OSVAJAČ srebrne olimpijske medalje, navijač Dinama, obožavatelj Lea Messija i Štrumf Hrga. Sve to je Tin Srbić (28), najbolji hrvatski gimnastičar i nasljednik velikih imena poput Filipa Udea, Roberta Seligmana i Marija Možnika. Otkako je s četiri godine ušao u podrum pokraj noćnog kluba, gdje ZTD Hrvatski sokol ima malu dvoranu, san mu je bio nastupiti na Olimpijskim igrama.
Činilo se nemogućim sve dok 2008. godine nije vidio svoga uzora, Filipa Udea, kako u Pekingu osvaja srebro na konju s hvataljkama. Hrvatska je tada postavljena na gimnastičku mapu svijeta, a Srbić je shvatio da postoji nada i da je nastup na najvećem sportskom natjecanju itekako dohvatljiv.
Dečko iz Dubrave naporno je trenirao i, uz splet okolnosti, uhvatio se preče. Do danas je nije pustio, što mu je 2020. godine donijelo olimpijsko srebro u Tokiju.
Uz ostvareni san, Srbić ima jedno zlato i dva srebra na svjetskim prvenstvima, jedno zlato i dva srebra na europskim prvenstvima te niz medalja sa svjetskih kupova. Ostvario je gotovo sve što je mogao, nastavio je stopama trojice prethodnika i podigao hrvatsku gimnastiku na višu stepenicu.
Na tome putu nije sve bilo jednostavno. Godine 2024. na Olimpijskim igrama u Parizu ponovno je ušao u finale preče, i to kao jedini iz Tokija, ali u čudnoj borbi za medalju bio je jedan od niza gimnastičara koji su pogriješili. Srbić je pritom žestoko pao i zamalo se ozlijedio, pa emotivno slomljen otišao u svlačionicu.
Preispitivao je vlastitu želju za nastavkom karijere, ali ga je, kako kaže, nešto prebrikalo i ponovno je pronašao sreću u sportu. U velikom intervjuu za Index otkrio je kako se osjećao nakon Pariza, pohvalio je hrvatsku nogometnu zvijezdu Joška Gvardiola i prepričao kako mu se javio s porukom podrške nakon pada na OI-ju te prepričao anegdotu iz Manchestera, gdje se susreo s Pepom Guardiolom.
Opisao je kako se snašao kao Hrga, Štrumf kojem je posudio glas u hrvatskoj sinkronizaciji hrvatskog filma, pa govorio o uzorima, voljenoj hrani koju bi majka donosila iz vrtića, suđenju u gimnastici i Dinamovu prošlosezonskom sloganu "A što ako uspijemo?"
Davali ste glas u hrvatskoj sinkronizaciji animiranog filma Štrumfovi. Vi ste bili Hrga, najveći sportaš i najjači među Štrumfovima. Uz to je najhrabriji Štrumf te je poznat po tetovaži srca na desnom ramenu. Jeste li slični Hrgi u stvarnosti?
Ne previše. Zapravo, ne sjećam se likova otkako sam kao klinac gledao Štrumfove. Čovjek koji je radio na sinkroniziranju htio je da isključivo ja dajem glas. Odlučio sam prihvatiti jer bi moglo biti fora, nisam nikad tako nešto radio.
Ekipa i iskustvo su bili super. Imao sam 20-ak rečenica koje će oni rezati i ubaciti u film. Sumnjam da bih inače u ovim godinama išao gledati Štrumfove, ali pogledao sam ih. Film je jako dobar, svidio mi se, a vjerujem da je i djeci dobar.
Nisam imao nikakve vježbe prije snimanja. U studiju sam gledao isječke filma snimljenog na engleskom i pokušavao tim tonalitetom izgovoriti rečenice na hrvatskom. Dobro sam se snašao, imao sam minimalan broj ponavljanja i pogrešaka. Rado bih ponovno dao glas, iako ne znam kako je davati glas za glavnog lika, što iziskuje više vremena.
Kad smo već kod moćnog Štrumfa Hrge, tko je fizički najjači hrvatski sportaš/ica kojeg ste upoznali?
Najglomazniji i najmoćniji je Filip Hrgović. No, iskustvo mi kaže da su to Martin i Valent Sinković. Na prvu ne izgledaju tako, ali mislim da su fizički najmoćniji ljudi koje sam upoznao. Fascinantni su i nevjerojatno izdržljivi. Razgovarali smo koliko su njihovi treninzi drugačiji od mojih. Oni na svakom idu do iznemoglosti, takve su im i utrke, idu dok ne krepaš.
Roditelje je uvijek strah hoće li im dijete pasti i razbiti se, dojam je da su posebno oprezni posljednjih godina. Kakvo je bilo Vaše odrastanje, jeste li bili pod staklenim zvonom ili ste se penjali gdje se god stigli?
Skakao sam po krevetima i ormarima, ali zapravo sam se počeo baviti gimnastikom prije nego što sam se stigao početi penjati. S četiri godine počeo sam trenirati u Zagrebačkom tjelovježbenom društvu Hrvatski sokol, gdje u podrumu, pokraj noćnog kluba, imamo malu dvoranu.
Ondje svi klinci kreću, tako sam i ja. Godinu kasnije prebacio sam se u veliku dvoranu. Nisam odrastao pod staklenim zvonom, premda je moju mamu strah onoga čime se bavim. Unatoč tome, nikad mi ništa nije branila. Svašta sam radio po ulici i Dubravi.
Danas se djeca jako rijetko penju po drveću. Mi smo 50 posto vremena proveli na drvetu, svatko je imao svoje mjesto i tamo, ne znam, tek toliko postojao. Zahvaljujem roditeljima što me nisu držali pod staklenim zvonom jer me to izgradilo. Roditelje je danas previše strah i previše toga djeci brane, ali razumijem da su oprezni.
Nogometaši, kada traže uzora, biraju nogometaše. Biraju li gimnastičari također gimnastičare ili imate uzora iz drugog sporta?
Uzora sam imao u svojoj dvorani ZTD Hrvatskog sokola, bio je to Marijo Možnik. Danas mi je prijatelj, ali tada mi je bio dovoljno blizak i, kao deset godina stariji od mene, počeo je osvajati medalje na svjetskim i europskim prvenstvima. Iz prve sam ruke vidio da je to moguće ostvariti u našim uvjetima.
Bio je tu i Filip Ude, koji je osvojio olimpijsku medalju kada sam imao 12 godine. Tada sam rekao: "OK, to je moguće ostvariti. Idemo dalje raditi." Uz njih, gimnastičar Kōhei Uchimura kojeg i danas smatram najvećim u povijesti. Uzor mi je bio i Lionel Messi jer volim nogomet i Barcelonu.
U prosincu 2024. s prijateljima ste susreli Pepa Guardiolu, trenera Manchester Cityja, na ulici u Manchesteru. Fotografiju ste objavili na Instagramu. Opišite susret.
Fakat nevjerojatna scena. Kao što sam spomenuo, Messija smatram najboljim nogometašem ikad, dok sam Barcu počeo pratiti još od Ronaldinha. Samim time zavolio sam Pepov nogomet i njega kao trenera, a posljedično sam gledao i Manchester City.
Nakon što sam na Olimpijskim igrama u Parizu završio na glavi, Joško Gvardiol mi je poslao stvarno lijepo sportsku poruku podrške. Ušli smo u priču pa sam mu iz zajebancije rekao da ću ga žicati kartu za Manchester City. "Nema problema", kaže on. Priča je splasnula, da bih s frendovima kasnije dogovorio odlazak na utakmicu, gradski derbi Cityja i Uniteda.
Pitao sam Gvardiola za karte i doslovno mi je odmah rekao "može". Došli smo u Manchester, pogledali stadion Old Trafford, ali karte još nisu stigle.
Dan prije utakmice otišli smo na utakmicu Stalybridge Celtic FC-a u osmoj ligi. Kupio sam si majicu i kao klasični Englezi otišli smo u kladionicu kako bismo odigrali na Stalybridge. Ono, kao mi sad navijamo za njih. Međutim, toga nije bilo u ponudi, toliko je liga niska. No tekma je bila odlična, kiša je padala, frajer pokraj stadiona pekao hamburgere, bili smo u njihovu pabu...
Taman kad je tekma završila, stigle su karte za City - United, koje je poslao Joškov čovjek. Budimo se idući dan i idemo iz hotela na doručak udaljen 100-tinjak metara. Ja svojim dečkima uvijek kenjam kako oni ne mogu dugo izdržati bez cigareta u čubama.
I tako mi stojimo i čekamo da oni zapale, kad frend kaže: "Jebote, je li ono Pep Guardiola?" Dignem glavu, kao: "Je, baš." Kad ono, stvarno hoda Pep Guardiola s ruksakom. Nikoga živoga oko njega, a ja mislio uvijek bude pompa. I ništa, pitamo ga: "Sorry, Pep. Može fotka? Mi smo iz Hrvatske." On odgovara: "Nema problema dečki." Najsretniji na toj fotki je on, haha.
Poslao sam tu fotku Jošku i našalio se kako smo sve dogovorili s Pepom. Veli on: "Gdje ste ga susreli?" Rekoh: "Tu ispred hotela". Pita me Joško u kojem smo hotelu, a ja kažem City Suites. Odgovara Joško: "Ja tu živim." Dakle, ja sam potpuno random rezervirao hotel u kojem je Joško živio. Super priča.
Joška sam nedavno upoznao uživo u Osijeku. Ispričao mi je zašto mi je poslao poruku nakon finala Olimpijskih igara. Gledao je natjecanje i njegova mama je rekla: "Napiši Tinu poruku, sigurno će mu biti lakše." Na kraju je majka zaslužna za cijelo putovanje. Hvala Jošku i njegovoj mami! Joško je prenormalan za svijet u kojem živi, želim mu sve najbolje.
Na međunarodnim turnirima natječete se od desete godine. Koliko su odlasci na natjecanja utjecali na školovanje i djetinjstvo?
Nisu previše. Mama je zaslužna za to što su mi obveze uvijek bile dobro posložene. Ako sam školu imao popodne, bio sam u dvorani u 8 sati, s treninga sam išao u školu, pa na tramvaj i kući. Ponekad sam bio umoran, ali nikad nisam pomislio da mi je too much baviti se sportom i odrađivati školske obveze.
Osnovnu školu prolazio sam s prosjekom 5.0, iako danas 99 posto osnovnoškolaca prolazi s 5.0. Srednju školu sam također prolazio s 5 i na kraju dobio nagradu za učenika generacije u X. Gimnaziji. Nisam bio najbolji po ocjenama, već su na to utjecali i sportski rezultati.
Osobito naporno bilo je u srednjoj školi, ali mogu reći da sam uspijevao naći rupe u vremenu za druženje i kave, koje se počinju piti u srednjoj školi. Ne mogu se žaliti da sam puno toga propustio, zahvalan sam prijateljima iz srednje škole koji su rođendane i slavlja radili subotom jer su znali da mi je nedjelja bila slobodna.
Zašto baš preča?
Bio je to spoj više okolnosti. Prvo, do 17. godine radio sam višeboj, odnosno svih šest sprava.
Drugo, s 14 godina doživio sam povredu lakta. Odlomio mi se komad hrskavice i tako sam trenirao uz bolove. Doktor Bojanić tada to nije htio operirati jer je zaključio da sam još u razvoju, pa bi se moglo popraviti samo od sebe. Tri sam godine trenirao u bolovima, a jedina pozicija u kojoj me ruka manje boljela bila je kada je bila ispružena, i to je bilo na preči. Preču sam, stoga, počeo više raditi. Shvatili smo da mi leži jer za učenje elemenata na njoj ne smiješ imati apsolutno nikakav strah, a ja se nisam bojao.
Bolovi su zbilja bili veliki, i danas su mi u mozgu jer su trajali tri godine. Sjećam se tog perioda, bilo je grdo. Sa 16 godina sam puknuo, rasplakao se i rekao da više to ne mogu trpjeti. Doktor Bojanić je tada odlučio operirati i zahvalan sam mu. Da mogu nešto mijenjati, ne bih.
Treće, Možnik je također bio prečaš, pa je bilo logično da dobije nasljednika. Višeboj me mogao potpuno potrgati te sam probao s prečom. Mogao sam biti jednako dobar na drugim spravama da sam ih vježbao kao preču, ali takve su bile okolnosti.
Filip Ude, Robert Seligman i Marijo Možnik govorili su za Index kako su oni gradili status Hrvatske u gimnastici kako bi, među ostalim, bila prepoznata kod sudaca. Vjeruju da je Vama, kao i ostalim današnjim hrvatskim gimnastičarima, lakše nego što je bilo njima. Slažete li se s time?
Slažem se. Kao klinac to nisam shvaćao, ali izgradili su ime za Hrvatsku, najviše Filip osvajanjem olimpijske medalje 2008., kao i Robi koji je imao najviše europskih i svjetskih finala. Ne mogu reći da me suci nisu osakatili, ali danas suci primjećuju kada dođe netko iz Hrvatske. Vjerujem da bih svojim trudom i radom ostvario jednake uspjehe, ali bi dulje trajalo.
Imate li konkretne primjere kojima biste utvrdili da Hrvatska ima bolji status kod sudaca nego što je imala prije?
Hrvatska je u svijetu prepoznata po tehnici rada konja s hvataljkama, gdje su kukovi otvoreniji nego kod drugih gimnastičara. Ja sam izgradnji statusa doprinio time što nisam često padao jer te sudac ne može uočiti ako nikada nije vidio da odradiš elemente do kraja. Također, Možnik je izmislio svoj element i njegovo se ime nalazi u pravilniku.
Primjer kojim se pokazalo da Hrvatska nešto znači u svijetu gimnastike pokazao se i u finalu Svjetskog prvenstva u Antwerpenu 2023., kada sam se plasirao na Olimpijske igre u Parizu. Suci su mi uzeli početnu ocjenu 5.9, a trener me gledao hoćemo li se žaliti jer sam napravio vježbu za ocjenu 6.1.
Suci bi prihvaćanjem žalbe priznali svoju pogrešku, i to se dogodilo te sam završio drugi, a bez žalbe bio bih treći. Komotno su mi mogli reći "ajde, bježi". Je li to moj osobni status ili status Hrvatske, ne znam, ali ide jedno s drugim.
Moram biti iskren i reći da možda ne bih ušao u finale Olimpijskih igara u Parizu da sam, primjerice, iz Jordana. Zaslužio sam svoju ocjenu, ali ne bih mogao prigovoriti da je bila niža. U konačnici, status u gimnastici ima značaj, a malverzacija na velikim natjecanjima ima puno manje nego što bi ljudi očekivali s obzirom na to da suci odlučuju.
Ude, Seligman i Možnik govorili su o teškim uvjetima u kojima su trenirali. Primjerice, Ude je ispričao kako je na pripremama u Bratislavi, jer je bio najstariji, morao paziti na ostale pa i loviti štakore. Kakvi su bili Vaši uvjeti u kojima ste započeli raditi kao dječak? Kakvi su uvjeti danas?
Ude je život i karijeru imao na težoj razini od nas, prošao je dosta toga što mi ostali nismo. U Bratislavi sam bio jednom kada sam imao desetak godina. Tada sam prvi put vidio Udea, bilo mi je nevjerojatno što sam trenirao ondje.
Vidio sam te uvjete, sobe su bile katastrofa, spavalo se u polubunkerima u koje su dovukli stari, kockasti televizor. Bila je i kuhinja, u kojoj nam je trener prije prvog treninga radio doručak, hrenovke ili nešto što se brzo moglo napraviti. Poslije drugog treninga išli smo u jednu prostoriju učiti i ispunjavati obveze za školu. Potom bismo imali treći trening.
Najgori uvjeti koje sam doživio bili su u Kostolcu u Srbiji 2013., u sklopu kvalifikacija za EYOF (Europski olimpijski festival). Bilo nam je zabavno i smiješno jer smo imali 16 godina, tri dana smo umirali od smijeha.
Ušli smo i vidjeli stari crveni telefon nasred poda. Nije bilo čisto, tepisi su bili stari i smrdjeli su. Nije bilo tuš-kabine, već je nasred kupaonice bio tuš iz kojeg je voda curila po svemu, dok je na podu bila rupa u koju je voda odlazila. Hranu tamo nismo ni jeli.
Smještaj je bio grozan, ali gostoljubivost i fešta nakon natjecanja bili su odlični. Po tom pitanju nisam imao nikakve zamjerke. U konačnici, ideš kroz te uvjete i gotovo. Što ću drugo, otići doma? Fićo ima puno boljih priča, prošao je mnogo toga za sve nas ostale.
Koliko trenirate?
Sada još nisam ubacio utorak i petak po dva treninga u dvorani, ali to je pripremni dio pa ćemo i ta dva dana dodati uskoro. Inače ponedjeljkom, srijedom i petkom odrađujem trening u dvorani od 9 do 13 sati. Onda idem u teretanu, zapravo polikliniku koju drži doktor Vrgoč, doktor naše reprezentacije, kojeg smo dobili u mandatu predsjednika Saveza Marija Možnika.
U teretani radim prevencijske vježbe za leđa, ramena i ostalo, što traje još sat i pol do dva. Dnevno trenirajući provedem četiri do šest sati. Kad ću imati dva treninga, onda ću u dvorani u Lučkom biti od 9 do 17 sati, uz odmor. Nedjeljom nemam trening, a četvrtkom je "lakši" trening jer ne radim preču.
Prehrana?
Prije svega moram istaknuti podršku Hrvatskog olimpijskog odbora i magistre Mimi Vurdelje, koja mi je puno pomogla u karijeri. U prošlosti te aspekte nisam ni pratio, uglavnom sam se hranio hranom iz vrtića koju bi mama donijela s posla. Meni je to bilo super, volio sam tu hranu. Donosila bi svakakvu hranu jer klinci u toj dobi ne jedu kelj, odnosno variva. Ubijao sam se u tome.
Do, recimo, 23. godine mogao sam unijeti puno više gluposti u sebe, jednostavno nije utjecalo toliko koliko je utjecalo kad sam postao stariji. Sada sam posvećen tome, trudim se i pazim na prehranu.
Primjerice, odem li večeras na kebab, sutra ću osjetiti da sam ga pojeo. E, onda sam u banani, ne da mi se to trpjeti pa radije ne pojedem kebab. Moram jesti sve, balansirano, biti umjeren, pronaći režim kojim sam zadovoljan.
Kada ste 2020. godine osvojili olimpijsko srebro u Tokiju, jeste li i tada bili na hrani iz vrtića ili ste tih mjeseci pazili što jedete?
Nisam tada strogo pazio što jedem, imao sam isti stil prehrane, i tada sam jeo hranu iz vrtića. Nikad nisam bio ekstremno loš po pitanju prehrane, ali nisam bio ni u režimu, pogotovo ne tada. U tom sam se periodu možda i najbolje fizički osjećao.
Naravno, potrebno je paziti na prehranu. Međutim, prije nego što sam u Montrealu osvojio svjetsko zlato, maznuo sam fantu iz mini-bara. Toliko sam htio fantu da sam zaključio kako je moje tijelo treba. Bio sam zadovoljniji nego da je nisam popio. Neću dan prije natjecanja požderati hamburger, naravno, ali ako u 14 sati na dan natjecanja vidim čokoladicu, pojest ću je.
U Antwerpenu, kada sam osigurao Olimpijske igre 2024., sjeli smo u restoran i pogledali utakmicu Lige prvaka, a uz nju sam popio jedno pivo. Dakako, na tome sam stao, ali opet sam bio zadovoljan jer smo se Možnik, Seligman, ja i HRT-ov novinar Robert Jelečević lijepo ispričali i nasmijali. Nakon toga sam mirno zaspao i bilo mi se lakše natjecati nego da sam legao u sobu u 19 sati i buljio u strop, do 2 sata vjerojatno ne bih zaspao.
Kao klinac sanjali ste nastup na Olimpijskim igrama, a 2020. u Tokiju osvojili ste srebro. Vratite se pet godina unazad u taj trenutak.
Netko me nedavno pitao kakav je osjećaj osvojiti olimpijsku medalju. Toliko sam bio u svom filmu da mi je teško osvijestiti trenutak. Kad doskočiš, znaš kolika će ocjena biti. Znao sam da je to više od prvoplasiranog Rusa u tom trenutku i da nakon mene idu dvojica, što znači da sam imao medalju. Stoga je bilo malo lakše čekati ocjenu
Nakon što sam osvojio medalju, jedva sam čekao otići kući, vidjeti sve ljude i proživjeti uspjeh s njima. U tom trenu bio sam najsretniji čovjek na svijetu, živio sam u balonu, ali život je morao ići dalje iako sam osvojio olimpijsku medalju. Pitao sam se što dalje sada kada sam osvojio olimpijsku medalju. "Zašto nije cvijeće oko mene i zašto ne lebdim na oblaku?"
Trebala su mi dva-tri tjedna da osvijestim kako život nikoga ne čeka. Nešto me lupilo, rekao sam si: "Pa nije gotovo, neću kad uđem u dvoranu trenirati drugačije jer imam medalju." Danas mogu reći da sam ponosan na sebe, trenera, klub i ljude oko sebe što sam iskoristio šansu. Više nemam teret u glavi da to nikada neću ostvariti, a opet ne lebdim u oblacima i ne mislim da sam iznad ikoga.
Potpuno drugačiji scenarij odvio se u ljeto 2024. godine. U finalu Olimpijskih igara u Parizu brojni gimnastičari napravili su pogreške. Vi ste pali, završili na osmome mjestu i niste obranili srebro iz Tokija. Rekli ste da ćete ići u sobu i plakati. Je li bilo zaista tako?
Nije odmah, već drugo jutro pod tušem, haha. Nisam stigao isti dan jer me Valent Sinković natjerao da izađem iz sobe i idem s njima do Pariza nakon što smo pogledali Sandrino finale. Tek sam drugo jutro shvatio što se dogodilo. U međuvremenu me zvao gospodin gradonačelnik Tomislav Tomašević da pita kako sam. Odgovorio sam mu: "Nisam baš najbolje."
Teško mi je odmah procesuirati tako veliko natjecanje i izbaciti emociju. Pariz je bio totalno drugačiji od Tokija. Mučio sam se dvije-tri godine kako bih vježbu doveo na visoku razinu. Iskreno, početkom 2023. mislio sam da su mi šanse za odlazak na Olimpijske igre oko jedan posto. Na kraju je 2023. bila jedna od najboljih u karijeri.
U finalu sam imao šansu osvojiti medalju. Međutim, nisam uspio osvijestiti neke stvari, a bilo je i drugih aspekata. Primjerice, nisu nam puštali pozadinsku muziku u dvorani nego smo vježbali u tišini, što je katastrofa. Čuo sam svoje disanje i otkucaje srca te pričao sam sa sobom, užas.
Također, 20 dana smo trenirali u jednoj dvorani, a onda u finalu Olimpijskih igara na drugoj. Pritom je sprava bila drugačija, odnosno trenirali smo na spravi koja je bila na betonu, a u finalu su je postavili na podij. Usporedio bih to s time da se netko priprema za finale Lige prvaka, a onda im daju da u kopačkama igraju na betonu pa se poubijaju i iskrive noge. Bio je to splet okolnosti, svim gimnastičarima se uvukao strah u kosti.
To je životna lekcija. Poslije Pariza dugo sam si govorio da više to ne želim prolaziti. Pitao sam se što mi to treba nakon što sam u finalu najvećeg natjecanja završio na glavi i mogao zadobiti ne znam kako tešku ozljedu. Pitao sam se ima li to smisla, želim li i dalje normalno hodati i živjeti.
Borio sam se sa samim sobom i na kraju shvatio da ipak želim. Promijenio sam ploču, treninge i pripreme, trudim se gledati na drugačiji način. Samome sebi rekao sam da ću pokušati uživati u svemu tome nakon što sam gotovo dvije godine dolazio u dvoranu i praktički mi se gadilo.
Rekao sam si: "Čekaj malo, ako se tako osjećaš, nemoj se time baviti." Pričao sam sa sobom, trenerom, ljudima i odlučio da se želim još baviti gimnastikom.
Osam mjeseci kasnije, u prvom nastupu nakon finala u Parizu, osvojili ste prvo mjesto na Svjetskom kupu u turskoj Antalyji. Opišite što se događalo tijekom tih osam mjeseci. Jeste uzeli pauzu zbog odmora, ozljede ili ste bili toliko razočarani da Vam je trebala pauza?
Pauza od treninga bila je velika nakon Pariza, oko mjesec i pol dana. Pročistio sam mozak, maknuo se iz dvorane i vidio kamo će me to odvesti. Tada mi je bilo najteže u karijeri vratiti se u formu i raditi elemente nakon kojih sam pao u Parizu.
Htio sam se spremiti za Antalyju, bio sam nabrijan, cilj mi je bio pokazati da opet vrijedim. Kad sam prijavio vježbu u kvalifikacijama, bilo mi je zlo. "Isuse, opet ovo..." Gledam suce i spravu, pitam se: "Zakaj?" Mučio sam se u kvalifikacijama, bio sam šesti ili sedmi s ocjenom koja je ispod mojeg standarda.
Onda me nešto prebrikalo prije finala i odjednom sam imao totalno drugačiji stav. Nakon svega negativnog, kroz glavu mi je prolazilo sve pozitivno. Ubio sam vježbu u finalu! Podigao sam se i jedva sam čekao daljnji nastup u Osijeku, ali ozlijedio sam se.
Vi ste najpoznatiji hrvatski gimnastičar, a Simone Biles je najpoznatija među gimnastičarkama i gimnastičarima na svijetu. Jeste li je upoznali?
Imao sam priliku dvaput kratko s njom pričati, u Stuttgartu i Parizu, gdje se potrefilo da smo na putu za dvoranu sjedili u busu jedno pored drugog. Simpatična je i pristupačna. Kad je među nama, ne kuži se kolika je zvijezda. Ali kad izađe među ljude... Nemam što loše za reći o njoj, najbolja gimnastičarka na svijetu koja je podigla popularnost gimnastike.
Jeste li Vi podigli hrvatsku gimnastiku na višu razinu i vidite li sebe kao zvijezdu u Hrvatskoj i na svijetu?
Na svijetu definitivno ne, a u Hrvatskoj primjećujem da me ljudi prepoznaju. No ne razmišljam na taj način. Cijenim se, ali ne mislim da sam zvijezda. S druge strane, definitivno sam podigao popularnost hrvatske gimnastike. Ude, Seligman i Možnik su pomogli u tome, a ja sam nastavio tijekom šest-sedam godina kada sam imao visoke rezultate. Ali ne smatram se posebnim čovjekom.
U travnju ste objavili grafit iz Zagreba "A što ako uspijemo?", koji se odnosio na borbu Dinama za naslov prvaka. Dinamo nije uspio u svojoj misiji, jeste li kao navijač bili razočarani?
"A što ako uspijemo" se može svakako shvatiti. To još uvijek traje. Postoje veće ambicije od osvajanja HNL-a, bez da se itko uvrijedi, a to je podići klub na još višu razinu. Nisam bio previše razočaran. Kao sportaš prošao sam mnogo toga i znam da stvari ponekad ne idu kako planiraš.
Neki su ljudi trebali otići iz Dinama, a drugi doći. Sada vlada nova energija. Čvrsto vjerujem da Dinamo ide u pravom smjeru i da će biti na još višoj razini. Puno je stvari koje treba popraviti, ali energija je prava. Lakše mi je kada vidim da netko želi igrati za Dinamo. Nažalost, čini mi se da prošle sezone puno ljudi nije imalo takvu energiju, i pritom ne mislim samo na igrače.
Vaše želje i ciljevi u budućnosti?
Mentalno se trudim biti opušteniji. Velika želja mi je biti u top formi na Europskom prvenstvu u Zagrebu u kolovozu iduće godine. Volio bih osvojiti medalju u svom gradu, ali ne mogu to predviđati. Želim se plasirati i na Olimpijske igre u Los Angelesu 2028. Ništa ne moram, ali pokušavat ću i truditi se. I moja će karijera doći do toga da više neću moći biti najbolji.
Filip Ude ima 39 godina i još se natječe. Mislite li da ćete i Vi tako?
Nadam se da ne, haha. On je stvarno fenomen. Ne vjerujem da ću toliko izdržati. Divim mu se da ima istu energiju, strah, ljubav i nervozu. Svaka mu čast. Nikad ne reci nikad, ipak često u životu dobiješ stvari koje ne želiš, haha. Idem korak po korak.