Mit o uspjesima skandinavskog socijalizma: Zašto je Švedska jedna od najbogatijih zemalja na svijetu

Foto: Shutterstock, Ilustracije: tkojejohngalt.wordpress.com/

SOCIJALISTI su po definiciji ekonomski analfabeti. Da nisu, ne bi bili socijalisti.

Prema tome, u argumentacijama svojih političkih stajališta, socijalisti se nikada neće oslanjati na neke ekonomske argumente, već se njihovi argumenti skoro pa uvijek svode na jeftinu populističku demagogiju, recitiranje par nepovezanih parola iz neke od opjevanih revolucija, demoniziranje neistomišljenika, napadanje strawmana i pozivanje na emocije, uz što više spominjanja fašizma, ropstva i eksploatacije gdje tim pojmovima nije mjesto.

Međutim, povremeno socijalisti u raspravama znaju izbaciti nekakav sumnjivi primjer iz povijesti ili teško provjerljivi statistički podatak koji, navodno, govori u korist nekih njihovih teza. Jedan od vrlo čestih takvih primjera jest mit o uspjesima skandinavskog socijalizma, odnosno rastrošne socijalne države i visokih poreza u skandinavskim zemljama. Ako znamo da je životni standard stanovnika skandinavskih zemalja jedan od najviših u svijetu (iako ponekad malo precijenjen, ali dobro), zar to ne dokazuje uspjehe socijalne države?

Kratak odgovor je: ne. Zapravo, upravo je suprotno, a u tekstu ću pobliže objasniti i zašto.

Korelacijsko-kauzacijska konfuzija

Prije svega, ono što je potrebno znati, jest da korelacija ne znači kauzalnost. Ako dvije pojave koreliraju, to ne znači da jedna uzrokuje drugu. To što su Šveđani bogati, a imaju raširenu socijalnu državu i visoke poreze ne znači nužno da su Šveđani bogati zbog socijalnih politika i visokih poreza.

Naprotiv, istina je da su Šveđani bogati usprkos socijalnim politikama i visokim porezima, a postali su bogati tako što su kroz povijest dugo vremena imali relativno slobodno tržište s minimalnim državnim uplitanjem i niskim porezima.

Povijest

Do prije nekih 150 godina Skandinavci su bili prilično siromašni. Za današnje standarde, živjeli su užasnim uvjetima. Peteročlane obitelji su živjele u jednosobnim kolibama, redovito su ostajali gladni zbog čestih nestašica hrane uzrokovanih nepovoljnom klimom, smrtnost novorođenčadi je bila preko 20%, imali su i veliki problem s emigracijom, itd. Krajem 17. stoljeća u jednoj epizodi masovne gladi umrlo je 10% norveškog stanovništva. Do sredine 19. stoljeća, Švedska je bila jedna od najsiromašnijih europskih zemalja.

Međutim, u otprilike 100 godina, mnogo toga se promijenilo. Prosječni švedski dohodak je porastao osmerostruko, dok se istovremeno broj stanovnika udvostručio. Stopa smrtnosti novorođenčadi je pala s 15% na 2%, a očekivani životni vijek je porastao za 28 godina. Slično se dogodilo i u ostalim skandinavskim zemljama.

Mnogi misle da su uzrok tome mudre skandinavske socijal-demokratske vlasti koje su nekako uspjele pronaći savršen “treći put”, ukomponirati visoke poreze, redistribuciju bogastva i regulacije tako da ne ugrožavaju rast produktivnosti. I tako su skandinavske države postale izvor inspiracije ljudima diljem svijeta koju vjeruju u državni intervencionizam i blagodati socijalne države.

Ipak, oni koji zazivaju skandinavski model danas u cilju povećanja blagostanja i gospodarskog rasta prave pogrešku kada se orijentiraju na ono što skandinavske države čine danas. Ako želimo dostići skandinavski standard, onda bismo trebali pogledati što su Skandinavci radili da bi postigli današnji standard, tj. čime su oni uspjeli postići takav prosperitet da si danas mogu priuštiti takve destruktivne politike?

Anders Chydenius, finski svećenik (u to vrijeme Finska je bila dio Švedske) i otac skandinavskog liberalizma napisao je 1763. esej u raspravi oko razloga zašto sve više Šveđana napušta domovinu.

U svom eseju se obrušio na represivni državni aparat, na poreze i regulacije koje uništavaju poslovne mogućnosti, kritizirao je protekcionizam, licenciranje i državne privilegije, koje su samo štitile povlaštenu elitu blisku s državnom vlasti. Zalagao se za minimalnu vladu čija će jedina funkcija biti zaštita života i imovine građana, te za drastično smanjenje poreza i slobodno tržište, predavanje zemlje seljacima u potpuno vlasništvo, a protivio se svim državnim subvencijama određenim industrijama. Zalagao se također i za slobodu tiska, slobodu govora i slobodu vjeroispovijesti.

Chydenius je 1765. izabran u parlament i ubrzo dolazi i do nekih promjena, do liberalizacije, smanjenja poreza, ukidanja cenzure i smanjenja državnih intervencija u tržište. Ovdje se nalazi engleski prijevod Chydeniusovog teksta iz 1765. u kojem on zapravo objašnjava mehanizam nevidljive ruke 11 godina prije Adama Smitha!

Uglavnom, Chydenius je ubrzo nakon toga bio izbačen iz parlamenta, a nešto kasnije se švedski kralj ponovo vratio represivnim politikama i konfliktima s Rusijom i Francuskom. Međutim, u prvoj polovici 19. stoljeća, pod utjecajem Chydeniusovih ideja ali i širenja liberalnih ideja po Europi, dolazi ponovo do reformi. Seljaci dobivaju puno vlasništvo nad zemljom. Jedan od najvažniji predvodnika tog vala liberalizma u Švedskoj bio je Lars Johan Hierta, uspješni biznismen koji je pokrenuo Aftonbladet, prve moderne novine u Švedskoj koje izlaze i danas, a u to vrijeme su bile laissez-faire glasilo.

Da ne idem u dugo u povijest, malo po malo, sredinom 19. stoljeća, dolazi do znatnih političkih promjena, švedski parlament usvaja mnoge liberalne reforme. Seljaci dobijaju zemljište u vlasništvo, ukidaju se barijere u trgovini i brojne regulacije koje su onemogućavale poslovanje, ukida se sustav gildi, dozvoljava se svakome da bez ikakvih posebnih dozvola od države pokrene posao, omogućeno je ženama da budu vlasnice imovine, uvažava se sloboda govora i tiska, ukidaju se regulacije kamatnih stopa, omogućuje se otvaranje dioničkih društava, drastično se smanjuju carine, itd. Jedan od najzaslužnijih političara za te reforme bio je ministar Johan August Gripenstedt.

U 50 godina, između 1860. i 1910. realni dohodak industrijskih radnika rastao je po stopi od 25% svako desetljeće, a očekivana životna dob se u tih 50 godina povećala za 12 godina. Ukupan realni dohodak se povećao za 170%, a sve to vrijeme razina državnog intervencionizma je bila minimalna. Na prijelazu stoljeća, udio državne potrošnje u švedskom  BDP-u je bio oko 6%. Liberalizam je u tih pedeset godina potpuno transformirao Švedsku (u to vrijeme Švedska je još u uniji s Norveškom). Od vrlo regulirane i kontrolirane polu-feudalne ekonomije postali su otvoreno tržišno gospodarstvo s minimalnim regulacijama i državnim intervencionizmom. Ukidanje sustava gildi je dovelo do značajnog poboljšanja u proizvodnim procesima, kvaliteti, kreativnosti obrtnika i snižavanja cijena. Ubrzo stanovništvo u gradovima dobija uličnu rasvjetu, vodovod i kanalizaciju, i u to vrijeme nastaju neke poznate kompanije koje posluju i danas kao npr. Ericsson, AGA i Electrolux.

Kako to obično biva, s vremenom se pojavljuju i socijalistički oportunisti na političkoj sceni, dolazi do sve većih pritisaka raznih interesnih skupina za povećanjem državnih intervencija, liberali djelomično gube podršku u javnosti, međutim, sve do sredine 20. stoljeća Švedska ima još relativno ograničenu državnu potrošnju i uplitanje u gospodarstvo, te relativno niske poreze.

Primjerice, na ovoj tablici možemo vidjeti da je udio državne potrošnje u BDP-u 1938. u Švedskoj i Norveškoj bio oko 20%, u Danskoj ispod 17%. Za Finsku nema podataka, ali 1950. je iznosio 25%, dok danas sve te države osim Norveške imaju udio državne potrošnje u BDP-u preko 50%



Već 1950. godine Švedska je bila jedna od najbogatijih zemalja svijeta, a ukupno porezno opterećenje je bilo vrlo nisko, oko 19% BDP-a, i sve do 1965. nije bilo više od 30%. U to vrijeme dolazi do značajnog rasta državnog aparata, ali i dalje Švedska ima relativno deregulirano tržište, vrlo niske carine i omogućava mnoge porezne olakšice.

Do najvećeg rasta državne potrošnje dolazi između 1960. i 1980., kada se udio državne potrošnje u BDP-u udvostručio, s 31% na 60%, što je bilo popraćeno povećanjem poreza, najviše za vrijeme socijalista Olofa Palmea. Između 1970. i 1982. državna potrošnja raste po prosječnoj stopi od 6% godišnje, a udio zaposlenih u državnom sektoru raste s 20% na 33%. Ubrzo dolazi do pada gospodarskog rasta osamdesetih, dolazi do devalvacija valute, pada zaposlenosti, i švedske krize 1990-ih u kojoj stopa nezaposlenosti prelazi 10% u najgorim godinama. Između 1950. i 1990. nije uopće došlo do neto povećanja zaposlenosti u privatnom sektoru za niti jedno mjesto, dok se broj zaposlenih u državnom sektoru znatno povećao, a između 1975. i 1985. udio javnog duga u BDP se učetverostručio, i u 1985. je samo plaćanje kamata na nacionalni dug iznosilo 29% BDP-a. 1993. godine javni dug je prelazio 70% BDP-a, dok je proračunski deficit bio 13% BDP-a. Krajem osamdesetih dolazi do kreditne ekspanzije i do inflacije (službene brojke su 5-10% godišnje u tom periodu), volumen odobrenih kredita se povećava za preko 100% između 1985. i 1989. (odakle je taj novac došao?)

Na grafikonu ispod prikazan je trend stvaranja novih poslova od 1981. do 2003. Kao što vidimo, u Švedskoj i Finskoj zaposlenost je na istom nivou, u Danskoj je došlo do malog povećanja (uglavnom zbog fleksibilnijeg zakona o radu i restrikcijama u socijalnim davanjima), a u “neoliberalnoj” Irskoj imamo povećanje od preko 50%.



U tom periodu najviše su oštećena mala i srednja poduzeća. Visoki porezi i regulacije su otežavali otvaranje novih poslova i inovacije, dok su velike korporacije s velikim ekonomijama opsega lakše prevaljive te prepreke. U 2000. godini, od 50 najvećih švedskih kompanija, samo je jedna bila osnovana nakon 1970., odnosno gotovo sve su bile još iz vremena liberalnog perioda švedske ekonomije.

Između 1975. i 2000. BDP po glavi stanovnika u SAD je porastao 72%, u zapadnoj Europi 64%, dok u Švedskoj svega 43%. Da je švedska imala rast BDP-a po istoj stopi kao prosjek OECD-a od 1970., u 2002. bi svako kućanstvo bilo bogatije za 2 700 dolara mjesečno.

Na gornjem grafikonu prikazane su prosječne stope gospodarskog rasta OECD zemalja između 1960. i 1996. s obzirom na razinu državne potrošnje. Iz grafikona je vrlo jasna korelacija između gospodarskog rasta i veličine državnog aparata.

Na donjem grafikonu (izvor) prikazano je kretanje švedskog BDP-a po stanovniku usklađenog za kupovnu moć, u odnosu na prosjek OECD-a od 1950. do 2004., a može se jasno uočiti znatan pad od početka šezdesetih godina, i blagi rast nakon djelomične liberalizacije devedesetih.



U tablici ispod prikazane su prosječne godišnje stope rasta odabranih zemalja ukupno i per capita u određenim periodima. Vidimo da je Švedska krajem 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća bilježila čak jači gospodarski rast od Velike Britanije i Njemačke, te neznatno slabiji od SAD-a, da bi između 1950. i 1977. došlo do značajnog usporavanja rasta švedskog gospodarstva, upravo u ono vrijeme kada dolazi po velikog povećanja državne potrošnje i poreznog opterećenja.



Šveđani su se od te krize devedesetih donekle oporavili upravo liberalizacijom tržišta i smanjenjem državnog aparata. Došlo je do porezne reforme, mnogi porezi su smanjeni (najviša marginalna stopa poreza na prihod je do 1990. bila ogromnih 90%, dok je do danas spuštena na 56,5%), a neki ukinuti (kao npr. porezi na nasljedstvo i darove), ukinute su sve subvencije u poljoprivredi, većina javnih poduzeća je privatizirana (čak djelomično i školstvo, zdravstvo, te mirovinsko osiguranje), industrije su deregulirane, a državna potrošnja je smanjena, kao i socijalna davanja. Od 1993. godine, udio državne potrošnje u švedskom BDP je smanjen sa 67% na 49% u 2013. U isto vrijeme su i ostale skandinavske zemlje provele rezove u državnoj potrošnji (najmanje je državnu potrošnju smanjila Danska, za 10 postotnih poena).

Na donjem grafikonu prikazan je švedski BDP po stanovniku u odnosu na američki prije i nakon tržišnih reformi početkom devedesetih:



Ukratko, Švedska (a ni ostale skandinavske zemlje) se nije obogatila zbog socijalističkih politika, nego usprkos njima. Švedska se obogatila jer je jedan dugi period kroz povijest, oko sto godina, imala prilično liberalne ekonomske politike, bila je tržišno orijentirana, imala mali ograničeni državni aparat, slobodnu trgovinu s inozemstvom, niske poreze i regulacije, i u tom periodu Šveđani proživljavaju nezapamćen gospodarski rast, dolazi do ogromnog rasta životnog standarda i realnog dohotka stanovništva, te Švedska postaje jedna od najbogatijih zemalja svijeta. Upravo zbog takvih tržišno liberalnih politika koje su Šveđanima omogućile zavidan prosperitet, švedska država si je mogla priuštiti takvu rastrošnost u socijal-demokratskoj fazi, međutim, to ih je brzo koštalo, i koštat će ih opet, ako nastave s takvim politikama. Povećanje državne potrošnje, poreznog opterećenja i državnog intervencionizma u drugoj polovici 20. stoljeća uzrokovalo je značajan pad standarda u skandinavskim zemljama, smanjenje zaposlenosti, te visoku inflaciju i krizu devedesetih koja je prisilila državne vlasti da malo popuste u svojim apetitima, te je došlo do rezova u državnoj potrošnji i porezima, i do liberalizacije nekih industrija, što je omogućilo i izlazak iz krize. Švedski ekonomist Assar Lindbeck je tako podijelio povijest švedske ekonomije u tri epohe: faza slobodnog tržišta (1870.-1970.), faza intervencionizma (1970.-1990.), te faza djelomične liberalizacije (1990. do danas).

Također, valja napomenuti kako je Švedska bila neutralna u oba svjetska rata u 20. stoljeću, te je tako bila pošteđena štetnih posljedica ratnih razaranja i njena infrastruktura je ostala netaknuta. Doduše, Danska i Norveška su bile tijekom Drugog svjetska rata pod nacističkom okupacijom, a Finci su vodili iscrpljujući obrambeni rat protiv Sovjeta. Međutim, jedna Zapadna Njemačka je u dva svjetska rata bila gotovo potpuno uništena i nakon 1945. krenula praktički od nule, a u svega par desetljeća je dostignula švedski standard, i to pod vodstvom “neoliberala” Adenauera i Erharda. Neki neupućeni socijalisti će njemački boom pripisivati Marshallovom planu što je prilično smiješno s obzirom da je Jugoslavija po glavi stanovnika primila oko 11 puta veći iznos za reparacije nakon rata, pa je svejedno jugoslavenski standard bio drastično lošiji od zapadno-njemačkog.

Za detaljnije o ekonomskoj povijesti Švedske, ali i još mnogo više, preporučam odličan esej Johana Norberga How Laissez-Faire Made Sweden Rich, dostupan ovdje, i rad Assara Lindbecka Three Swedish Models, dostupan ovdje.

Ekonomska sloboda

Razina socijalizma i intervencionizma u skandinavskim ekonomijama je često pomalo preuveličana u usporedbi s ostatkom svijeta.

Da, skandinavske države imaju mnoge karakteristike socijalističkih politika, poput visokog progresivnog oporezivanja, politika redistribucije dohotka, velike državne potrošnje i sl. Međutim, koliko je to u usporedbi s ostalim državama?

Hmm, pa i ne baš toliko loše. Pogledamo li malo bolje, skandinavske ekonomije su ekonomski relativno slobodne, usprkos visokim porezima i socijalnim programima. Složenost birokracije, regulacije, barijere u pokretanju i obavljanju biznisa, te protekcionizam su na vrlo niskim razinama.

Da se razumijemo, skandinavske države u apsolutnom smislu jesu vrlo intervencionističke, provode vrlo destruktivne socijalističke politike i izrazito su neslobodne ekonomije. Ali, u relativnom smislu, u odnosu na ostatak svijeta, su čak među slobodnijima, tj. manje represivnim, što ustvari najviše govori o tome kako se cijela paradigma na svjetskoj razini pomaknula u krivom smjeru.

U Švedskoj je PDV, ovisno o vrsti proizvoda 25, 12 ili 6%. U Norveškoj slično tako, iznosi 25, 15 ili 8%. U Finskoj je 24% (na hranu 14%, a na smještaj i kulturu 10%), a u Danskoj 25%. Znači, praktički jednako kao i u Hrvatskoj, među najvišim stopama u svijetu.

Također, sve skandinavske zemlje imaju i vrlo progresivno oporezivanje dohotka, kao i velik udio države potrošnje u BDP-u (u Danskoj, Finskoj i Švedskoj prelazi 50%).

No, unatoč svemu tome, ako pogledamo Heritageov indeks ekonomskih sloboda za 2014., sve skandinavske zemlje su među tridesetak najslobodnijih u svijetu: Danska je na visokom 10. mjestu, Finska na 19. mjestu, Švedska na 20., a Norveška na 32. Usporedbe radi, Hrvatska je 87. mjestu, Srbija na 95., a SAD na 12. mjestu.

Dakle, jedna Danska s ogromnim udjelom državne potrošnje u BDP-u, te izrazito visokim PDV-om i porezom na dohodak, je među 10 najslobodnijih ekonomija svijeta (čak je ocijenjena bolje nego SAD u 2014.), a to puno više govori o tome kako je ekonomska sloboda u cijelom svijetu na tragično niskim razinama.

Po komponenti business freedom u tom indeksu, na skali od 1 do 100, sve skandinavske zemlje su pri vrhu: Danska je na 98.1 (2. na listi), Finska na 93.6 (7. mjesto), Švedska na 91.1 (11 .mjesto), Norveška na 90.9 (12. mjesto), dok je Hrvatska na 61.4, a, primjerice, SAD na 89.2 (da, “socijalistički” Skandinavci su bolje ocijenjeni po slobodi biznisa od “kapitalističke” Amerike).

Pogledamo li indeks jednostavnosti obavljanja biznisa (ease of doing business) Svjetske Banke koji uključuje elemente poput volumena birokracije, troškova i vremena za pokretanje i registraciju biznisa, visine poreza, zaštite vlasničkih prava, uvoznih i izvoznih barijera i sl., vidimo da su i tu skandinavske zemlje među najpovoljnijima: Danska je na 5. mjestu, Norveška na 9., Finska na 12., a Švedska na 14. Usporedbe radi, Hrvatska je 89. mjestu.

Danska, primjerice, ima najliberalnije tržište rada u Europi i jedan od najfleksibilnijih zakona o radu koji omogućava vrlo lako zapošljavanje i otpuštanje, vrlo fleksibilno radno vrijeme, nema restrikcija za noćni rad niti rad nedjeljom.

Također, niti jedna od skandinavskih zemalja nema zakonski određenu minimalnu plaću.

Sve u svemu, skandinavske države svakako imaju ogromne poreze i destruktivnu redistribucijsku politiku, ali su u nekim drugim segmentima regulacija poslovanja i zapošljavanja puno ekonomski liberalniji u odnosu na druge, stoga je neutemeljeno njihov uspjeh pripisivati socijalističkim politikama. Naprotiv, one su uspjele usprkos socijalističkim politikama, a zahvaljujući onim tržišno liberalnim.

Posljedice socijalne države

Ono što mnogi simpatizeri skandinavskog modela također zanemaruju jest dugoročni utjecaj welfare politika na produktivnost stanovništva i druge neželjene posljedice. Općenito, svako državno financiranje nezaposlenih umanjuje kod pojedinaca motivaciju za radom. Svaki dio dohotka koji se oduzme realnom sektoru da bi se dao nezaposlenima, povećava trošak proizvodnje i smanjuje trošak nerada. Što je taj dio veći, jasno, manji je pritisak na nezaposleni dio stanovništva da se aktivira u produktivnom sektoru. Zašto raditi za 4000 kuna, ako se može ne raditi za 2000? Na taj način, politika redistribucije potiče letargiju i nezaposlenost, a destimulira radišnost i produktivnost. U dugom roku vodi potpunoj dekadenciji društva, a tih destruktivnih učinaka nisu pošteđeni ni Skandinavci.

Kako nam Per Bylund objašnjava ovdje, nekad su indvidualizam i samostalnost bile ključne značajke skandinavskog mentaliteta. Biti Šveđanin značilo je voditi brigu o sebi, zarađivati za sebe, ne ovisiti o drugima i ne biti nikome na grbači. I upravo takav mentalitet im je omogućio da od jedne od najsiromašnijih europskih zemalja postanu jedna od najbogatijih u manje od sto godina. Biti u mogućnosti brinuti se za sebe i svoju obitelj je bila stvar ponosa, dok je traženje pomoći od drugih bilo sramota, no to ne znači da nisu bili voljni pomagati jedni drugima kada je bilo potrebno. Puno prije razvoja socijalne države, postojale su lokalne privatne organizacije za financijsko pomaganje i zdravstvenu zaštitu onima koji su u nevolji.

Međutim, stvari su se s vremenom promijenile. Institucionaliziranjem sustava socijalne skrbi, centralna država je postala primarni organ pružatelja socijalne pomoći nezaposlenima i time preuzela ulogu dobrovoljnih humanitarnih organizacija i vjerskih institucija. Širenje socijalnih politika (i općenito državne potrošnje) u skandinavskim zemljama uzrokovalo je i promjene u samom mentalitetu stanovništva. Pojedinci su počeli plodove nečijeg tuđeg rada pomalo shvaćati zdravo za gotovo, kao neko neotuđivo pravo. Naravno, u tom procesu svakako da je imala značajnog utjecaja i državna propaganda kroz obavezno (i uglavnom državno) školstvo, a to je u konačnici rezultiralo još većim pritiscima za što više progresivnijih politika i stvaranjem generacija i generacija ljudi koji su se navukli na ovisnost o državnom aparatu. Došlo je potpune promjene paradigme u društvenom mentalitetu, u osjećaju za odgovornost, a time i u političkoj sferi.  Sve više birača počelo je zahtjevati još više socijalnih benefita, još više državnih programa, što je i dovelo do rastućih poreza i ogromnog povećanja državne potrošnje u drugoj polovici 20. stoljeća za vrijeme socijal-demokratske vlasti.

Bylund nam lijepo sažima “logiku” iza tih principa politika socijalne države:

The “welfare logic” vindicating such preposterous demands goes something like this. The premise is that every individual has a right to a good life. It can be concluded that a good life is made through not having to worry about material wealth, and thus having welfare benefits and gaining financial “independence” is essential. Financial independence, in turn, requires a high-status, high-salary, and not-too-demanding job; a good job is thus an inferred human right. The people who currently have the jobs literally occupy the positions and are therefore in the way — each and every one of them violates my right to that job. This makes anyone who has a good job a rights-violator and therefore criminal.

Zdravi razum je zamijenilo dogmatsko vjerovanje u Državu Dadilju od kolijevke do groba. Osjećaj za osobnu odgovornost je zamijenila ideologija prirodnih prava na ovisnost o drugima. Načelo slobode od prisile je zamijenjeno konceptom slobode od odgovornosti.

Čak nam i danska socijal-demokratska političarka Karen Haekkerup priča:

In the past, people never asked for help unless they needed it. My grandmother was offered a pension and she was offended. She did not need it. But now people do not have that mentality. They think of these benefits as their rights.

Nadalje, državno preuzimanje skrbi za socijalne slučajeve, te starije i nemoćne, dovelo je do potpune deformacije osjećaja za solidarnost kod pojedinaca. Mlađe generacije sve manje osjećaju ikakvu odgovornost za brigu o starijima, dok sve više pripadnika starije generacije provodi starost usamljeno i u depresiji. Danas ljudi očekuju da će država voditi brigu o tome. Istovremeno, roditelji koji imaju problema s odgojem djece očekuju da ih se oslobodi njihove odgovornost, a da brigu za djecu preuzme država sa svojim odgojno-obrazovnih aparatom. I sve su to logične implikacije širenja programa socijalne države. Socijalna država uništava osjećaj za odgovornost i solidarnost, smanjuje motivaciju za radom i kreativnošću, a potiče lijenost i nerad, te stvara generacije neodgovornih, nezrelih, razmaženih i ovisnih pojedinaca.

Vjerojatno arhitekti socijalne države nisu imali u planu moguće promjene u mentalitetu i društvenom moralo do kojih će dovesti socijalne politike. Možda su stvarno samo htjeli svima omogućiti socijalnu sigurnost, nekakav sustav u kojem će i oni koji su nesposobni za samostalan rad biti u mogućnosti živjeti dostojnim životom. Ipak, eksperiment je bio promašaj, doživio je bumerang. Ljudi ipak nisu protoni, nego svjesna bića koja djeluju s ciljem, i ne mogu biti podložni socijalnom eksperimentiranju koje pretpostavlja ceteris paribus uvjete. U stvarnosti, ceteris paribus uvjeti ne postoje, a ljudsko djelovanje se prilagođava promjenama u vanjskim poticajima (incentives).

Ovaj popularni članak iz New York Timesa od prošle godine je prenio priče dva socijalna slučaja iz Danske koji više od desetljeća uživaju benefite socijalne države. Prvi je slučaj samohrane 36-godišnje majke koja od šesnaeste godine živi na socijalnim plaćanjima u iznosu od 2700 dolara, što je tri puta više od prosječne hrvatske neto plaće. Drugi je slučaj izvjesnog Roberta Nielsena, 45-godišnjaka koji se hvali kako je od 2001. na socijali i da nema namjeru tražiti posao, jer mu je i ovako sasvim dobro. Čak je i vlasnik svog stana u kojem živi.

Da bude jasno, takve posljedice socijalnih politika ni slučajno nisu endemične za skandinavske zemlje. One su prisutne svugdje gdje se provode, one su nužna posljedica državnog poticanja nerada.

Još jedan zanimljiv pokazatelj pogrešnih podražaja koje šalju socijalne politike jest trend povećanja stope invaliditeta. U 2007. godini Švedska je imala najvišu stopu invaliditeta u svijetu. U 2008. godini, među četiri OECD zemlje s najvišom stopom primatelja socijalnih benefita na temelju invalidnine su čak tri skandinavske (Švedska na drugom mjestu, Norveška na trećem, Finska na četvrtom) sa stopom od oko 10%, dok je OECD prosjek bio 5,7%. Danska je također bila iznad prosjeka, na sedmom mjestu. Naravno, nisu Skandinavci u stvarnosti nadprosječno invalidi, dapače, čovjek bi očekivao od kršnih i otpornih Vikinga zapravo iznadprosječnu radnu sposobnost. Vjerojatniji razlog visokom broju prijavljenih invalida su relativno visoka državna davanja za invaliditet, što je poticaj i onima fizički sposobnima da se predstavljaju kao invalidi i tako zloupotrebljavaju državne benefite. Državna potrošnja na bolovanja i invalidninu u Švedskoj iznose oko 3,6% BDP-a, dok je OECD prosjek na oko 1,9% BDP-a.

U 2007. godini, primjerice, Šveđani su prema podacima WHO-a bili među najzdravijim narodom na svijetu, a 13% ih je primalo neki oblik državne naknade za invaliditet, radnu nesposobnost ili bolovanja, što je tada bila najviša stopa na svijetu. Mnogi ekonomisti i liječnici za to krive upravo vrlo labave socijalne politike, niske kriterije za uključivanje u programe pomoći, te vrlo slabo kontroliranje individualnih slučajeva. Tijekom nogometnog svjetskog prvenstva 2006. broj bolovanja među muškarcima u Švedskoj je porastao za čak 55%.

Također, velikodušne socijalne politike u Skandinaviju privlače velik broj imigranata iz siromašnijih zemalja i to često iz onih kultura koje nisu baš kompatibilne sa zapadnom civilizacijom (pa su tako ti imigranti i najčešći počinitelji kriminalnih djela). Dobar dio tih imigranata, ako ne većina, se nikad ne zaposli, već živi od socijalnih primanja, koristi usluge socijalne države poput zdravstva i školstva za djecu, a kada dobiju državljanstvo, u pravilu glasaju za političare koje im nude još više politika redistribucije i benefita socijalne države. U 2011. godini u Švedskoj, čak 60% socijalnih davanja je otpalo na imigrante, koji čine oko 14% stanovništva.

 

tkojejohngalt.wordpress.com/

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala