Foto: Arhiva
SLUŽBENI povod za, čini se skorašnji, zapadni napad na Siriju je upotreba kemijskog oružja od strane sirijskog režima i civilne žrtve kao posljedica istoga. Na stranu još uvijek sporno i nepotpuno jasno pitanje o tome tko je kemijsko oružje zašto i gdje upotrijebio, jasno je da je tu riječ samo o izgovoru.
Civili u Siriji ginu još od početka sukobâ 2011, to nije nikakva novost, a brojne civilne žrtve SAD-u i Zapadu općenito očito nisu nikakva velika smetnja npr. u Afganistanu i Iraku, u Pojasu Gaze, da ne govorimo o američkim napadima dronovima itd. Što se tiče kemijskoga oružja (o čijoj se međunarodnoj zabrani govori i o čemu se potpisuju različiti međunarodni sporazumi još od 19. st.), spomenimo samo da su ga u ratu u Vijetnamu upotrebljavali i sami Amerikanci u 1970-ima, a u 1980-ima npr. tadašnji saveznik SAD-a Sadam Husein u ratu protiv Irana.
Ako Zapad napadne Siriju, bit će to još jednom bez UN-ova mandata, tj. protivno međunarodnim zakonima, kako otvoreno priznaje, recimo, i David Kaye u uglednom i nimalo radikalnom časopisu
Foreign Affairs. Jasno, sve da SAD, Francuska i saveznici i dobiju dopuštenje UN-ova Vijeća za sigurnost za napad (što se neće dogoditi zbog neslaganja Rusije i Kine), čime bi on bio legalan po međunarodnim zakonima, to bi takvoj intervenciji i dalje davalo samo formalno-birokratsko opravdanje.
Naime, ni samo Vijeće sigurnosti nije nikakvo demokratsko tijelo jer u njemu o svemu odlučuje pet najmoćnijih svjetskih zemalja koje su pobijedile u Drugom svjetskom ratu (SAD, UK, Francuska, Rusija, Kina). "Demokratski legitimitet" Vijeća sigurnosti proizlazi samo iz toga može li se tih pet sila, koje se uglavnom rukovode svojim vrlo prozaičnim interesima, oko nečega dogovoriti ili ne.
Koliko god mediji, političari i različiti stručnjaci pričali o međunarodnom pravu i svjesno ili nesvjesno zatvarali oči pred realnošću, u stvarnosti u međunarodnim odnosima i dalje zapravo vlada samo staro dobro pravilo "tko jači, taj kvači". Postojeći međunarodni zakoni, bolji ili lošiji, se poštuju kada to velikim silama odgovara. Kad im ne odgovara, u principu je potpuno svejedno što na papiru piše.
Amerikance nije briga za stradanje civila
Ako upotreba kemijskog oružja i stradanje civilâ, koliko god i jedno i drugo treba osuditi, nije pravi razlog za napad na Asadov režim, što onda jest? Kao glavni povod se može pretpostaviti značajno napredovanje režimskih Asadovih snaga nakon tri godine borbe. Podsjetimo se, Zapad je 2012, kada se još nije znalo kako će se situacija na ratištu razvijati (neko vrijeme je čak bilo izgledno da Bašar al-Asad možda neće još dugo opstati), priznao sirijske pobunjenike, tj. opoziciju, kao legitimne sirijske predstavnike.
Iako se često govori o "sirijskim pobunjenicima", kao da je riječ o jedinstvenoj grupi, takvo što zapravo ne postoji. Riječ je o nizu ideološki često potpuno različitih grupacija (neki govore o čak 1200 različitih formacija ‒ veličine od malih odreda pa do pravih dobro naoružanih armija), od demokratskih sekularista preko različitih islamističkih frakcija (uključujući npr. i grupu Džabhat an-Nusra, saveznike Al Kaide) pa do kurdskih postrojbi itd. Te različite pobunjeničke frakcije nerijetko ratuju i međusobno, a ne samo s Asadovim snagama.
Kako je Zapad već priznao sirijske pobunjenike, konačna i potpuna pobjeda starog režima, koji se pokazao žilavijim nego što se isprva mislilo, zapadnim zemljama nikako ne bi politički i ekonomski odgovarala. Dakako, sve to unatoč tome što su prije 2011. zapadne zemlje, uključujući i Hrvatsku, normalno surađivale s Asadovim režimom i činjenica da je on diktator (koji je vlast naslijedio od svoga oca) im nije smetala ništa više nego što im danas smeta npr. diktatura u Saudijskoj Arabiji (bliskoj saveznici SAD-a).
U pozadini svega stoji, jasno, ogromno geopolitičko značenje Bliskog istoka u cjelini (ponajprije zbog nafte). Konkretnije gledano, važnost je Sirije, ostavimo li po strani njezine vlastite ekonomske resurse, u sljedećem. Sirija je prije svega važan saveznik Irana (velikog neprijatelja SAD-a i Izraela). Napad na Asadov režim je, samim time, i slabljenje iranskog režima.
U obrani korporativnih i vlastitih geopolitičkih interesa
Sirija je također i povijesno vrlo blizak politički, ekonomski i vojni saveznik Rusije. Rusija u Tartusu ima svoju jedinu pomorsku bazu na Sredozemlju, u Siriju izvozi oružje, sudjeluje u crpljenju nafte, a njezina ulaganja u Siriju su npr. 2009. iznosila gotovo 20 milijardi dolara. Iz svega toga je jasno zašto Rusija oštro brani Siriju od napada Zapada iako tu zapravo ne može puno učiniti odluči li se SAD na napad bez dopuštenja Vijeća sigurnosti.
Osim toga, trenutni sirijski režim je u savezništvu i s izrazito antiizraelski nastrojenim Hezbolahom (paravojnom libanonskom islamističkom organizacijom), koji je Asadu u recentnoj ofenzivi i izravno vojno pomagao. Ne treba ni spominjati da je Izrael SAD-ov glavni saveznik na Bliskom istoku.
Cilj napada na Siriju je, dakle, slabljenje Asadova režima (neizravno i Irana, Rusije i Hezbolaha) i time onda osiguravanje boljeg položaja za zapadne interese u Siriji. Osim same geopolitike, tu su u pitanju i čisti ekonomski poslijeratni interesi zapadnih korporacija ‒ ako Asad pobijedi, od toga neće biti ništa.
Kako je savez Zapada s razjedinjenom i vrlo heterogenom opozicijom vrlo fragilan i kako Asad neće tek tako pasti, rezultati zapadne intervencije su vrlo upitni. Vrlo je izgledan rezultat da će intervencija samo pospješiti daljnji nastavak građanskog rata koji bi se mogao protegnuti na još godine i godine - treba se sjetiti građanskog rata u Libanonu koji je trajao od 1975. do 1990.
Za civilno stanovništvo bi najbolja opcija bila trenutni prekid oružanog djelovanja i iznalazak političkog kompromisa kojim bi se izbjegla daljnja razaranja i ubijanje, no to je u ovom trenu prilično nevjerojatan scenarij jer je to malo kojoj od zaraćenih strana unutar i izvan Sirije u interesu.