VALERIJ VASILJEVIČ LOBANOVSKI, rođen 6. siječnja 1939., preminuo 13. svibnja 2002., bio je sovjetski i ukrajinski nogometaš i trener. Nosio je titule Majstora sporta SSSR-a i Zaslužnog trenera SSSR-a, a dobitnik je i najviših priznanja UEFA-e i FIFA-e. Lobanovski je najpoznatiji po vođenju Dinama iz Kijeva i reprezentacije SSSR-a.
Dinamo je pod njegovim vodstvom postao dominantna sila sovjetskog nogometa tijekom sedamdesetih i osamdesetih, s osam osvojenih naslova prvaka i šest osvojenih kupova u 16 godina. Godine 1975. Dinamo iz Kijeva postao je prvi sovjetski klub koji je osvojio europski trofej – Kup pobjednika kupova, svladavši Ferencváros u finalu. Tada je klub zabilježio osam pobjeda u devet utakmica, s postotkom uspješnosti od 88,88%, što je ostao rekord u svim velikim europskim natjecanjima idućih 45 godina.
Trofej su opet osvojili 1986. godine, pobijedivši u finalu Atlético Madrid. U oba navrata jedan igrač Dinama (Oleg Blohin 1975. i Igor Belanov 1986.) osvojio je Zlatnu loptu pod vodstvom Lobanovskog. U njegovim mandatima Dinamo je stigao i do polufinala Kupa prvaka 1977. i 1987. te do četvrtfinala 1976., 1982. i 1983. godine. Kao izbornik SSSR-a, Lobanovski je stigao do finala Eura 1988., gdje su poraženi od Nizozemske, i do brončane medalje na Olimpijskim igrama 1976. godine.
Treći put vratio se u Dinamo Kijev 1997. godine i odmah ostvario uspjehe u Europi. U prvoj punoj sezoni Dinamo je stigao do četvrtfinala Lige prvaka 1998., završivši prvi u skupini ispred Barcelone, Newcastlea i PSV-a. Posebno se pamti dvostruka pobjeda protiv Barcelone – 3:0 u Kijevu i 4:0 na Camp Nouu. Sljedeće sezone Dinamo je došao do polufinala gdje ih je izbacio Bayern, a Andrij Ševčenko završio je treći u izboru za Zlatnu loptu 1999.
Lobanovski je zbog svojih trenerskih dostignuća stekao status jednog od najvećih nogometnih trenera svih vremena. Tijekom karijere osvojio je ukupno 33 službena trofeja, čime je postao jedan od najtrofejnijih trenera ikada. Drži i brojne rekorde u sovjetskom nogometu, uključujući najveći broj naslova u Prvoj ligi SSSR-a, kao i najviše osvojenih Kupova i Superkupova SSSR-a (zajedno s Viktorom Maslovom).
Jedini je trener koji je dvaput osvojio veliki europski trofej s klubom iz istočne Europe. Također je jedan od samo četvorice trenera koji su dvaput osvojili Kup pobjednika kupova. Lobanovski je pet puta osvajao ukrajinsko prvenstvo, bez ijednog poraza u utrci za naslov. Pod njegovim vodstvom Zlatnu loptu osvojila su trojica igrača – Oleg Blohin, Igor Belanov i Andrij Ševčenko. Godine 2007. britanski The Times uvrstio ga je među 50 najboljih trenera u povijesti, a 2020. ga je FourFourTwo svrstao na 10. mjesto na popisu 100 najboljih nogometnih trenera svih vremena.
Zajedno s Rinusom Michelsom, Lobanovski se smatra jednim od tvoraca nogometnog stila poznatog kao "totalni nogomet" koji se razvio 1970-ih godina. Pripisuju mu se zasluge za uvođenje znanstvenog i analitičkog pristupa igri, kao i snažan naglasak na tjelesnoj pripremi i prehrani. Mnogi su ga smatrali prvim čovjekom koji je uveo znanost u nogomet, u vrijeme kada je većina trenera koristila osnovne metode u pripremi igrača. Mediji su ga često opisivali kao "trenera ispred svog vremena".
Dana 7. svibnja 2002., tijekom utakmice Dinama Kijev protiv Metalurga iz Zaporižja, Valerij Lobanovski se onesvijestio i hitno je prebačen u bolnicu zbog moždanog udara. Podvrgnut je operaciji na mozgu, a njegovo zdravstveno stanje ocijenjeno je kao kritično. Iako su mediji koji su redovito pratili njegovu situaciju izvještavali da još postoji nada, Lobanovski nije povratio svijest. Njegovo je srce prestalo kucati 13. svibnja u 20:35. Na finalu Lige prvaka u Glasgowu, koje se igralo dva dana kasnije, UEFA je organizirala minutu šutnje u njegovu čast.
Na pogrebu, održanom 14. svibnja 2002., prisustvovali su predsjednik Ukrajine Leonid Kučma, tadašnji premijer Anatolij Kinah, drugi političari, te brojni bivši Lobanovskijevi igrači, među njima Andrij Ševčenko, Oleg Blohin, Igor Belanov, Oleksandr Zavarov, Serhij Rebrov i drugi. Ukupno se procjenjuje da je sprovodu prisustvovalo između 60.000 i 150.000 ljudi.
Lobanovski je pokopan na groblju Bajkove. Na nadgrobnom spomeniku nalazi se kolonada s natpisom na ruskom jeziku: "Živimo dokle god nas pamte".