NA DANAŠNJI dan prije 75 godina u Splitu je osnovan košarkaški klub koji je kasnije pod imenima Jugoplastika i POP 84 osvojio tri uzastopna naslova europskog prvaka, postao košarkaška dinastija i neslužbeno je proglašen najboljom momčadi 20. stoljeća.
Klub je nastao kao košarkaška sekcija Hajduka, a na početku je bio namijenjen samo ženama. Uskoro su se uključili i muški, klub je promijenio ime u KK Split, a dolaskom Branka Radovića započeo je uzlet, ulazak u Prvu ligu Jugoslavije 1963., a početkom 70-ih godina počeli su stizati prvi trofeji pod imenom Jugoplastika.
Prva zlatna generacija počela je osvajati trofeje 1971.
Prvu titulu prvaka Jugoslavije osvojili su 1971., a godinu kasnije i prvi kup, a igrali su i finale Kupa prvaka i ostali kratki jedan poen izgubivši od talijanskog Ignis Varesea 70:69. Zatim je 1976. stigao prvi europski trofej, Kup Radivoja Koraća, a godinu kasnije i prva trostruka kruna - obrana titule u Koraćevu kupu te naslovi prvaka i pobjednika kupa Jugoslavije.
Jedan od ključnih igrača te prve zlatne splitske generacije bio je Rato Tvrdić.
"Moj brat je bio kapetan, a ja sam ga naslijedio i u klubu i reprezentaciji. Cijelu karijeru proveo sam u Splitu, 20 godina. Nisam htio mijenjati klub ni trčati za novcem, imao sam svoj TV-servis i igrao košarku iz ljubavi koju mi je usadio Branko Radović. Dok god sam mogao igrati, igrao sam za Split. To je danas nezamislivo, a i onda su mi se čudili zašto ne idem. Mogao sam, ali nisam igrao zbog novca, nego zadovoljstva", prisjetio se Tvrdić.
Iako je Split uvijek bio Hajdukov grad, Jugoplastika se u Tvrdićevoj eri izborila za status.
Više se nije moglo doći do ulaznice
"Nismo imali puno gledatelja jer je dvorana bila mala, ali kad smo postali jači i imali tri reprezentativca iz redova svjetskih prvaka, strašno se razbuktalo, više se nije moglo doći do karte..."
Kulminacija slave Žutih s Gripa stigla je u drugoj polovici 80-ih godina s nevjerojatno talentiranom generacijom klinaca poput Tonija Kukoča, Dina Rađe i Velimira Perasovića, koju je trener Božo Maljković oblikovao u najjaču europsku momčad stoljeća.
Nakon drugog uzastopnog naslova 1990., otišli su Rađa i Maljković, klub je promijenio ime u POP 84, ali i takav je osvojio treću uzastopnu europsku krunu.
"Kad smo se rastajali, Božo nam je svima na rastanku rekao da zapamtimo ove četiri godine jer su nam to najbolje četiri godine u životu. Nikome nije bilo jasno što govori, ali kad sve prođe, shvatiš da su one stvarno bile nenadmašne, povijesne, jedinstvene i da se nikad nisu mogle ponoviti. Bilo smo kao Beatlesi tog doba, svugdje su nas dočekivali s poštovanjem i aplauzom, vrlo sam ponosan na taj dio karijere", rekao je Rađa koji je nakon druge titule otišao u talijanski Virtus.
Šampionska generacija i danas je kao obitelj
"Treću titulu pratio sam navijački, oni su svi moja obitelj i za sve sam i danas strahovito vezan. Ali nije mi bilo krivo što sam otišao. Prva titula bila je nešto posebno, druga već manje, a životni put zatim me odveo u drugom smjeru", kaže Rađa.
I Tvrdić je tada još bio vezan za klub.
"Bio sam jedan od članova stručne komisije, dovodili smo sa strane igrače koji su nam falili. Bilo je to lijepo doba bavljenja košarkom bez lopte, pomagali su svi veterani koji su išta značili. Mislio sam da će se tako i nastaviti", rekao je Rato.
Posljednji naslov prvaka s Rađom i Ukićev koš sa sirenom za posljednji trofej
No rat je rastavio šampionsku generaciju i nakon toga više ništa nije bilo isto. U samostalnoj Hrvatskoj splitski je klub u devedesetima osvojio četiri kupa, ali do naslova prvaka nije mogao preko Cibone, čija je dominacija trajala čak 11 godina. Sve dok se nije vratio Dino Rađa, okupio odličnu momčad s Josipom Sesarom, Jurom Zdovcom i Petrom Skansijem na klupi te u svojoj oproštajnoj sezoni 2003. vratio titulu na Gripe.
"To je bio šlag na tortu, situacija u kojoj se vraćaš kući nakon 100 godina, savršen kraj savršene karijere. Da je netko pisao bestseler, tako bi ga trebalo završiti. Uvijek sam emotivan kad se toga sjetim", rekao je Rađa.
Godinu dana kasnije je tada 19-godišnji Roko Ukić sa zvukom sirene Splitu donio pobjedu protiv Zadra u finalu Kupa Krešimira Ćosića i do danas posljednji trofej. Od tada je Split još samo jednom zaigrao u finalu prvenstva, izgubivši 2008. finalnu seriju od Zadra 3:2.
U desetljeću na izmaku KK Splita nema nigdje, čak se osam godina nije natjecao u ABA ligi, u koju se vratio ove sezone. Financijski problemi i nestručna uprava nikako nisu pomogli, a čak i kad je Nikola Vujčić pokušao pomoći suradnjom sa svojom košarkaškom akademijom, brzo su ga otjerali optužujući ga da kroz klub pokušava doći do osobne koristi.
Vujčić je htio pomoći, ali brzo su ga otjerali. Danas u klubu više ne odlučuje struka
"Tužan sam jer ljudi koji su posljednjih godina u klubu nisu dostojni. Nemam već 15 godina nikakav kontakt s klubom, njima ništa ne treba. Veliki je kiks uprave što Vujčiću nisu dali da radi, danas u upravi više uopće nema košarkaša, sve sami činovnici koji klub pogrešno vode, a nas veterane se ništa ne pita. Evo, danas je 75. rođendan kluba i to svi znaju osim ljudi u klubu. Koliko znam, ništa nisu planirali za obilježavanje. Možda i jesu, ali mene nisu zvali. Mi veterani ćemo se za koji dan okupiti na večeri i prisjećati se starih vremena", rekao je Tvrdić, pa pomalo u šali, a pomalo ogorčeno, dodao:
"Ja imam 77 godina, a klub 75, a zna se da starije uvijek treba slušati".
Rađu je pak, kao 1990., život odveo u drugom smjeru. Već je godinama predsjednik stručnog savjeta za mušku košarku u HKS-u i jedan od ključnih ljudi hrvatske košarke.
"Trenutno ne razmišljam o povratku u klub, ali nikad ne reci nikad", rekao je Rađa.