Sarajevska crvena linija: "Pa ti nemoj zaplakati..."

Foto: klix.ba

BIH mediji danas donose potresna sjećanja ljudi koji su prije 20 godina bili u Sarajevu, onih koji su izgubili nekoga.

Samo ratni stanovnici Sarajeva znaju kako je bilo živjeti uz stalno saznanje da u svakom trenutku na bilo kojem mjestu, daleko od linije fronta, može pasti granata poput onih što su pale na Markale.

U danima kada se sjećamo opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, sjećamo se i neorganiziranosti obrane na početku i totalnog kaosa, dana kada su iz MUP-a pozivali obične građane da pucaju na Bijele orlove i kada su branitelji gotovo bez municije obranili Sarajevo, piše Media servis.

"Branitelji Dobrinje imali su samo dvije zolje - jedna se nije aktivirala, a drugom su zaustavili drugi tenk. Posade drugih tenkova su se prepali i vratili se. Da su krenuli dalje, mogli su doći dokle hoće", prepričava ratni izvjestitelj Oslobođenja Šefko Hodžić.

Pa ti nemoj zaplakati...

Muzičko-scenska poema "Sarajevska crvena linija" izvedena je oko 14 sati. Počela je stihovima Alekse Šantića, pred "gledalištem" sastavljenim od sablasno praznih crvenih stolica, prenosi Radio Sarajevo.

Manifestacija je ukupno trajala 55 minuta, a otvorili su je Merima Ključo, umjetnica na harmonici i sarajevski ansambl klasičnih pjevača “Art Vivo” predvođen Danijelom Žontarom. Među solistima koji su danas nastupili su sopranistica Aida Čorbadžić, Ivica Šarić sa sinovima Leonardom i Ivanom. Jasna Diklić čitala je pjesmu Izvještaj iz opsjednutog grada koju je napisao veliki poljski pjesnik Herbert Zbignijew.

Okupljeni na sarajevskom pločniku u Titovoj ulici su mogli čuti obrade pjesama poput "Grbavica", "Da je tuga snijeg", "Gdje Neretva hladna teče"... Na samom kraju centralne manifestacije "Sarajevske crvene linije", pjevajući "Give peace a chance", nastupio je i zbor učenika sarajevskih osnovnih i srednjih škola.

"U Sarajevu su danas neki koji nisu trebali dolaziti"

U Srajevu su se povodom obilježavanja 20. obljetnice od početka rata okupili brojni domaći i međunarodni političari. Također, na obljetnicu su stigli međunarodni reporteri, koji su tijekom devedesetih izvještavali iz Sarajeva. Među njima je i Britanac Ed Vulliamy, koji je u glavnom gradu BiH uočio neke osobe za koje smatra da ne bi trebali biti na tužnoj ceremoniji.

"Svi znaju da je trogodišnje krvoproliće tolerirala diplomatska zajednica. Osim ako se nisu došli izviniti iz dubine srca ljudima u Bosni i duhovima žrtava, ali mislim da nisu tu zbog toga, nisu trebali dolaziti", kazao je Vulliamy.

Hartmann napala Bildta

Iako Vulliamy nije izričito imenovao osobu za koju smatra da danas nije trebala doći u Sarajevo, to je učinila Florence Hartmann, bivša ratna reporterka i glasnogovornica Haškog suda. Hartmann je otvoreno napala Carla Bildta, bivšeg švedskog premijera, podsjetivši kako je u ratnim godinama govorio da je Slobodan Milošević dobar čovjek.

"Mi smo Europljani i to nas boli. Nije trebao doći u Sarajevo na ovaj dan. Kolega i ja se samo pitamo zašto je on došao. Trebao je doći kad je mogao nešto uraditi, a kad je mogao nešto uraditi govorio je kako je Milošević dobar čovjek. To se nalazi na transkriptu. Žao mi je, ali ja moram reći kako on ne zaslužuje biti ovdje. To je moje mišljenje, ovo je slobodna zemlja i ja ga mogu izraziti", kazala je Hartmann optužujući Bildta da nije uradio ništa da opsada od skoro 1.500 dana ne traje toliko dugo.

"On svojom politikom, kao predstavnik svoje države i Europske unije, nije uradio ništa da se skrate muke i Sarajeva i cijele BiH. Ja sam slobodna građanka Europe, ja imam pravo da mu kažem i on ima pravo da nastavi da bude tu", dodala je bivša glasnogovornica Haškoga tužilaštva.

"Tražim ženu na popisu, a oni mi pokažu na mrtvačnicu"

Nitko ne može predstaviti osjećaje Sarajlija kojima se prečesto događalo da najbliže nalaze na najtužnijim popisima.

"Pitam jednog doktora: nema mi na ovim listama osobe što je tražim, a on mi kaže vidi prema mrtvačnici. Kada sam u mrtvačnici došao našao sam svoju ženu. U mrtvačnici. Ubijena.", prisjeća se jedan od građana.

Bosna i Hercegovina je obranjena, ali nije onakva kakvom su je zamišljali oni koji su se borili protiv njenog cijepanja. Primjer Sarajeva pod opsadom i zajednički otpor svih njegovih građana bez obzira na naciju, vjeru i stranku za koju glasaju primjer je kako ovu zemlju i njen glavni grad u miru učiniti vrijednim življenja u njima.

Tišina u Sarajevu

Sarajevska ulica Maršala Tita jutros je tiha je. Od nešto prije 11 sati čuje se melodija Adagia, a njom se, od vječne vatre do raskrižja prema Skenderiji, proteže 11.541 jarko crvenih stolica. Njima ovaj grad odaje počast za 11.541 ubijenog Sarajliju za vrijeme četverogodišnje opsade, koja je počela točno prije dvadeset godina, u ponedjeljak 6. travnja 1992.

Duž stolica kreće se rijeka ljudi. Većina je pognute glave, povremeno dižu pogled prema stolicama, a među njima, svakih desetak metara, vidi se osoba koja kao mramorni kip, ukočeno stoji ili sjedi, i netremice zuri u jarko crvenu plastičnu rijeku koja se proteže kroz Sarajevo, piše Radio Sarajevo čiji je reporter razgovarao s ljudima koji su došli odati počast stradalima. Njegov opis i potresne razgovore prenosimo u cijelosti:

"Niže zgrade Predsjedništva BiH, kraj kante za smeće, stoji gospodin u srednjim godinama i puši cigaretu. Ne vidim mu oči jer ima naočale, čelo mu je pokriveno kapom, ali glava je okrenuta prema stolicama. Kaže mi da se zove Sead Memić i da od jutros ne može zaustaviti sjećanja iz tog vremena.

"Podsjećam se na tu agresiju", Sead ovdje gubi glas. "Ne mogu... Nemojte, teško mi je. Bio sam ovdje u ratu, u gradu, borio se. Izgubio sam dva brata. I sestrić mi je poginuo. Dosta nas je poginulo braneći evo... ovo Sarajevo."

U dva dima završava cigaretu i ja ga ostavljam da zuri u stolice. "Ove tri su mi ovdje posebne", dodaje dok odlazim.

Kraj fontane sjedi stariji čovjek, Nezir. Tu je, kako kaže, kako bi oplakao sina, Elvedina Hasanbegovića koji je među Sarajlijama koji su poginuli posljednji, 1995. Imao je Elvedin 17 godina.

"Šta da vam kažem. Svaki dan je težak, ali nešto mi danas najteže. Ide vrijeme, a ja kao da sam stao. Da mi je samo da ga još jednom zagrlim."

Niže, kraj sarajevske Parkuše, u istom stavu, hipnotizirana pogleda stoji i jedna starija gospođa. Zamolila je da joj ime ne objavljujemo.

"Bratov sin mi je poginuo, petero sam izgubila u ratu. Tako da... Znam ja kako mi je."

I ona, kao i Sead i Nezir, kažu kako su došli samo vidjeti kako izgledaju crveno jarke stolice.

No, niti jedno od njih nije moglo vratiti se kući. Kako je rekao Sead: "gledam, i želim otići, ali mi tijelo ne dopušta..."."