Pred nama je dugi period bez sportskih natjecanja, no postoje utakmice koje vrijedi pogledati opet. U mini serijalu Index sporta donosimo vam pet najboljih predstava i najvećih utakmica u Ligi prvaka, koje besplatno možete pogledati na YouTubeu. Uživajte i ostanite doma.
SVAKO finale Lige prvaka je velika utakmica koju prate milijuni gledatelja, ali samo neke od tih utakmica mijenjale su nogometnu povijest i ušle na listu najvećih.
Takvo je bilo finale Lige prvaka 1994. godine, kada su se u Ateni susreli Barcelona i Milan, u kojem je talijanska momčad slavila s 4:0.
Koliko su klubovi koji su stigli do finala bili različiti, dovoljno govore podaci iz domaćih liga. Milan je te sezone osvojio Serie A, a u 34 kola postigao je 36 golova te je uspio očuvati svoju mrežu netaknutom 929 minuta zaredom. Barcelona je osvojila Primeru, pri čemu je zabila 91 gol u 38 kola. Finale Lige prvaka samim time trebalo je dati odgovor na stoljetnu nogometnu diskusiju - što je za nogomet bitnije, obrana ili napad? Na Olimpijski stadion u Ateni istrčale su dvije nogometne filozofije, a samo jedna mogla je s njega izaći živa.
Sve je bilo spremno da novom europskom titulom Cruijffova Barcelona bude čak i među najvećim skepticima proglašena najboljom i najkompletnijom momčadi u povijesti nogometa. Barcelona je dvije sezone ranije osvojila svoj prvi Kup prvaka protiv Sampdorije, a u finale je ušla kao četverostruki uzastopni prvak Španjolske. Nimalo bez razloga, Cruijffova Barcelona dobila je naziv Dream Team.
Cruijff je bio sasvim uvjeren u pobjedu: "Bolja smo i kompletnija momčad. Oni su doveli Desaillyja, a mi Romarija koji je zabio 31 gol za nas. To dovoljno govori o tome što koja momčad želi. Mi želimo napadati i naš stil je superioran." Barcelonini igrači kasnije će priznati kako je jedina stvar koju im je Cruijff rekao prije utakmice bila: "Izađite na teren i uzmite trofej." Uvjerenost da će Barcelona uzeti europsku krunu dijelili su i mediji, naročito oni španjolski. Mundo je preko čitave naslovnice tog dana izašao sa slikom Cruijffa uz naslov "Cruijff pobjednik", dok su za Capella napisali kako se dokazao samo u Italiji te mu fali nužnog europskog iskustva u ovakvoj bitci.
Milan je po svim najavama bio veliki autsajder, a tome je doprinijela i situacija u momčadi. Zbog kartona Capello nije mogao računati na dva ključna braniča - Costacurtu i Baresija. Zbog ozljeda već dulje vrijeme nije bilo Lentinija, a pravilo o tri stranca značilo je da su Papin, Brian Laudrup i Raducioiu utakmicu gledali s tribine. Svoje mjesto u prvih 11 tako je našao Zvonimir Boban. Milan je zaigrao u 4-4-2 formaciji s Massarom i Savićevićem u vrhu napada.
Barcelona je zaigrala u 4-3-3 formaciji sa smrtonosnim Romario-Stoičkov-Begiristain trojcem u napadu. Kao što je Capello ostavio Briana Laudrupa na klupi, tako je Cruijff ostavio njegovog brata Michaela, koji je te večeri bio prekomjerni, četvrti stranac u ekipi.
Trenutak kada je engleski sudac Philip Don označio početak utakmice je ujedno i posljednji trenutak u povijesti kada smo vidjeli Dream Team. Nakon toga na terenu je postojao samo Milan.
Vrhunski kompaktnom obranom ugušili su Guardiolu u srcu veznog reda i Barcelona nikako nije mogla spojiti svoje redove. Stoichkov i Romario loptu su dobili samo pet puta: kada su ju izveli s centra na početku drugog poluvremena i još četiri puta kada je Zubizarreta vadio loptu iz svoje mreže.
Ključni igrač utakmice bio je Dejan Savićević, kojeg je predsjednik Milana prozvao "Il Genio", iako je na momente puno prikladniji nadimak bio onaj koji su mu dodijelili navijači - "Il Diavolo". Kod prvog gola prošao je dva igrača i asistirao Massaru koji je na drugoj stativi pogodio prazna vrata. Massaro je krajem poluvremena povisio na 2:0, a onda se u 47. minuti dogodio jedan od najboljih i najpoznatijih golova u povijesti igre.
Savićević je oduzeo loptu malo izvan kaznenog prostora, ali ona je nastavila odskakivati ispred njega na samom uglu kaznenog prostora. Andoni Zubizarreta, 1,87 metara visok golman Barcelone, nalazio se tek dva ili tri metra ispred linije, ali za Genija je to bilo dosta. Savršenim lukom lobao je Barceloninog golmana i udario pečat na osmrtnicu Cruijffovog Dream Teama. Na utakmici je pao još jedan gol, ali to nije bio 32. gol Romarija u sezoni. Za nestvarnih i konačnih 4:0 precizan je bio - Desailly.
Capello se nijednom tijekom utakmice nije nasmiješio. Izložen podcjenjivanju suparnika, skupljao je gorčinu i vratio im na najbolniji način. Njegove visoko podignute ruke sa zadnjim sudačkim zviždukom označile su pobjedu pragmatike nad estetikom.
Cruijffova Barcelona nakon toga se raspala. Slab ulazak u iduću sezonu, nevoljkost da produži ugovor sa Zubizarretom i svađe s Romariom i Stoičkovim donijele su Cruijffu otkaz sredinom iduće sezone. Michael Laudrup, igrač kojeg je u atenskom finalu izostavio iz momčadi, otišao je u Real Madrid. Jedna nogometna era definitivno je sahranjena te večeri.
Milan je i iduće sezone igrao finale Lige prvaka, ali ga je porazila nova sila koja je neodoljivo podsjećala na Cruijffovu Barcelonu - Van Gaalov Ajax. Osvojio je jedno prvenstvo u iduće dvije sezone, ali je polagano ušao u eru u kojoj je Juventus zagospodario Serie A.
Bez obzira na to, nikad prije ni poslije te magične večeri u Ateni nitko nije uspio tako šokirati napadački nogomet i baciti ga na koljena.