U Splitu me dočekala puna Riva navijača, a od Hajduka sam dobio torbu punu para

Foto: Profimedia. Screenshot

HAJDUK je u posljednje dvije sezone osvojio uzastopne naslove u Kupu i tako došao do brojke od 17 takvih trofeja u svojoj povijesti. Zahvaljujući golgeterskom instinktu Darija Melnjaka i generalnom rastu kvalitete ekipe, hajdukovci su se polako navikli na podizanje Rabuzinovog sunca, ali nije uvijek bilo tako.

"Prokletstvo Kupa" označava najdulje sušno razdoblje u klupskoj povijesti. Hajduku, klubu osnovanom 1911. godine, trebalo je čak 56 godina da dođe do prvog trofeja u Kupu. Dogodilo se to 1967. na Starom placu, pobjedom protiv favoriziranog FK Sarajeva u finalu tadašnjeg Kupa maršala Tita. 

Šezdesete su bile krizno razdoblje za klub. Između sjajnih trofejnih generacija Bajde Vukasa pedesetih i Tomislava Ivića sedamdesetih Hajduk je rezultatski tavorio, a sredinom desetljeća čak došao nadomak ispadanju iz lige. Uprava je 1966. odlučila nešto promijeniti i bacila se u traženje pojačanja. 

Najveći transfer tog prijelaznog roka bio je dolazak tada 22-godišnjeg Džemaludina Mušovića, reprezentativca iz Sarajeva i najboljeg mladog ofenzivca Jugoslavije. Mušović je na terenu ostavio trag od 98 utakmica i 19 golova i što je najbitnije osvajanje trofeja koji je prekinuo post i simbolički nagovijestio neka sretnija vremena. 

Van terena bio je preteča moderne igračke zvijezde ili, što bi se danas reklo, celebrityja. Dok je on stadionsku publiku oduševljavao driblinzima i golovima, kazališna je aplaudirala njegovoj supruzi Suadi Kavazović, jednoj od najpoznatijih domaćih balerina.

Na splitskim ulicama jedna od poznatijih pojava bio je Mušović i njegov crveni Ford Mustang, kupljen od novca koji je zaradio prelaskom u Hajduk. Nakon povratka u Sarajevo i epizoda u Belgiji i Francuskoj okačio je kopačke o klin. O svemu tome, uključujući transferu koji je izazvao pravi skandal u jugoslavenskom nogometu, Mušović nam je ispričao u intervjuu posvećenom njegovoj karijeri.

Kako je počeo Vaš nogometni put u Sarajevu?

U Sarajevo sam se doselio s 14 godina. Rođen sam u Pljevljima, crnogorskom dijelu Sandžaka. Nogomet sam kao i sva ta djeca igrao na ulici, dokazivali smo se po mahalama. Sarajevske mahale su se međusobno takmičile, a u malom gradu među djecom se brzo pročuje tko igra dobro. Rano nam se javljao takmičarski duh. 

Igrao sam u Partizanu iz Sarajeva, klubu koji je igrao u republičkoj ligi BiH. Kada sam navršio 18 godina, počeo sam igrati za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije. Tako sam privukao pažnju Sarajeva s kojim sam potpisao prvi profesionalni ugovor.

Koja Vam je najdraža uspomena iz djetinjstva vezana uz nogomet?

Kada sam imao osam ili devet godina, radio Beograd je pravio emisije po manjim mjestima koje su se subotom emitirale u cijeloj Jugoslaviji. Snimali su djecu koja su imala neki talent, pjevački ili bilo kakav drugi. Ja sam često zabavljao vršnjake imitirajući Radivoja Markovića, legendarnog spikera koji je u to vrijeme prenosio utakmice reprezentacije. 

Slušali smo njegove prijenose tako što smo se skupljali ispod stupova koji su imali razglas. U to vrijeme malo tko je imao radio, a kamoli televiziju. Imitirao sam njega kako prenosi utakmicu Jugoslavije i Mađarske, našeg velikog rivala. Znao sam poput njega nabrajati sastav ekipe od Vladimira Beare nadalje.

Poslije deset godina debitirao sam za Sarajevo u prvenstvu, a baš tu utakmicu prenosio je isti taj Radivoje Marković. Život je nevjerojatan. Ta epizoda mi se usjekla u pamćenje.

Jeste li kao dijete posebno navijali za neki jugoslavenski klub?

Jesam. Za Hajduk. Bio sam potpuni bolesnik, skroz opsjednut. Obožavao sam Bernarda Vukasa. Igrao je za reprezentaciju kontinenta, bio najveća zvijezda. Imao sam njegove slike iz novina. Sve smo pratili kao djeca. Tu isto ima jedan prst sudbine, stvari se nekada raspletu kao da su režirane. Dio razloga zašto sam prešao u Hajduk je taj što me Vukas jako volio, on je bio tehnički direktor kluba jedno vrijeme. 

Prve korake kao profesionalac ste kao što ste spomenuli napravili u Sarajevu. Bila je to era Asima Ferhatovića, zvanog Hase. U čemu je bila njegova veličina? 

S 18 godina imao sam izbor između Sarajeva i Željezničara, a Hase je odigrao ključnu ulogu. Stanovali smo blizu i on je došao u moju Drugu gimnaziju da me uvjeri u potpis. Tu sam prelomio jer je on bio jedan od najboljih igrača Jugoslavije, možda i najbolji igrač Bosne i Hercegovine svih vremena.

Kao igrača ga se pamti po individualnim kvalitetama, fantastičan dribling, držanje lopte, ali ja sam ga doživio kao super inteligentnog igrača. Bio sam pored njega u napadu i mnogo mi je pomogao korekcijama na treningu i tijekom utakmice.

Pored njega sam se meteorski razvio. Nisam navršio ni 21 godinu kada sam počeo igrati za reprezentaciju Jugoslavije. Bio je nesebičan, nastupao je kao stariji brat. Nije bio sujetan, nego je uvijek volio pomoći. 

Jedne sezone bio je najbolji strijelac lige. Družili smo se i familijarno pa sam mu jednom u šali rekao: "Eto ti si veliki golgeter, samo se o tebi piše, mi drugi kao da ni ne igramo", a on je uzvratio da sam ja trebao dati tri puta više golova pa je izvadio kutiju cigara i olovku i krenuo računati. Ovoliko si trebao dati Dinamu, ovoliko OFK Beogradu...", po njegovoj računici trebao sam imati jedno 40 golova, biti Zlatna kopačka Europe, haha.

Kada je 1963. otišao u Fenerbahče, u Sarajevu je bila velika tuga? Možete li nam opisati njegov odlazak koji je Zabranjeno pušenje opjevalo u pjesmi Nedjelja kad je otišo Hase? 

Otišao je, ali tamo se kratko zadržao, već za pola godine se vratio. Bio je vezan za Sarajevo, ne samo za klub, nego grad. Kasnije sam imao kontakt s nekim ljudima iz Istanbula upućenim u dešavanja u Fenerbahčeu koji su mi rekli da je Ferhatović jedini igrač u povijesti kluba koji je vratio sav novac koji mu je isplaćen samo da bi dobio ispisnicu. Vratio se pred utakmicu sa Željezničarom koju smo dobili 3:2 i to je bilo presudno za ostanak Sarajeva u ligi te sezone.

Kako je izgledala atmosfera na Koševu tih godina?

Bila je sjajna. U prosjeku je dolazilo 15-20 tisuća ljudi iako tribine nisu bile natkrivene. Često je bilo prepuno, ljudi su sjedili i po prolazima.

Koliki je značaj za Vas imao potpis prvog ugovora?

Ogroman. Generacije i godišta bliska mojem su većinom slično živjela, skromno. Malo je bilo onih kojima su familije bile imućne, koji su na taj način bili obezbjeđeni. Nama je to bio dodatni motiv da se trudimo na treninzima i utakmicama kako bi potpisali profesionalne ugovore i izašli iz anonimnosti. Poboljšanje materijalnog statusa je svakome bilo cilj broj jedan.

Moja prva plaća u Sarajevu bila je dva ili tri puta veća od one koju je moj otac imao kao radnik. To je bilo vrlo značajno za moju obitelj. Dalje se moja karijera razvijala dobrim putem. Kada sam otišao u Hajduk, puno stvari se promijenilo po pitanju materijalne sigurnosti, tu sam ostvario taj cilj o kojem su sanjali mnogi iz naše generacije.

Već ste spomenuli kako ste reprezentativac postali vrlo rano. U to vrijeme su mnogi sjajni igrači skupili veoma mali broj nastupa za Jugoslaviju jer je utakmica bilo manje nego danas, a konkurencija ogromna. Kako ste se osjećali kad je stigao poziv izbornika? 

Poziv se dobivao preko Fudbalskog saveza. Pratili su igrače od omladinskih uzrasta nadalje. Nakon omladinske igrao sam i za mladu reprezentaciju i tada sam evidentiran kao kandidat. Dokazao sam se i u klubu i debitirao sam u utakmici protiv Luksemburga u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Engleskoj 1966. Kasnije smo u čuvenoj utakmici izgubili od Francuza u Parizu. Oni su otišli u Englesku, a mi nismo.

Žao mi je zbog toga jer smo bili sjajna generacija. Dragan Džajić je bio na lijevom, a ja na desnom krilu. U reprezentaciji sam imao i veliki peh. Par mjeseci nakon dolaska u Hajduk slomio sam tanju kost u nozi i morao sam na dugo liječenje. Do tada FSJ nije osiguravao ozlijeđene igrače. Za vrijeme oporavka i dalje ih je morao plaćati klub, nakon moje ozljede to se promijenilo.

Opišite nam kako je došlo do Vašeg transfera u Hajduk koji je bio možda i jedan od kontroverznijih u povijesti domaćeg nogometa.

Na ljeto 1966. odlučio sam da ću otići iz Sarajeva. Istjecao mi je ugovor, nisam ga htio produljiti i odlučio sam da odlazim u neki klub Velike četvorke jer sam zaslužio stepenicu više. Mogao sam izabrati bilo koji, svi su me željeli. Kada igrač ima 21 godinu, a ima 10 utakmica za reprezentaciju, tražena si roba.

Imao sam kontakte sa svima, a priča s Hajdukom je krenula tako što me kontaktirao povjerenik Hajduka u Zagrebu Petar Jozelić. Rekao mi je da me žele dovesti, a ja sam rekao: "Bogami, nisam siguran da Hajduk može ispuniti moje financijske uvjete."

On mi je odgovorio da mu kažem kakvi su to uvjeti pa da će mi javiti mogu li se ili se ne mogu ispuniti. Poslije kratkog vremena mi je javio: "Kažu da nema problema, sve što tražiš će ti ispuniti." Reprezentacija Jugoslavije je u šestom mjesecu imala dvije utakmice, protiv Njemačke u Hanoveru i Švedske u Malmöu. Po povratku je bio običaj da reprezentativci iz Bosne idu do Beograda pa zatim kućama, a oni iz Hrvatske su se iskrcavali u Zagrebu.

Kada je avion sletio u Zagreb, vidio sam da je moja sportska torba izvađena iz prostora za prtljagu, pitao sam radnika zašto je tu, a on mi je rekao da je tako tražio Vinko Cuzzi, reprezentativac i kapetan Hajduka. On i Jozelić su naručili taksi koji nas je odvezao za Split.

Putovali smo preko Korduna i Like. Kada smo izašli iz auta izgledali smo kao da smo radili u mlinu, bijeli od prašine, nigdje nije bilo metra asfalta. U Splitu smo dogovorili sve detalje, ali sve je i dalje bila tajna i vratio sam se u Sarajevo kao da se ništa nije dogodilo.

Vremena su bila takva da je u upravi Sarajeva bilo puno ljudi iz policije, visokih funkcionera. Imali su svakakve metode kako zadržati igrače. Recimo stave te u pritvor dan-dva dok ne prođe prijelazni rok pa kada izađeš nema ti druge nego da produžiš ugovor i ostaneš u Sarajevu.

Nikome osim ženi nisam smio reći da pregovaram s Hajdukom. Kad je trebalo ići u Split na potpis ugovora, bio sam kum svom suigraču Fahrudinu Prljači. Poslije te svadbe koja je trajala do četiri, pet ujutro, dvojica ljudi iz uprave Sarajeva koji su sa mnom razgovarali o produljenju ugovora i ostanku rekli su mi: "Danas u 10 sati ćemo se naći da potpišeš."

Rekao sam im: "U redu, nema problema." Oko sedam ujutro do moje kući je taksijem iz Zagreba došao Jozelić, ukrcao sam se, pokupili smo Acu Ristića i otišli za Split. Izbio je skandal i potraga. Sarajevsko Oslobođenje je objavilo naslov "Nepoznato mjesto boravka Mušovića i Ristića". 

Klub nas je sakrio na Braču. Hajdukovi ljudi su kontrolirali tko se ukrcava iz trajekta da nas netko iz Sarajeva ne bi kidnapirao i odveo natrag. 

To mi je kasnije potvrđeno kada sam se 1970. vratio u Sarajevo. Upoznao sam jednog inspektora koji mi je rekao: "Imao sam nalog za tvoje privođenje, gdje god da sam te zatekao na prostoru Jugoslavije ja bih te priveo dok ne prođe prijelazni rok." Hajduk je odredio da Jure Papić, partizanski borac, vodi brigu o nama dok smo bili na Braču.

S nama je došao i Obradov iz Zrenjanina, najbolji strijelac Druge lige Zapad, pa Milutin Folić iz Budućnosti, Titograda. Godinu kasnije i Dragan Holcer. Hajduk je počeo stvarati temelje za buduće uspjehe. 

Je li istina da je Papić dok Vas je čuvao bio naoružan pištoljem?

To ne znam, ja nisam vidio oružje, ali ne bi me iznenadilo da jest, haha. Vladala je potpuna psihoza da će me Sarajevo kidnapirati. Ljudi koji su stražarili na trajektu su čak probušili gume jednom turistu sa sarajevskim registracijama jer su mislili da je došao po mene. Atmosfera se normalizirala tek kada je obznanjeno da sam potpisao za Hajduk i više se ništa nije moglo učiniti.

Kako je izgledao sam potpis?

Potpisali smo ugovore na Rivi u zgradi splitskog Podsaveza. U gradu je bila ludnica, nekoliko tisuća navijača nas je dočekalo.
Nakon potpisa dobio sam torbu punu para, sve što sam tražio. Nisam znao kud s time, nisam smio toliko novca držati kući, a nisam ih smio niti staviti u banku jer je to bio veći novac od maksimalne cifre koja se u to vrijeme smjela isplatiti za prelazak igrača. 

Obratio sam se predsjedniku Hajduka Josipu Grubeliću koji mi je rekao da ima rješenje ako ja imam povjerenja u njega. Pristao sam, nije zapravo ni bilo drugog izbora. Otišli smo u njegovu kuću na Mejama gdje je u dnevnom boravku skinuo sliku sa zida i stavio novac u sef.

Rekao mi je da je on vojno lice i da policija nema pravo upadati u njegov sef. Novac je bio kod njega, a on bi mi ga donosio kad god mi je nešto zatrebalo.

Tko je od drugih klubova Četvorke bio najkonkretniji?

Zvezda. Pregovarao sam s njihovim tajnikom Slobodanom Ćosićem, jako utjecajnim čovjekom. Htio mi je spustiti cijenu, govorio kako je Zvezda klub za koji igraju najbolji i da je to posebna čast, ali ja sam mu rekao: "Sad igram za novac, da je u pitanju ljubav, ostao bih u sarajevskom Partizanu..."

Kako ste došli do Mustanga? Vaš auto je bio jedini takav u cijeloj državi u to vrijeme. 

To je bilo prvo sportsko auto uopće u Jugoslaviji. Jedan navijač Hajduka koji je imao i talijansko državljanstvo bavio se biznisom. Imao je neku firmu i došao je u Split na jednu našu utakmicu tim Mustangom. Parkirao ga je kraj Starog placa i kada sam vidio taj auto, bio sam kao dijete pred izlogom.

Poslije mi je pristao prodati auto. Ostavio ga je u Splitu, ali morao sam ga spremiti u garažu hotela Marjan i čekati dva mjeseca da dobijem tumačenje Savezne carine u Beogradu. Platio sam što je trebalo i stavili smo mu splitske tablice. 

Kakav dojam na Vas je ostavio Tito Kirigin kao operativac? 

Kada sam ja stigao u klub, glavni pregovarač je bio Jere Burazin. On je u to vrijeme bio šef policije u Splitu i jedan od vodećih ljudi u klubu. Kirigin tada nije bio na istaknutoj funkciji. Tek kasnije je postao istaknuti operativac i predsjednik. 

U upravi Hajduka je bilo desetak ljudi, a barem dvije trećine su dolazili na svaki trening. Živjeli su za klub, bili su jako posvećeni. Mnogi su tada htjeli biti u Hajduku jer je to bio prestiž, ali članovi Uprave su se strogo selektirali. Vladala je sjajna atmosfera i pravi klupski duh.

Vaša prva sezona je počela s lošim rezultatima, naročito nakon domaćeg poraza od Sarajeva. Koliki pritisak je bio igrati u Hajduku?

Sjećam se utakmice u Rijeci gdje sam zabio dva gola i mi smo dobili 2:0. Iduća utakmica je bila sa Sarajevom u Splitu i izgubili smo 1:0. Publika je očekivala da ćemo i to dobiti. Na kraju su ušli na teren, zapalili mreže. Jedno veliko nezadovoljstvo koje se tako manifestiralo.

Iz današnje perspektive to me ne iznenađuje. Hajduk je uvijek imao ne samo navijače koji dolaze na utakmice nego i one koji dolaze na treninge, svaki dan gledaju i prate što se dešava u klubu. Primijetio sam da su naročito vatreni bili navijači van Splita, kao na primjer oni s dalmatinskih otoka. 

Vaš bivši suigrač Ivica Hlevnjak Bukle je pričao kako je Hajduk namjestio ždrijeb domaćinstva Kupa 1967. kako bi se finale igralo na Starom placu, ali Aleksandar Ristić nam je to demantirao. Što Vi mislite? 

Koliko se sjećam, odluka je bila da se ne mora igrati u Beogradu jer se u finale nije plasirao nijedan sarajevski klub. Sarajevo je htjelo igrati u Beogradu, a Hajduk u Zagrebu. Pošto se nisu mogli dogovoriti odlučilo se da će se izvlačiti ždrijeb o domaćinstvu u Splitu ili Sarajevu. 

Znam da je Bukle to pričao, ali mislim da to nije točno. Ipak se ždrijeb radio u prostorijama FSJ-a na Terazijama u Beogradu. Bili su prisutni mediji, sumnjam da je Hajduk mogao manipulirati.

Sarajevo je te godine bilo prvak i veliki favorit. U prvenstvu su završili ispred Dinama koji je osvojio Kup velesajamskih gradova. Mislim da nas je u tom ždrijebu pomazila sreća i sumnjam da bismo takvu ekipu mogli dobiti van Splita.

Osvojili ste prvi Kup u povijesti Hajduka. Kako se to proslavilo? 

Zbilja je nevjerojatno da Hajduk kao jedan od vodećih klubova u Jugoslaviji nikada ranije nije osvojio Kup pored tolikih prvenstava. Vladala je velika želja i iščekivanje navijača da uzmemo taj trofej. Iskoristili smo domaćinsku prednost i potporu publike. Proslava je bila spontana i nevjerojatna, to je nešto što se ne može zaboraviti. 

Zašto ste odlučili napustiti Hajduk nakon tri i pol godine?

Prošlo je već dosta vremena, a moja žena je bila prvakinja sarajevskog baleta i tamo je imala angažman. Nije mogla nigdje ići i voljela je svoj posao. Nismo više htjeli biti razdvojeni. Vjenčali smo se i vratio sam se u Sarajevo. Ostao sam dvije i po godine u Sarajevu, a onda sam otišao u Standard Liege.

Zbog povrede koju sam imao u reprezentaciji su mi dozvolili da odem u inozemstvo šest mjeseci ranije nego što je inače bilo dozvoljeno. Ta povreda mi je skratila karijeru i FSJ mi se na taj način odužio. Financijski uvjeti u Belgiji bili su još bolji od onih u Hajduku. 

Iz Hajduka ste otišli taman kada se rađala Zlatna generacija koja će kasnije postati najuspješnija od svih. Jeste li imali prilike malo bolje upoznati njene tvorce Tomislava Ivića i Biću Mladinića? 

Ivića nešto slabije jer je u to vrijeme bio u RNK Splitu. Kasnije je došao u Hajduk, počeo raditi s juniorima i kasnije je napravio karijeru koju je napravio. Biću sam upoznao jako dobro. Jedno vrijeme je bio trener omladinaca, a zatim je bio asistent prvom treneru Nenkoviću. S njim sam proveo puno dana i noći. Bio je pravi nogometni zanesenjak kao i Ivić, obojica su razmišljali naprednije. Nisu bili klasični treneri, bili su drugačiji.

Što ih je točno izdvajalo? Vjera u mlade igrače ili nešto drugo? 

Evo vam jedan konkretan primjer. Kada je u Hajduk došao Iko Buljan, bio je onako korpulentan i imao je jako veliki broj noge, djelovao je nespretno. Rekao sam Bići: "Bogami, od ovoga dečka nema ništa, ne može on biti igrač." On mi je odgovorio: "Džemo, pričat ćemo o njemu za šest mjeseci." Kasnije je postao ključni igrač kluba i reprezentacije, kupio ga je HSV koji je tada bio najbolji na svijetu.

Ako sudiš igrača kao što ja njega, jako lako možeš pogriješiti. Biće je vidio njegove fizičke predispozicije, a iz iskustva je znao da se osnovne tehničke stvari mogu naučiti. Tako je i radio s igračima. Hajduk je imao sjajnu školu, a u to vrijeme su FSJ i Miljan Miljanić napravili sjajnu trenersku akademiju koja je stalno izbacivala nove trenere.

Imali smo jugoslavensku nogometnu školu. Kasnije kada sam otišao u Belgiju pitali su me koliko Jugoslavija ima stanovnika, oni su mislili da nas je 200 milijuna s obzirom na to koliko jugoslavenskih igrača je igralo po cijelom svijetu. 

To je bila super škola. Tko je prošao kroz njene selekcije bio je kompletno obrađen igrač. U Prvu ligu si dolazio bez nekih velikih felera. Ivić i Mladinić su pravi proizvodi te škole, a njen začetnik je Miljanić.

Dugo vremena ste sami bili trener. Koje su glavne razlike između tog posla i u eri kada ste bili igrač? Koje vrijeme je teže? 

Osnovni principi odgoja igrača su ostali isti. Promijenilo se to što je pritisak medija i navijača postao puno veći. Nema strpljenja. Nema se vremena čekati trenere koji rade dobro i igrače koji se razvijaju, a i danas imamo primjera da ni s velikim novcima ne možeš odjednom napraviti dobru ekipu, koliko god velikih igračkih imena doveo. Taj proces zahtijeva vrijeme. Dobri igrači ne garantiraju da ćeš napraviti pravi kolektiv. Danas svi žele instant-rezultat i to je najveća promjena u odnosu na moje vrijeme.

Kada ste odlučili postati trener? 

Isprva sam želio biti sportski novinar. Još dok sam igrao za Standard postao sam dopisnik Oslobođenja, a za časopis Svijet iz Sarajeva sam pisao reportaže. Jednom prilikom sam se zadesio u kancelariji FK Sarajeva kod Svetozara Vujovića, dugogodišnjeg direktora i svog bivšeg suigrača. 

U klub su došli ljudi Rudara iz Kaknja koji su tražili trenera. Ostali su bez svojeg trenera i pitali su Vujovića može li im ustupiti nekog iz stručnog stožera, ali on je znao da od njih nitko ne želi van Sarajeva. U tom trenutku sekretar iz Kaknja se okrenuo meni i rekao: "Hajde ti dođi za trenera, čitao sam tvoje tekstove u novinama, a bio si i vrhunski igrač." Otišao sam u Kakanj i vidio da imaju izvrsnu infrastrukturu. Pristao sam na ponudu i tako sam postao trener. 

Kako je došlo do suradnje s Ivicom Osimom u reprezentaciji?

Nakon Kaknja preuzeo sam Leotar iz Trebinja, a nakon jedne sezone Čelik Zenicu. U to vrijeme to je bio cijenjen klub s konkretnim ambicijama. Ušli smo u Prvu saveznu ligu Jugoslavije. Sjećam se odlučujuće utakmice protiv Splita. Splićani bi u slučaju da nas pobijede u viši rang gurnuli Šibenik i bili su jako motivirani, ali pobijedili smo ih 1:0, otišli u Prvu ligu i u Zenici je nastalo ludilo, velika proslava.

Iz prvoligaških dana Čelika najviše pamtim pobjedu protiv Zvezde na Marakani. Miljanić je sada u ulozi funkcionera slagao stručni stožer Jugoslavije i pošto smo Osim i ja bili dobri prijatelji usprkos tome što je on igrao za Želju, a ja za Sarajevo.

Postoji li neki trener mlađe generacije kojeg danas pratite i čije ideje Vam se sviđaju? 

Stjecajem okolnosti bio sam u Katru kada je Guardiola igrao za Al-Ahli, pred kraj igračke karijere. Kao stranac je bio kapetan ekipe i imao je super profesionalni pristup na treningu i u utakmici. U to vrijeme sam preuzeo reprezentaciju i govorio sam svojim pomoćnicima: "E da nam je jedan ovakav u reprezentaciji da bude primjer za mlađe Katarane." 

Kasnije je pokazao isti pristup kao trener. Njegova filozofija je vrhunac što se tiče igre i stvaranja atmosfere u svlačionici. Nije impresivno samo osvajanje bodova Manchester Cityja nego i način na koji se osvajaju. Da je velik trener vidi se i po količini njegovih učenika koji su sada uspješni u poslu, Arteta, Xavi, Kompany i drugi. 

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.