, na istom mjestu, str. 34.) Upravo te poslove s oružjem obrađivali su autori u trima opsežnim knjigama. Prva, Prodaja, piše o prodaji oružja i streljiva iz skladišta bivše JNA, koje je bilo zaplijenjeno u vrijeme desetodnevnog rata, druga, Preprodaja, obrađuje kupovine oružja u inozemstvu i daljnju prodaju u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu, dok se treća, Prikrivanje, bavi pojedincima i skupinama koji su zloupotrebljavali državu. Jer svi poslovi u vezi oružja vođeni su u ime države! Trgovina oružjem donosila je goleme zarade, koje nikada nisu završile u državnoj blagajni!
Trgovinu (prodaju i preprodaju, a također i vojnu obuku ustaša) vodilo je Ministarstvo obrane, na čelu kojeg je bio Janez Janša. (Samo on je određivao cijene oružja, koje su često višekratno nadmašivale “službeno” objavljene. Uveo je plaćanje u gotovini i samo on je izdavao dozvole za tranzit i prodaju oružja.) Prodajom su se najviše bavili VI. uprava ministarstva, specijalna brigada Moris, Ministarstvo unutarnjih poslova, VIS (obavještajna služba) i velenjsko poduzeće Orbis. Prva knjiga započinje poglavljem “Veleizdaja junaka osamostaljenja” i prve nabavke u inozemstvu”, u kome autori pokazuju kako su “vodeći slovenski i hrvatski političari sklopili vojno savezništvo još prilično vremena prije raspada Jugoslavije” (Prodaja, hrv. prijevod, str. 41). Tako su hrvatski borci “10. rujna 1990., usred priprema na rođenje slovenske države, dobili jednu od najvećih pošiljki oružja iz skladišta Krkovičeve jedinice, čak mnogo veću nego bilo koja slovenska regija” (str. 81). Autori komentiraju: “Toliko dakle o teškim riječima, među kojima je i 'veleizdaja'” (str. 82). Riječ je o onima “koji su kasnije optuživali druge za veleizdaju” (str. 41), dakle o “junacima osamostaljenja”, koji se stalno predstavljaju takvim i, busajući se u prsa, drugima predbacuju veleizdaju. To čini prvenstveno Janez Janša, koji već više od dvadeset godina optužuje tadašnjeg predsjednika Predsjedništva RS-a (a ne Predsjedništva kao kolektivnog organa!) Milana Kučana da je kriv za razoružavanje Teritorijalne obrane u svibnju 1990., zbog čega je, po njegovim riječima, Slovenija ostala nenaoružana i posve ugrožena.
Prodano oružje trebalo je nadomjestiti, kupiti: “Slovenski su državljani bili zbog prodaje zaliha vojnih skladišta dva puta oštećeni. Najprije tada kad su dragocjene vojne zalihe nestajale iz skladišta te su se novcem od prodaje okoristili pojedinci, a zatim i onda kad je trebalo te zalihe nadomjestiti novim nabavkama. Tada su prodavači postali kupci i to je bila prilika da još jednom dobro zarade.” (Isto, str. 131.) “Janša i Bavčar su oružje potajno slali u Hrvatsku, premda ga je nakon razoružanja TO-a doista nedostajalo. Uslijedile su nabavke u inozemstvu. Prva veća pošiljka prispjela je početkom prosinca 1990.” (str. 91).
Kad su sukobi u Hrvatskoj uzeli maha, Predsjedništvo je (u kolovozu 1991.) donijelo prije navedenu odluku: “Predsjedništvo je također bilo suglasno da Republika Slovenija pomogne Republici Hrvatskoj na području obrane, no u opsegu koji ne bi ugrozio obrambenu sposobnost Slovenije” (str. 45). Slanje oružja u Hrvatsku prije suglasnosti Predsjedništva bilo je, dakle, nelegalno. Autori ovako komentiraju odluku Predsjedništva: “Događaji u nadolazećim godinama pokazali su kako sudbonosne mogu biti posljedice političkih odluka ako ne postoje usklađena provedba i efikasni nadzor. Pozivanje na dobre namjere u takvim je slučajevima samo krinka za naivne.” (Isto.) To je istina; nije bilo efikasnog nadzora ni od strane Predsjedništva ni od strane vlade, koju je također trebalo zabrinjavati što rade dva ministra. Pri tome se, poput autora, i sama pitam: “Pitanje je jesu li ministri Janša i Bavčar djelovali prema uputama i pod nadzorom državnog vrha ili na svoju ruku. Često su, naime, ignorirali premijera Lojza Peterlea, a predsjednika Predsjedništva Milana Kučana sve otvorenije su prezirali” (str. 221).
Do donošenja Ustava Republike Slovenije i još neko vrijeme poslije toga, pod Predsjedništvom je djelovalo Vijeće obrane. Nakon izbora za predsjednika republike 1992., na temelju ocjene ustavnog suda, bilo je ukinuto. Time je bila odstranjena i ta kontrolna instancija nad potezima unutar vojske. U vezi nadzora vrlo je rječit incident u Depaloj vasi, koji je bio posljedica istražnih aktivnosti kriminalističke službe Ministarstva unutarnjih poslova. U cilju zaustavljanja i onemogućavanja istrage, pripadnici vojske napali su civila i pretukli ga. Štoviše: “Službenici Vome (vojne sigurnosne službe, prim. a.) rekli su da je ministar naredio: Nema prodaje oružja za gotovinu! Sve informacije o tome kategorično poricati!” (str. 251). Naravno, prodaje za gotovinu je bilo, samo ju je trebalo kategorički poricati – od strane aktera (pre)prodaje do današnjih dana. Ili, prisjetimo li se “sudbine” 27 pitanja koja je u svibnju 1993. skupina zastupnika LDS-a (Liberalno demokratska stranka) i ZL-a (Združena lista; nasljednica Saveza komunista Slovenije) uputila vladi u vezi prodaje oružja. Odgovor je stigao nakon tri godine. Prva varijanta bila je duža i iscrpnija, a druga, službena, već skraćena i ublažena, a čak i takva ostala je skrivena čitavih 12 godina (do objave u knjizi Matjaža Frangeža Kaj nam pa morete?, vlastita naklada, Radenci 2008.)
Metodološka pogreška u konstrukciji Zgaginih optužbi na račun Slovenije
Uspoređujući sadašnje tvrdnje Blaža Zgage i osnovne teze iz knjige Prodaja, prvog dijela trilogije U ime države, pada u oči bitna promjena! Promjena Zgaginih političkih stavova jest njegova stvar, ali ono što nas zanima, to je stručna vjerodostojnost zasnivanja njegovih (novih) stavova. Iz izlaganja Blaža Zgage u Objektivu (i, naravno, dr. Slavena Letice), nisu vidljive sljedeće distinkcije:
- između predsjedništva kao simboličnog predstavnika države i ministarstava (obrane i unutarnjih poslova) kao upravnih organa;
- između skupine ljudi koji su se bavili trgovinom oružja i Slovenije kao takve i u cjelini;
- između prodaje oružja i preprodaje (kupovine oružja s ciljem da se proda);
- između poštene i nepoštene prodaje (po višestrukim, lihvarskim cijenama!).
Ove su distinkcije u trilogiji, napose u prvoj knjizi Prodaja, otvorene, te je prema njima jasno:
- da država Slovenija nije (pre)prodavala oružje, nego je to činila klika trgovaca oružjem, koja je u ime države prodavala i preprodavala oružje, okorištavala se i prljala čast vlastite države!
- da su ministarstva sa svojim organima samo operativni izvršioci odluke Predsjedništva, a ne kreatori politike;
- da je Predsjedništvo dozvolilo prodaju oružja (ukoliko nije na štetu naoružanosti slovenske vojske), ali ne i preprodaju, koja, dakle, nema pokrića u odluci Predsjedništva;
- da je bilo jasno samo po sebi kako prodaja mora biti poštena (kao što i inače treba biti pri svakoj aktivnosti državnih organa – dakle, lihvarske su cijene nelegalne i u moralnom smislu pokvarene!)
Metoda nekog istraživanja ili izlaganje pretpostavki ovisi, razumije se, o osnovnoj hipotezi! Budući da su u nastojanju dr. Slavena Letice i Blaža Zgage prisutne dvije teme, riječ je također i o dvije osnovne hipoteze, koje se kasnije spajaju u jednu, zaključnu osudu Slovenije.
Prva: Slovenija je (pre)prodavala oružje i time zaradila;
Druga: Da bi “Slovenija” mogla zaraditi prodajom, morala je prije toga s Miloševićem sklopiti “tajni pakt” o nenapadanju;
Treća: “Tajni pakt” o nenapadanju Milošević i Kučan sklopljen je na sastanku slovenske i srpske delegacije; to je dokaz o “postojanju slovensko-srpske veze koja je razbila Jugoslaviju”.
Prva i druga pretpostavka spajaju se u jednu: u slovensko-srpsku zavjeru protiv Jugoslavije.
Pogledajmo te pretpostavke:
Da bi Slovenija kao država uopće mogla zaraditi (pre)prodajom oružja, logično je bio potreban “pakt o nenapadanju” između Kučana i Miloševića! U objavi Zgagina članka na internetu čak možemo pročitati naslov poglavlja Od prljavog sporazuma do trgovine oružjem. Za ovaj je ideološki konstrukt moralno diskvalificiranje Milana Kučana bilo logički potrebno zato, jer on kao predsjednik države simbolički predstavlja slovensku državu kao takvu. Slovenija kao država ne bi se mogla optužiti, kada bi predsjednik, koji je predstavlja, bio izuzet iz te “prljave zavjere”. Za zavjeru protiv Jugoslaviji nije bilo moguće optužiti samo Kučana, jer je Milošević prisvojio i državu i njenu vojsku, te je, prema tome, njihovu krivnju u najmanju ruku trebalo postaviti na isti nivo. Kao da JNA nije napala Sloveniju, i to čak prije nego Hrvatsku! I ništa manje važno: tenkovi su u Sloveniju vozili i iz Hrvatske. Slovenski rat započeo je prije rata u Hrvatskoj, a završio je s pomoću EZ-a (brijunski moratorij), političke mudrosti slovenske politike i vojnim primirjem, te odlaskom JNA iz Slovenije!
Hrvatska – čudno, zar ne? – u tom konstruktu ostaje čista; Hrvatske u “razbijanju Jugoslavije” uopće nema, a nema ni Tuđmanovog dogovaranja s Miloševićem o podjeli BiH-a!
Metodološka pogreška Zgagina stava je ideologizacija razmatranog zbivanja, dakle konstruiranje realnosti prema određenoj ideji: Slovenija je kriva za raspad Jugoslavije, a usput je i zaradila!
Pri tome je zanimljivo da tužioci Slovenije posve previđaju stavove slovenske politike o samoopredjeljenju naroda, koje ne smije biti na štetu nijednog drugog naroda, te, dakako, stavove o autonomiji (Srba u Hrvatskoj). Autonomija unutar neke republike (na čemu su ustrajavali naši političari u susretima sa srpskim političarima), u ovom slučaju srpske autohtone manjine u Hrvatskoj, ne znači promjenu granica! Pa ipak tužioci Slovenije podmeću upravo to!
Izjednačavanje uloge Miloševića i Kučana prilikom raspada Jugoslavije, čak u smislu “urote protiv jugoslavenske federacije”, može se roditi samo u glavi nekoga tko ima posve određeni interes: u ovom slučaju oprati hrvatske političare od suodgovornosti i krivnje za raspad Jugoslavije, i to s obzirom na postupanje s krajinskim Srbima, što je bio povod, a još više izgovor Miloševića za vojni pohod JNA. Čudim se da tako prozirnu namjeru nije uočio Blaž Zgaga, koautor trilogije U ime države! Isto tako mu ne bih pripisala da pokušava Janeza Janšu djelomično oprati od krivnje za (pre)prodaju oružja – ili je u najmanju ruku ublažiti – premda je izjava da je Janša “kao ministar obrane realizirao odluke Vijeća obrane pri Predsjedništvu Slovenije koje je vodio predsjednik Milan Kučan” vrlo blizu apologije postupaka Janeza Janše et consortes! Činjenica je da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina kao napadnute republike trebale oružje. Odluka Vijeća o pomoći napadnutim republikama, premda se njom kršio embargo UN-a o prodaji oružja jugoslavenskim republikama (embargo na uvoz oružja u bivšu Jugoslaviju vijeće sigurnosti UN-a izglasalo je 25. rujna 1991., što znači da je odluka o pomoći Hrvatskoj 26. kolovoza 1991. bila donesena još prije formalnog uvođenja embarga od strane VS UN-a, koju, međutim, Predsjedništvo kasnije nije opozvalo), bila je legitimna! Isto tako i prodaja po realnim cijenama, budući da je JNA u svibnju 1990. slovenskoj TO zaplijenila znatnu količinu oružja, tako da se i sama morala naoružati. Niti Vijeće niti Kučan nikada nisu odlučili, dozvolili (pre)prodaju oružja po lihvarskim cijenama, kao ni nabavke oružja za preprodaju!
Iako stoji da je Predsjedništvo trebalo imati nadzor nad postupcima službenika, ipak ga ni u kojem slučaju nije moguće optužiti za korupciju, preprodaju oružja i, time, veleizdaju. A to čine Letica i Zgaga! Upitajmo se, naime: ne bi li se na osnovi iste odluke, kakvu je Predsjedništvo RS-a 26. kolovoza donijelo o pomoći i prodaji oružja Hrvatskoj, ta pomoć mogla odvijati uistinu drukčije: pošteno, solidarno, sućutno spram ljudi i njihove nevolje? Po mojem mišljenju, to je bilo moguće i tako je trebalo biti! Odatle je i jasno tko je za što odgovoran, tko je za što kriv. Strancima, koji gledaju izdaleka i vide državu kao takvu, razumljivije je izjednačavati mafiju trgovaca oružjem s državom, u smislu “Slovenija je (pre)prodavala oružje”, a mi, slovenski pisci i istraživači, moramo se onda truditi da ih uvjerimo kako se radilo o kriminalnim skupinama koje su instrumentalizirale državu. Od naših ljudi čovjek bi očekivao veći osjećaj za distinkcije, i time za činjenice, nego što ga u posljednje vrijeme pokazuje Blaž Zgaga, koji ne samo da dijeli optužbe na račun Slovenije, nego i omalovažava rat za osamostaljenje vlastite, slovenske državnosti. Istina, neki ga pretvaraju i u “mit”. A to su upravo oni koju su u ime države (pre)prodavali oružje!
(Pre)prodaja oružja “u ime države” bacila je sjenu i na našu državu kao takvu, a trilogija U ime države djelo je od nacionalnog značaja, nacionalna samorefleksija koja objelodanjuje tu mrlju i državi vraća čast. Postupanje Zgage, koji je ponovo pomiješao sve razine i zatvorio sve distinkcije, vraća nas natrag u položaj žitelja kriminalne države koja je (pre)prodavala oružje i pomagala rušiti bivšu Jugoslaviju. Takve optužbe, koje su itekako dobro došle onima koji imaju mnogo prljavog rublja, nakon takve planske akcije, kakvu je izveo Zgaga, ostaju desetljećima. Jer, na djelu je revizija uloge Slovenije u procesu raspada Jugoslavije! Budući da je takve optužbe na račun Slovenije zapisao Zgaga, netko od nas, moguće je da će djelovati kao vjerojatne i vjerodostojne i duže, i nakon što nas, koji sada živimo, više ne bude. Ta misao je toliko žalosna i deprimirajuća da doista ne znam što je još ostalo od osamostaljenja.
Što je to s nama, da baš sve što postignemo, preziremo i uništavamo?
I ako se sami toliko preziremo, nije čudno kad nas preziru i drugi, stranci!
Ili se možda i u ovom slučaju radi o znanstvenicima i novinarima s određenom ideologijom i određenim interesima? Koji nam, kao da se samo po sebi razumije, odriču čast i dostojanstvo, koje smo zaradili u svojoj povijesti! Kojih smo i sami još premalo svjesni?
3. dio
Tko pomaže osuđivati Sloveniju?
Dužna sam još odgovor gđi. Sabrini P. Ramet (Objektiv, Odprta stran, 28. 3.), koja svoje pismo počinje ovako: »Saznala sam da me Spomenka Hribar optužuje za neke stvari …« (Objektiv 22. 3. 2014). Da je poštovana gospođa, nedvojbeno znanstvenica i poznavateljica prilika u bivšoj Jugoslaviji, čitala original, dakle moj tekst »Tko pomaže osuđivati Sloveniju? (Dnevnik, 22. ožujka), vidjela bi da sam o »znanstvenom turizmu« govorila u množini, a ne u jednini. Problematizirala sam način postupanja nekih »istraživačkih novinara«, jer se dobro sjećam kako su novinari u vrijeme osamostaljivanja dolazili i k meni, postavljajući mi pitanja koja nisu uvijek ukazivala na njihovo dobro poznavanje prilika kod nas, što mi nije smetalo, ali mi je smetao način postavljanja pitanja: omalovažavanje, čak bahatost, osobno neangažirano, nezainteresirano postavljanje pitanja. Istina, takvi su novinari bili u manjini. Autorica Sabrina P. Ramet nije bila među njima i o njoj ne mislim kao o »znanstvenoj turistkinji«. Ako je bila obaviještena da se moja kritika te vrste novinarstva odnosila samo na nju, meni je žao što je bila pogođena. Budući da do neke mjere ipak poznajem njezina djela o Jugoslaviji, začudio me citat što ga je objelodanio Zgaga te sam stoga i dodala svoju sumnju: »Pod pretpostavkom da je Zgagino citiranje točno (?)…«.
No, problem je u tome što je Zgaga točno citirao njezin navod kako je Kučan Miloševiću »osigurao svoje 'razumijevanje' za njegove interese pri združivanju svih Srba u Velikoj Srbiji«. Da njezin navod Kučanove izjave nije točan, vidljivo je otuda što je u knjizi The Three Yugoslavias njegovu izjavu navela drukčije, i to: »Kučan je potvrdio Miloševiću kako razumije srpsku želju za združivanje svih Srba, uz jamstvo da ne budu pogođeni članovi drugih etničkih skupina.« Između citata koji je Zgaga naveo kao Kučanov citat iz njenog članka The Dissolution of Yugoslavia, i stava Ramet u njenoj knjizi The Three Yugoslavias bitna je razlika! U svom članku sam zapisala: »da autorica nije zapisala 'združivanje svih Srba u Velikoj Srbiji', još bih vjerovala kako je, eto, malo na svoj način shvatila Kučanov opis razgovora dviju delegacija, međutim 'Veliku Srbiju' Kučan jamačno nije spomenuo«. To očigledno stoji, jer je u knjizi citirala Kučanovu izjavu s više pozornosti. Ramet je uz to dodala: »ni u članku ni u knjizi nikad nisam tvrdila da je predsjednik Kučan zagovarao agresiju«. To joj nisam ni predbacila! Očigledno joj je sadržaj mog članka posredovala treća osoba, koja je tome ponešto pridodala.
Upozorila bih da nisam citirala navod s »velikom Srbijom« zbog autorice Ramet, nego zato jer je njenu misao citirao Blaž Zgaga i na njoj temeljio svoj prigovor na račun Kučana i Slovenije kao one koja je dala podršku Miloševiću »u njegovoj težnji za Velikom Srbijom«. Ramet bi se, dakle, trebala ljutiti na Zgagu, koji je citirao njenu spornu misao iz članka, a ne onu točniju iz knjige. Osim toga, nije točno da se radilo o tajnom sastanku Kučana i Miloševića - ali to su već detalji…
Ako je moja, doduše općenita, kritika »znanstvenog turizma« u slučaju Sabrine P. Ramet bila pretjerana i čak nepravedna, za što mi je žao - zavela me njena misao koju je citirao Zgaga - ipak je ona, nesumnjivo, odgovorna za zapis u članku o Kučanovoj potpori Velikoj Srbiji. Naravno, svatko može pogriješiti, ali ponekad nije dovoljan samo implicitni ispravak (u knjizi), nego je potrebno i priznati grešku. Nažalost, ta je greška bila osnova za Zgaginu apsurdnu optužbu predsjednika Kučana i države Slovenije, kao što se može razabrati iz njegovog zapisa (međunaslova) »Od prljavog sporazuma do trgovine oružjem«, dakle od dogovora o sporazumnom izlasku Slovenije iz Jugoslavije, do (pre)prodaje oružja, za koje je navodno bila odgovorna Slovenija - i pri tome zaradila! (Pre)prodaja oružja se nije odvijala niti »za državu niti u ime države, koja bi tako punila državni proračun, nego se odvijala na račun države, zloupotrebljavajući njene institucije« (Milan Kučan: Slovenska podpora politiki krvi in zemlje, Dnevnikov Objektiv, 12. travnja). Trgovinu oružjem vodilo je i provodilo društvo pod neposrednim vodstvom tadašnjeg Ministarstva obrane i ministra, koje je dezavuiralo predsjedništvo republike i vladu te druge državne nadzorne mehanizme! Koje je desetljećima spretno izbjegavalo izvještaj o toj trgovini - sve dok nije došlo do zastare za sudski postupak - a i danas se tome izmiče! Načelni stav Predsjedništva o pomoći, pa i o prodaji oružja (premda ga je za svoje potrebe morala u inozemstvu kupovati i Slovenija!) napadnutim zemljama, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ne može pokrivati i ne pokriva preprodaju, a još manje preprodaju po lihvarskim cijenama, a da pritom novac od prodaje i zarade nikada nisu došli u državni proračun! Zgagin konstrukt o preprodaji oružja, kojom je Slovenija navodno zaradila, temelji na prvom konstruktu, da je, naime, Slovenija (zajedno sa Srbijom) svoju samostalnost uspjela postići zavjerom protiv Jugoslavije! Kao da Milošević nije htio zadržati Sloveniju u »svojoj« državi, budući da je bila najrazvijenija i najbogatija republika! No on to sebi jednostavno nije mogao dopustiti, jer je Slovenija takoreći u srcu Europe. Prije svega, imala je formalno pokriće u ustavno zajamčenom pravu naroda na samoopredjeljenje, te tako, na osnovi provedenog i izglasanog plebiscita za samostalnost, nije ni trebala ikakvu dozvolu ni od koga, a isto tako ni zavjeru protiv ikoga!
Ne stoji ono što Zgaga tvrdi, da je, naime, u svojem članku Tko je pomagao otvoriti vrata pakla? (Dnevnikov Objektiv, 2. veljače) »pokazao samo informacije o slovenskoj ulozi u raspadu Jugoslavije koje su bile objavljene od strane mnogih uglednih svjetskih izdavača i medija, a koje su do sada u Sloveniji bile prešućivane« (Objektiv, 29. ožujka). Nije samo informirao, već je na posve određenim mišljenjima i ocjenama utemeljivao svoje stavove o slovenskoj zavjeri protiv Jugoslavije, koja svoje ishodište ima u njegovoj ideologiji.
Ideologija, naime, nije nekakva hrpa pretpostavki i stavova, nego je primarno način razmišljanja, poseban odnos spram svijeta, prostora i vremena. Za ideologe je, primjerice, vrijeme linearno: što je nastalo, to je (neka bude!) vječno, na primjer ovakav ili onakav društveni sistem ili Jugoslavija. Zapravo je Jugoslavija još u svom nastanku u sebi nosila žaoku smrti - onog trenutka kada je voljom Srbije (kao članice pobjedničke strane u I. svjetskom ratu) od SHS-a kao dobrovoljnog združenja »nastala« Jugoslavija. Potom oktroirani ustav, itd. - da ne nabrajam poznate stvari! I prva i druga Jugoslavija u sebi su imale istaknutu, privilegiranu političku, ekonomsku i vojnu moć, u prvoj je to bila »srpska čaršija«, a u drugoj Savez komunista Jugoslavije. Jugoslavija s toliko unutarnjih razlika bez ovakve ili onakve avangarde (»hegemona«) uopće nije mogla postojati, jer se nije krenula graditi polazeći od tih razlika kao legitimnih i kao prednosti, nego je vršila pritisak u smjeru homogenizacije kot osnove za apriornu vlast hegemona (srpska čaršija, Savez komunista). Prva se je srušila zbog još veće moći, rata (primarno vanjski uzrok), a druga uslijed sve većih zahtjeva za demokracijom (primarno unutarnji uzrok). Propustili smo povijesnu priliku da stvorimo doista dobrovoljnu zajednicu: šest republika i naroda, brojne manjine, tri velike vjeroispovijesti, prelijepe zemlje od Triglava do Gevgelije, od Panonske nizine do Jadrana - koliko različitosti koje su mogle biti izvorom nevjerojatne kreativnosti i mogućnosti stjecanja znanja i osvajanja neznanih iskustava ljudi. Ali nije išlo! Bilo zbog narcizma »malih razlika«, bilo zbog velikih, povijesno uvjetovanih civilizacijskih razlika. Može nam samo biti žao za tu propuštenu priliku!
Tu razinu analize, tu unutarnju smrtnu » žaoku« prve i druge Jugoslavije valja imati pred očima kad govorimo o suodgovornosti i krivnji za konačni raspad Jugoslavije. Naravno da je povijesno zanimljivo kako se koji akter ponašao, no upravo s obzirom na tu »žaoku« raspravljanje o »zavjeri protiv Jugoslavije« postaje nebitno. Očigledno je to uvidjela i Banditerova komisija, koja je ocijenila da se Jugoslavija razdružila onako kao što je združivanjem triju entiteta nastala prvobitna država, SHS. Ako se još jednom spustimo na konkretnu političku razinu, ne možemo zaobići ustaški atentat na kralja Aleksandra. Hrvatska je kao druga najjača nacionalna zajednica prva rušila Jugoslaviju, a Slovenci su tada bili »sitniš« koji je nekako pokušavao lavirati između obje i preživjeti… Razmatramo li konkretno vrijeme osamostaljivanja, godine 1990. išla nam je na ruke i međunarodna situacija (pad berlinskog zida). Nismo izolirani ni vremenski ni prostorno od zbivanja u svijetu.
Novinar Zgaga informira slovensku javnost o tome kako (između ostalog) razmišljaju razni analitičari o slovenskom osamostaljivanju. Ali to čini kao da unosi suštu Istinu u našu zemlju, koja je nekakav usamljen otok, izoliran od medija i svijeta. U tome je njegov ideološki konstrukt (ljudi su žrtve prešućivanja, a sada nam heroj otkrivanja Istine donosi svjetlo); sva djela koje je citirao dostupna su u slovenskim knjižnicama, a mnoga od njih su i prevedena. Smatram da je bilo potrebno dovesti ovu polemiku do kraja, do mjesta na kojem se pokazuje kako je autor svoju ideološku »priču« razvio na temelju izrazito jednostranih (naročito stranih, a zatim i srpskih i hrvatskih) interpretacija o krivnji Slovenije glede raspada Jugoslavije, navodno kao da je naš odlazak iz Jugoslavije bio sporazuman sa srpskom imperijalističkom politikom - a upravo smo se zbog takve prisvajačke srpske politike i željeli/htjeli/morali osamostaliti! Milošević se nije »odrekao« Slovenije zbog nekakvog tihog, tajnog dogovora između njega i Kučana, nego zato jer se morao: na formalnoj razini, budući da je samoopredjeljenje slovenskog naroda bila ustavna kategorija, i na političkoj razini, budući da si nije mogao priuštiti krvav rat takoreći u srcu srednje Europe , u zemlji između Italije i Austrije.
A cijela ta »priča« o zavjeri protiv Jugoslavije, koju zagovara Zgaga, sačinjena je, naravno, zaobilazeći službene dokumente. Autor jednostavno ili nije uvažavao dokumente, ili ih je čak zloupotrijebio kao »dokaz« za apriorno postavljene ideološke i moralističke predodžbe i tumačenja zbivanja u vezi osamostaljivanja Slovenije (i Hrvatske!), onako kako su ih shvatili i objasnili oni strani autori koje je Zgaga istaknuo i čije je ideje i interpretacije nekritički prihvatio i dalje širio.
Dokumenti su primarni izvori, u njima je »ovjekovječeno« neko zbivanje, a interpretacije i svjedočanstva su sekundarni izvori. Blaž Zgaga je jedan od nas, u Sloveniji ima svoju domovinu i kao i svaki drugi naš državljanin, i općenito svatko tko bilo gdje razmišlja o problemu raspada Jugoslavije, ima, naravno, pravo na svoje misli i tumačenja, ali ja vjerujem da je povijest na temelju dokumenata ona koja doista ostaje kao povijest!