APSOLUTNA legenda domaćeg nogometa i peti najbolji strijelac u povijesti HNL-a je osoba koja je tri mjeseca provela u zatvoru nakon što je pravomoćno osuđena za umiješanost u namještanje utakmica. Riječ je o Miljenku Mumleku, danas 49-godišnjem treneru juniora Varaždina.
Više od njegovih 107 golova zabili su samo Joško Popović (111), Ivan Krstanović (116) Igor Cvitanović (126) i nedodirljivi Davor Vugrinec (145). U profesionalni nogomet zagazio je za vrijeme rata, a najveći dio karijere proveo je u Varteksu, koji je u devedesetima pod vodstvom pokojnog predsjednika Anđelka Herjavca uspoređivan s Manchester Unitedom. S varaždinskim klubom prezimio je u Kupu kupova, ostvarivši jedan od najvećih europskih uspjeha hrvatskih klubova, koji će Dinamo dohvatiti tek dva desetljeća kasnije.
Svjedočio je neviđenim sudačkim krađama, fantastično izvodio slobodne udarce, pa nakon svega mjesece i godine provodio na naslovnicama kao najpoznatije ime afere Offside u kojoj je desetak ljudi optuženo za namještanje utakmica.
Mumlek je u velikom intervjuu za Index govorio o svojoj juniorskoj momčadi koja će protiv Dinama igrati finale Kupa, počecima Varteksa i njegovu raspadu nakon smrti predsjednika Đelca, kako su zvali Herjavca, zatim Samiru Toplaku i smiješnoj priči koju je doživio kao njegov cimer, pa i povijesnim ogledima varaždinskog kluba protiv Heerenveena, Mallorce i Aston Ville.
Negirao je i negira bilo kakvu upletenost u namještanje utakmica te je ispričao što je povikao prema tribinama kada je zabio gol Dinamu, i to nakon što je, prema njegovim riječima, odbio namjestiti utakmicu i na te kriminalne radnje motivirati svoje suigrače koji u Varteksu 2010. mjesecima nisu primali plaću.
Zašto vas zovu Čole?
Čole me zovu suigrači i ljudi iz Varaždina. Taj sam nadimak dobio kao klinac, kada sam počinjao igrati nogomet. Fizički sam zaostajao za svojom generacijom, no bio sam među talentiranijima, a tada su od uzrasta bili samo pioniri i juniori.
Ja, žgoljavi i mali kikač s prevelikim dresom, trenirao sam s juniorima, od kojih mi je jedan dao nadimak Čole. Nisam se odmah naviknuo, ali ostalo je do danas. U Belgiji nisu mogli izgovoriti moje prezime, zbog čega su me ondje zvali Miki.
Kakav je danas vaš pogled na nogomet?
Moj je život podređen nogometu. Najvažniji događaj u danu, tjednu i mjesecu uvijek je nogomet. Mislim da je to greška jer obitelj pati. Srećom, imam strpljivu suprugu koja mi je uvijek bila potpora. Imam ambiciju biti najbolji čime se god bavim.
Nisam razmišljao da sam zbog treninga bio zakinut jer su događaji poput maturalne večeri i brojnih svatova bili periferija mojeg života. Svemu tome nisam pridavao veliku pažnju. Moj mentalni sklop nije kao u normalne osobe. Nekome takvi događaji jesu bitni. Meni nisu.
U počecima karijere jesu me ili nisu voljeli. Jedan dio tribina mi je fućkao, a drugi me volio. I onda sam igrao kako bih se dokazao onima koji me ne vole. Koliko sam samo puta kući išao suznih očiju jer su mi fućkali zato što nisam uklizao na jednu loptu ili zato što me trener mijenjao. To me izgradilo.
Trenirate juniore Varaždina. Kakvi su po pitanju predanosti sportu?
Problem mi je shvatiti djecu koja nisu na razini na kojoj sam ja bio. Sport im nije život i uživancija, nisu mu podređeni. Jednom dijelu on je obaveza ili budući posao, a drugi se nisu pronašli i shvatili kako mogu puno toga ostvariti. Ne mogu izabrati prioritete. Trening bi im trebao biti centralni dio dana, a utakmica tjedna.
Njima je, na primjer, najvažniji događaj u danu odlazak kod zubara i namještanje proteze. Obaveze će si posložiti neovisno o treningu. Treniram 25 juniora, a dosad su svi došli reći da imaju sate u autoškoli, ispit, izlet... A isto se događa s utakmicama.
Nije mi drago kada dođu s takvim upitima, ali razumijem jer će malo njih uspjeti. No možda ih nekolicina neće uspjeti baš zbog toga. U konačnici, želim im olakšati. Važno je znati komunicirati s njima, koga podići, koga spustiti. Vjerojatno mladi danas nisu puno drugačiji nego prije, ali ja sam stariji. Tada nisam razmišljao kao sada.
U finalu Hrvatskog kupa vaši će juniori igrati protiv Dinama, dok ste u prvenstvu šesti
Kvaliteta je uvijek bila na zavidnoj razini. Imamo dobre igrače, ali nemamo ekstra kvalitetu. Možda imam visoke kriterije jer sam igrao protiv odličnih igrača ili zato što su mi uspijevali potezi koji drugima nisu. Opet, dobro djelujemo kao ekipa iz koje netko iskoči.
Školu Varaždina uvijek hvale. Naš stil je takav da moraš nešto odigrati. Publika u Varaždinu zna što je dobar nogomet, vjerujem da je jedna od zahtjevnijih u Hrvatskoj. Nije toliko bitan rezultat koliko je bitna igra. Rezultat će doći, premda se nekad izgubilo. Isto je vrijedilo kada sam ja počinjao.
Juniore pretežno čine igrači sjeverne Hrvatske, uz povremeni dolazak onih koji su prošli druge škole nogometa te nekako došli k nama. Dosta nam je igrača uzeo Slaven Belupo kada je klub bio u raspadu. Seniori su nam u Drugoj HNL te je teško dati priliku mladima kada se stalno boriš za naslov ili za ostanak.
Kako je u devedesetima izgledao Varteks?
Varteks je igrao Međurepubličku ligu Jugoslavije. Kada je počeo rat, preko noći uvedena je Prva hrvatska liga. Imali smo sreću što su tvornica i bivši Levi's stajali iza kluba. Anđelko Herjavec, koji je kasnije postao predsjednik Varteksa, bio je veliki zaljubljenik u nogomet. Imao je menadžerske karakteristike, njegov uzor bio je Manchester United.
Preko noći Varteks je postao profesionalni klub. Dobili smo medicinsku službu, opremljenu ambulantu, spavaonice, dobivali smo jesti cateringom ili odlazili u restoran, uređena je škola nogometa... U suradnji s današnjom Gospodarskom školom oformljen je razred namijenjen sportašima.
Djeca iz cijele Hrvatske dolazila su ovamo, bila smještena u domu, pohađala školu i trenirala u Varteksu. Par godina nakon toga bili smo juniorski prvaci. Uspinjali smo se, već smo 1993./94. izgledali kao pravi klub, kao obitelj, iako primanja nisu bila ni blizu Dinama ili Hajduka. Glavni dio seniorske ekipe bio je s ovoga područja.
Što ste proživjeli u ratnom HNL-u?
Kada bih danas svojeg sina morao poslati u Vinkovce na utakmicu za vrijeme rata, bila bi me frka. Tada nisam bio svjestan opasnosti kojoj smo se izlagali. Morali smo živjeti. Računao sam da se ništa neće dogoditi ako je netko garantirao sigurnost. Nisam razmišljao o tome hoćemo li morati trčati u skloništa. Moji su se roditelji vjerojatno bojali, ali situacija je bila takva.
Recimo, za vrijeme prvenstvene utakmice s Cibalijom u Našicama čuli smo kako granatiraju mjesta do grada, dok smo prije utakmice s Osijekom u Donjem Miholjcu vidjeli bljeskove eksplozija. S druge strane, spavali smo u hotelu u Bizovačkim toplicama, u kojem je u zidu bila rupa od granate. Međutim, uopće nismo razmišljali o tome da bi se nešto moglo dogoditi.
Igraš, treniraš, natječeš se. Nisam razmišljao o tome kako će rat utjecati na moju karijeru i hoću li uspjeti. Radio sam najbolje što sam mogao. I danas, kada sam trener, ne razmišljam o tome hoću li možda jednog dana biti trener Dinama. Idem dan po dan.
U četvrtfinalu Hrvatskog kupa 1994. ispali ste od Croatije sumnjivim penalom koji je dosudio Antun Burilo. Kako je bilo igrati tih godina, kada ste bili svjesni da je Croatia bila iznad ostalih klubova?
Uvijek smo se nadali. Spremali smo se da će nas pokrasti, a nadali da neće. Nekad jesu, nekad nisu. Po pitanju Kupa osoba stvarno mora biti uvjerena da je u pravu kako bi nešto takvo napravila. Ili ne smije imati srama. Nogomet je danas kamilica kakav je nekad bio.
Situacija je bila takva da sudac domaćinu mora dati prednost. Igralo se grublje, suci nisu štitili igrače, nije bilo toliko kamera ni utakmica na TV-u pa se više moglo utjecati na utakmice. To se počelo mijenjati krajem 90-ih, kada si na gostovanju mogao očekivati rezultat i normalnu zaštitu suca. Tako su i manji klubovi mogli ostvariti pobjedu u gostima.
Osjećali smo da smo, kao Varteks, bili blizu Dinama i Hajduka. Nije bilo sezone u kojoj ih nismo pobijedili. Bitno je što je u ligi bilo više klubova. Najbolji igrači nisu bili koncentrirani u par klubova. Svaki je imao po jednog-dvojicu velikih nogometaša.
U sezoni 1996. borili ste se za naslov prvaka. Završili ste treći s dva boda manje od Hajduka i Croatije, koja je bila prvak. Čega se sjećate iz utakmice s Hajdukom, za koju je Samir Toplak rekao da je niste smjeli pobijediti kako bi Croatia uzela prvo mjesto?
Nisam slušao priče jer sam se bavio nogometom. Varaždin se poslije nije borio za naslov, pitanje je hoće li ikad. Nismo bili pravi kao tijekom ostatka prvenstva, možda nas je sputao pritisak. Ali stvari koje su se događale na toj utakmici... Bili smo svjesni što bi se moglo dogoditi, ali nismo računali da će biti baš tako.
Na Davoru Vugrincu nije dosuđen čisti penal, recimo. Nemoguće je da se danas takve stvari ne sviraju. Iako nismo osvojili naslov, ljudi su nas u Varaždinu dočekali kao prvake. Osjećali smo se kao moralni pobjednici. Bolje je bilo pustiti jer bismo poludjeli da smo se zamarali.
Što mislite o Samiru Toplaku, danas treneru Gorice i svom nekadašnjem suigraču?
Brzinu i znanje iskoristio je na maksimalan način. Uz njega smo mogli igrati s visokom linijom. Toplak bi sve stizao pokriti. Rano je prestao igrati zbog problema s koljenom. Ima trenerski gen koji donosi rezultate, doduše, ne ekstremne. Nije za podcijeniti.
Kamo je god došao, napravio je pozitivan pomak. Možda je problem što atmosferu ne može dugo držati kako bi se uspeli prema višim pozicijama. Teško je reći zašto ga nisu uzeli za trenera Dinama ili nekog drugog kluba. U Gorici je imao par pobjeda pa par poraza. Ona će ga vjerojatno odrediti, iako je iskusan trener.
Imam li o Toplaku neku priču? Naravno, imam ih 100. Recimo, bili smo cimeri, a on je mjesečario. Spavam, a on se usred noći diže preko mene i govori nekome nešto u kutu. Ujutro ga pitam što mu je bilo. A on: "Kaj, uopće se ne sjećam." To se dogodilo x puta.
Varteks je 1998./99. ostvario povijesni rezultat u Kupu kupova. Izbacili ste Rudar Velenje s dvaput po 1:0, u prvoj utakmici osmine finala izgubili od Heerenveena 2:1 pa nakon produžetaka kod kuće pobijedili 4:2, a vi zabili dva gola. U četvrtfinalu ste ispali od Mallorce (0:0, 3:1).
Sve do Dinama prije par godina bili smo jedini hrvatski klub koji je prezimio u Europi. Sjećam se, protiv Rudara igrali smo početkom ljeta. Sunce, vrućina, tvrdi teren... Bili su agresivni, s par hrvatskih i igrača iz BiH, mogli su nam u gostima i zabiti, dok smo kod kuće bili bolji.
Nismo znali kakvi smo u odnosu s europskim klubovima. U Nizozemskoj je protiv Heerenveena cilj bio ne izgubiti. Mislio sam da nećemo proći centar. No nismo bili impresionirani, imali smo prostora. Osjetili smo da bismo ih kod kuće mogli pobijediti. Na početku uzvrata nismo bili opasni, ali smo se u nastavku podigli. Imali smo snage, odjednom nam blato i teren nisu smetali.
U produžecima smo poveli 3:1, primili gol za 3:2 i onda sam u 117. minuti zabio za 4:2. Lopta mi se stvorila na nozi, golman je obranio prvi udarac pa sam odbijenu gurnuo s linije u gol. Delirij. Osjećaš se kao da si izvan tijela. Fešta je bila spremna i da smo izgubili. Varteks dotad nije ostvarivao takve uspjehe. Đelac (Herjavec, op. a.) je vjerovao više od nas. Cijeli grad je slavio.
Mallorca je imala par reprezentativaca i trenera Hectora Cupera. Oni su u Varaždinu promašili puno toga, a Faik Kamberović je na moju asistenciju promašio čistu šansu. Đelac je opet pred uzvrat rekao da ćemo proći.
Mislio sam si: "Kako ćemo proći, trebali smo izgubiti 10:0." Iz ovoga kuta vidim da smo mogli proći Mallorcu. Đelac nam je u svlačionici na poluvremenu, kad je bilo 0:0, rekao: "Njihova se Uprava trese." No slomili su nas s dva brza gola.
U kvalifikacijama Kupa UEFA-e 2001./02. izbacili ste Vaduz s ukupnih 9:4. Idući protivnik bila je Aston Villa s Peterom Schmeichelom i Davidom Ginolom, koju ste dobili 3:2 u Engleskoj te doma izgubili 1:0 i prošli do Brondbyja koji vas je nakon pobjede 3:1 u Varaždinu pregazio s 5:0 u Danskoj.
Utakmica protiv Aston Ville, koja je po meni veća nego ona protiv Heerenveena, trebala je biti odigrana dan nakon napada na blizance u New Yorku. Par dana prije utakmice dobio sam gripu. Ležim doma, zamotan, zovem klub da ne mogu doći na trening, što je značilo da neću ići u Englesku. No jutro prije puta nazvala me supruga i rekla da je netko napao Ameriku. Bio sam u polusnu, zbunjen.
Upalio sam televizor i gledao kako se blizanci dime. Mislio sam da je riječ o filmu. Došao sam sebi i skužio da nije zajebancija. Moje suigrače vratili su iz Ljubljane jer su letovi bili otkazani, a utakmice odgođene. Ozdravio sam i otišao za Englesku. Nismo se željeli osramotiti. Praktički smo išli na izlet. Kad ono, zabili smo i pobijedili. Kod kuće smo primili gol tek na kraju i prošli.
Brondby smo pobijedili kod kuće. Tamo smo, pak, prvi gol dobili u prvoj minuti. U životu me nitko nije izudarao kao protiv njih. Imali smo svoje prilike, ali pomeli su nas. Igrao se nogomet koji nam nikako nije odgovarao.
Zašto niste uspjeli u Dinamu, u koji ste otišli 1999. godine?
Ozljeda koljena i tranzicija u Dinamo najviše su utjecale, i to ne samo na mene. Jednom su mi križni ligamenti pukli u lijevom, a jednom u desnom koljenu. Promijenila se generacija, za trenera je došao Ilija Lončarević, a za predsjednika Mirko Barišić.
Nudili su mi da kao iskusniji budem vođa nove ekipe. Naučen sam prvo pokazati što znam, a da mi zatim daju plaću. Jednom sam imao ponudu kluba iz HNL-a. Nije mi se išlo iz Varaždina, zbog čega sam lupio cifru za koju sam znao da je prevelika i da će ju sigurno odbiti, što se i dogodilo. Rekao sam da ću za taj novac imati deset golova i 15 asistencija. Slično je bilo u Dinamu.
Htio sam pokazati da ozljede na mene nisu utjecale, pa sam se vratio u Varteks kako bih se dokazao. Bi li bilo bolje da sam ostao, nikad neću znati. Dinamo mi je ostao dužan. Zamisli, dođem u Dinamo, a on strmoglavo pada. Plaće nisu dolazile, kao u Varteksu deset godina kasnije. Strašno je da se tako nešto dogodilo klubu kao što je Dinamo.
Period u Dinamu pamtit ćete po igranju Lige prvaka u sezoni 1999./00., a osobito po utakmicama s Manchester Unitedom.
Na Old Traffordu smo se štipali da provjerimo sanjamo li. Interna zajebancija bila je zadnju minutu čuvati Davida Beckhama kako bi nam dao dres. Fućkali su nam jer nismo napadali kada smo imali loptu. Ušao sam u drugom poluvremenu. Stisnuli su nas, s jedne strane ubacivao je Beckham, s druge Ryan Giggs, a skakali su Teddy Sheringham i Japp Stam.
Nisam bio impresioniran, premda je to bila najveća utakmica u mojoj karijeri. U tome sam trenutku imao iskustvo igranja protiv Aston Ville. Trema pred veliku utakmicu postoji i prođe. Kada shvatiš da imaš prostora u igri, zaboraviš tko je s druge strane. Pitanje je samo možeš li se nametnuti.
Iz Dinama ste se 2000. vratili u Varteks, a od 2003. do 2005. nastupali ste za Standard Liege.
Van sam otišao jako star, s 31 godinom. Ne znam ni zašto su me uzeli. Nisam imao menadžera koji bi se brinuo o meni, pričao bajke, što jesam i nisam. Smatrao sam da će interes postojati ako budem dobro igrao. Bili su zainteresirani Dinamo, Hajduk, Osijek od domaćih, pa i nekoliko stranih klubova.
Herjavec je govorio da na meni i Vugrincu mora zaraditi za tribinu. Bio je ozbiljan, ali nekad je pretjerivao. Stalno je mislio da nije vrijeme. Kada je pozvao Dinamo, više to nije mogao stopirati. Iz Dinama sam se 2000. vratio u Varteks.
Jutro nakon što sam raskinuo ugovor s Dinamom zvao me Dala (Zlatko Dalić, op. a.) i rekao da je Đelac poginuo. Šok. Pitali su me želim li se i dalje vratiti u Varteks. Radi Đelca sam došao, osjećao sam da moram iako ga više nije bilo.
U Standardu ste doživjeli neobičnu situaciju s navijačima.
Standard ima specifične navijače. Na jednom dijelu tribina su oni divlji, ali jako privrženi klubu. Na drugi, pak, dolaze obitelji s djecom. E, sad, mi smo izgubili prva tri kola, zbog čega su nam fućkali, prijetili, čekali nas na parkiralištu. Čak je i policija dolazila. Ozbiljna priča.
Dan nakon utakmice, prije treninga, pozvali su nas na sastanak s navijačima. Baš mi se sastančilo s divljacima koji su nam prijetili. Došli smo i ugledali odrasle ljude s djecom u rukama. Bilo ih je više od sto.
Došli su nam reći da smo dobri igrači koji ne pružaju što bi trebali. Uljudno i pristojno, pitali su mogu li oni napraviti što da nama bude bolje. Očekivao sam lance, tetovaže, ćelave glave, a došli su ljudi s placa. Zbilja te dirne kada vidiš da im je stalo.
Druga stvar. Taj smo sastanak imali u nedjelju, dok smo tjedan dana kasnije igrali susjedski derbi sa Sint-Truidenom. Imali smo tri poraza zaredom, nedostajali su nam kapetan i glavni playmaker, a oni su bili zajeban protivnik kojeg zadnjih pet godina nismo pobijedili. K tome nisu imali dobar teren.
A nama klub u četvrtak organizira neviđenu feštu. Predsjednik, menadžer, svi pijani toliko da se ruše s nogu oko 2-3 u noći. To da u Hrvatskoj napraviš... Ne bi bilo u redu, navijači bi te uništili. Na kraju, mi smo pobijedili. Kasnije takve večere nismo prakticirali.
Fantastično ste izvodili slobodne udarce. Koja je bila tajna?
Ne možeš ih vježbati s 30 godina. Smatram da sam ih razvio sa sedam-osam godina. Živio sam u zgradi ispred koje smo imali metalni kao gol za klofanje tepiha. Mama i tata su mi kupili loptu. Budući da se nisam imao s kime loptati, sam sam pucao na taj "gol".
Trčao sam s jedne strane na drugu. Kroz dan sam ponekad puknuo i po tisuću putu. Bilo mi je dosadno, nisam se imao s kime igrati. Gledao sam, također, kako su igrači poput Diega Maradone izvodili slobodnjake. Uzeo bih loptu i pucao dok nisam pogodio rašlje. Počevši igrati nogomet, imao sam osjećaj za prostor, snagu, efe.
S boljim uvjetima, kopačkama i terenima bilo je potrebno trenirati. Međutim, ne svaki dan. Što će igraču donijeti ako ispuca 500 lopti, pa mu se upali mišić? Potrebno je odmoriti se. Ja sam i s 35 godina znao ostajati i pucati nakon treninga, davati si zadatke prema kojima sam morao nešto pogoditi. Ako golman nije imao volje, sam bih išao po loptu koju sam puknuo.
Kad sam došao u Slaven Belupo, na treningu su me kao novog igrača gledali članovi Uprave. Mislio sam si: "Zašto su baš sad došli? Ako nabijem i fulam, svašta će misliti." Kao u inat, iz prve sam pogodio u rašlje, od spojnice. U životu nisam takav gol zabio. Okrenuo sam se i otišao, a oni su sigurno mislili je li moguće. Nitko nije vidio da sam ih 500 i promašio.
Prije desetak godina bili ste dio afere Offside. Nekolicina je osuđena za namještanje utakmica HNL-a. Tada ste igrali za Varteks, a sporni su bili porazi od Hajduka (2:0) i Dinama (2:1) te pobjeda nad Croatijom Sesvete (4:1). Kako danas gledate na te događaje?
Ne znam može li se to dogoditi u današnjoj Hrvatskoj. Osjećao sam se kao u žrvnju, kao da te voda nosi, a ti ne možeš isplivati. Samo ja, Andrija Balajić i treći, kojemu neću spominjati ime (Zoran Ivančić, op. a.), znamo što je bilo. A on (Ivančić, op. a.) je na temelju mene spasio sebe. Da, na to sam ciljao kada sam po pitanju njega rekao da sam izigran. Ostalo je poput montiranog procesa.
Pisalo se da su utakmice Varteksa s Hajdukom i Dinamom trebale biti namještene, ali nije uspjelo.
A zbog čega nije uspjelo? Mislio sam o tome napisati knjigu. Ali zašto bih se time zamarao? Svatko će misliti svoje. Nemam snage ni želje išta dokazivati. Napisali su da sam optužen za namještanje, pa u opisu radnje naveli da se to nije dogodilo.
Moglo se reći kako je super što sam odbio namjestiti, što djecu od 18-19 godina nisam nagovarao. Osudili su me za ono što nisam napravio. Ma, neću se više uopće opravdavati. Malo veće mange spašavale su se preko mojih leđa. Ne bih konkretnije. Otpisao sam taj dio života.
Sigurno je to bio neki dio korupcije. Neki su igrači i priznali. Ali, što se mene tiče, nikad to ne bih napravio niti bih ikoga poticao. Moj odvjetnik i ja pročitali smo presudu. Ne kužim zašto sam osuđen.
Utakmica sa Sesvetama bila je sporna jer je netko dobio lovu za namještanje. Oni su mislili da smo je mi dobili. Zapravo nismo imali pojma. Osuđen sam da sam se udružio u zločinačku organizaciju. Koju organizaciju? Čuo sam priče, ali nisam znao što se događalo. Čak sam izbjegavao susrete s nekim ljudima, bojao sam se.
Dinamu ste u spornoj utakmici zabili gol. Govorilo se da ste ga proslavili tako što ste se obratili onima koji su željeli namjestiti utakmicu. Ima li u tome istine?
Da, zabio sam gol nakon kornera, okrenuo se tribinama i rekao: "Jebat ću vam majku, nećete mukte pare na nama zarađivati." Znao sam da su ti ljudi na utakmici, znao sam da su se vjerojatno kladili. Ja se nisam kladio. Danas mi se kladionice gade, naježim se kada ih vidim.
I sada, kada igram veteranske utakmice, nerijetko dođe do konflikta u kojima spominju te događaje. Presuda je istinita i za neke je to meritum stvari. Ostali znaju što se stvarno dogodilo. Onaj tko ti hoće napakostiti stalno će se loviti za to. Mislio sam objasniti što se dogodilo. Ali tko sam ja da se idem s rogatima bosti?
Nalazili ste se na svakoj naslovnici. Mnogi su se čudili kako ste uopće upetljani u aferu, a tijekom karijere zaradili ste lijep novac, premda igrači Varteksa tada mjesecima nisu primali plaću, s time da su sami morali platiti porez.
Kasnije sam saznao da su me na dan uhićenja pratili od jutra. Toga dana bio sam sa suigračima u kafiću kod stadiona. Kako smo odlučili otići u restoran tako su nas oni izgubili. U međuvremenu je u vijestima objavljeno da uhićuju ljude zbog namještanja. Vozili smo se kada su me prijatelji nazvali i pitali jesam li uhićen. Čudio sam se. Nazvao sam suprugu i pitao je li me tko tražio.
Problijedio sam. Nisam znao što napraviti, trebam li se javiti policiji. Nije prošlo ni pola sata kada nas je policija privela. Sve je bilo objavljeno, a da to nisam ni znao. Odvjetnik me uvjeravao da neće biti problema. Međutim, taj gospodin (Ivančić, op. a.) je promijenio iskaz te opteretio mene i Balajića da smo potencirali namještanje. On se time nagodio i dobio uvjetnu kaznu.
Bilo je teško, isprva sam svakome htio objasniti detalje. Ne možeš mijenjati ljudska uvjerenja. Neki su i dandanas uvjereni da se tako dogodilo. Patio sam, bio u depresiji. Znao sam da je nepravedno, ali išao sam dalje. Kako ne bih razmišljao o tome, puno sam trčao i trenirao.
Teško je objasniti kakva je situacija bila u svlačionici. Recimo, dođe neki manga, nudi novac i veli: "Kaj, nisi dobil plaću tri mjeseca. Daj dečkima da zarade, ovako i onako ćeš izgubiti." Kada bi vidjeli da ne mogu utjecati na jednog igrača, otišli su drugom.
Mladi su igrači, ta djeca, imali obrte i morali plaćati doprinose. Ja sam novac zaradio ranije, nisam imao probleme. Izbjegavao sam takve situacije. Na kraju, kako god utakmica završila, svi su mislili da je bila namještena.
Novac koji se može dobiti od utakmica mogao je biti koristan tjedan ili dva. Što bi to dijete reklo roditeljima, otkud mu novac kad klub ne isplaćuje plaću. Rekao bi da mu je dao Mumlek. Zar bih bio takva budala da to napravim? Da je netko to dogovorio s dečkima, ne bih htio ni igrati.
U varaždinskom zatvoru 2014. proveli ste tri mjeseca, nakon čega ste pušteni na uvjetnu slobodu. Kako ste se osjećali u zatvoru?
U Remetincu sam manje od mjesec dana proveo prije no što je završilo ispitivanje svjedoka. Bilo je strašno. Ljeto, nas sedmorica u ćeliji, gužva, užas... U Varaždinu smo u ćeliji Balajić i ja bili sami. Dosadno, ništa ne možeš, a imali smo samo sat vremena za šetnju. Bilo me strah svega, nisam znao što će biti sutra. Dani sporo prolaze, svaki kao stoljeće.
Žena mi je dvaput tjedno dolazila u posjet. Njezina mi je obitelj bila podrška. Moja je majka umrla ranije te godine. Bio sam svjestan da će moj sin možda doživjeti neugodnosti, što je dobro sakrivao. Nisam prolupao niti sam tražio pomoć psihijatra. Ovo mi nije škola, već fakultet. Uz to iskustvo danas sve cijenim. Istovremeno, oprezan sam. Ne zamaram se time što tko priča. Ojačalo me.
Kakve su vam danas želje?
Bio sam trener seniora u Trećoj i Drugoj HNL. Ne bih rekao da nisam bio spreman, ali možda je bilo prerano. Posljednje tri godine vodim juniore Varaždina i time sam zadovoljan. Mislim da sam sada spreman biti trener bilo koje seniorske ekipe u Hrvatskoj. Ne volim povratke u kratkom periodu, zato sada još ne bih uzimao Varaždin. Radije bih otišao nekamo, izgradio se i onda vratio.
Donedavno ste bili i sportski direktor. Varaždin se s Rudešom bori za ulazak u Prvu HNL. Kakva je situacija po pitanju seniorske momčadi?
Obavljao sam posao sportskog direktora uz to što sam trenirao juniore. Vodio sam njih, gledao gotovo sve treninge seniora, uskakao u komunikaciju između trenera i igrača... Trošio sam se. Nisam se osjećao kao sportski direktor jer se kod nas u klubu radi tako da se glavnom treneru olakša.
Nikad se u ovome klubu nije treneru govorilo tko mora igrati. Financijska situacija za Upravu je vjerojatno teška jer je teško doći do novca, dok glede igrača nema kašnjenja s plaćama. Ozbiljno se radi i s mladim igračima. Nema bolje škole od bavljenja sportom.
Velika je razlika u budžetima i kvaliteti igrača Prve i Druge HNL. Najteža je prva sezona nakon ulaska. Bit će i više novca od televizijskih prava, što znači da je moguće dovesti bolje igrače. Koliko ćemo pogađati u formiranju ekipe, ne znam. I drugi će imati više.