Foto: VK JUG, Hina
HRVATSKI klupski sport odavno nije konkurentan u Europi. Nekadašnji višestruki europski prvaci poput Cibone i Splita u košarci, Jadrana i POŠK-a u vaterpolu ili Podravke u ženskom rukometu financijski su devastirani i svoj smisao mogu još eventualno pronaći igrajući u domaćoj konkurenciji. U europskim natjecanjima prolaznici su i, nažalost, samo statisti. Čak i rukometaši Zagreba, koji se svako toliko uspiju progurati među osam najboljih na Starom kontinentu, za nešto više nemaju ni snage ni moći. O nogometu je suvišno i pričati.
Dakle, ostaje nam jedino vaterpolski klub Jug, iznimka koja jedina već godinama uspješno brani boje hrvatskog klupskog sporta na velikoj sceni. Jugaši su lani pokorili Europu, regiju i Hrvatsku, osvojili su sve što se moglo osvojiti, a ove sezone su bili na koračić do reprize tog impresivnog postignuća. Osvojili su domaće prvenstvo i Kup, prošetali su se regionalnom ligom, a završni turnir najbolje šestorice u Budimpešti odigrali su maestralno. Sve do finala. Dalje nije išlo i mađarska super momčad Szolnok u finalu je pobijedila Dubrovčane visokim rezultatom 10:5.
Unatoč teškom porazu u finalu, jugaši su u posljednje dvije godine napravili čudesan posao, a glavni arhitekt tih uspjeha je Vjeko Kobešćak.
Kobešćak, inače legenda Mladosti, arhetipskog rivala Jugu, na klupi dubrovačke momčadi u nešto više od dvije godine napravio je strašne stvari. Dvije godine zaredom u polufinalu je izbacio vaterpolski Dream Team iz Genove, momčad Pro Recca čiji je godišnji proračun višestruko jači od onog Juga, a u budimpeštanskom finalu bili su ravnopravan protivnik bogatom Szolnoku, sve dok je bilo snage.
Ako nije trenutačno, Kobešćak je na dobrom putu da postane najbolji hrvatski trener. To nije subjektivno mišljenje autora ovog teksta, nego realnost vidljiva kroz brojke i krute fakte. Kobešćak je budućnost hrvatskog sporta, tu nema nikakve dvojbe.
U zanimljivom i opširnom intervjuu Kobešćak nam je secirao posljednje dvije sezone Juga, dao nam je svoje mišljenje o budućnosti vaterpola kao sporta, najavio je SP u Budimpešti u srpnju i objasnio nam zašto je Srbija danas bez konkurencije u reprezentativnom vaterpolu. Otkrio nam je svoj stav o tome kako vaterpolo učiniti medijski zanimljivijim i globalno popularnijim i nekoliko imena koja će u budućnosti obilježiti hrvatski i svjetski vaterpolo, kao i nekoliko trenera koji su mu bili uzori.
Jug je i u Budimpešti napravio fantastičan posao. Pobijedili ste jaki Olympiakos, a onda ste u polufinalu drugi put zaredom izbacili navodno nepobjedivi Pro Recco. Ipak, poraz od 10:5 u finalu od domaćina pomalo bode u oči. Je li taj rezultat realan ili jednostavno više nije bilo snage da biste parirali super jakim Mađarima?
''Više je faktora presudilo. Sigurno da je umor bio jedan od njih. Nakon dviju teških utakmice protiv ekipa koje su na papiru stajale bolje od nas, u finalu smo ostali bez snage. To je činjenica. S druge strane, Szolnoki je i prije Final Sixa uz Pro Recco bio apostrofiran kao najveći favorit za osvajanje Lige prvaka. Ove su sezone složili mega momčad, a dolazak Andrije Prlainovića bio je pun pogodak. Cijelu su sezonu odigrali na visokom nivou, suvereno su osvojili mađarsko prvenstvo koje je najjače na svijetu i da smo došli puni snage i odmorni protiv njih u finale, bilo bi užasno teško. U ovim okolnostima nismo imali previše izgleda. Prvu četvrtinu i dobar dio druge bili smo ravnopravni, ako ne i bolji suparnik. Ipak, što je utakmica više odmicala, razlika se povećavala. Kasnili smo u reakcijama u obrani, u napadu nismo bilo koncentrirani i nikako nismo u bazenu mogli napraviti ono što smo se dogovorili. U posljednjih nekoliko minuta utakmica se pretvorila u čistu rutinu i zato je na kraju rezultat bio onakav kakav je bio. Ovim putem bih čestitao Szolnokiju, bili su bolji i posve su zasluženo osvojili naslov prvaka Europe. Također, čestitao bih i svojim igračima te svim ljudima u klubu. Nije mala stvar dvije godine zaredom igrati finale najjačeg europskog natjecanja. Vidite i sami u kakvom je stanju hrvatski klupski sport. Teško je očekivati da će u dogledno vrijeme netko u Hrvatskoj biti blizu da ponovi ono što smo mi napravili. Volio bih da se varam, ali nažalost, to je realnost.''
Jug je lani bio prvak Europe, ove je sezone igrao u finalu. Mladost je bila sedam puta prvak Starog kontinenta, Jadran dvaput. Prvakom je bio i POŠK. Ti nekad najbolji europski klubovi doslovce su "na aparatima". Reprezentacija je bila svjetski, europski i olimpijski prvak. Kako je moguće onda da vaterpolo, hrvatski trofejni sport, egzistira isključivo na uspjesima Juga? Također, ni medijima vaterpolo nije zanimljiv. Uvjeren sam da sad napravimo anketu u Hrvatskoj, da barem tri četvrtine ispitanika ne bi imalo pojma ni gdje se igrao Final Six, ni koje su ga ekipe igrale, a nisam siguran ni da bi puno njih znalo tko je prvak Europe. Kako objašnjavate totalnu nezainteresiranost Hrvata za nacionalni sport kakav vaterpolo sigurno jest?
''Apsolutno se slažem s vama. To je velika šteta, ali mislim da je problem malo dublje naravi. Nije samo vaterpolo banaliziran. Sport u cjelini u Hrvatskoj nema status kakav bi trebao imati, s obzirom na to što je baš sport napravio za promociju Hrvatske. Nažalost, mi smo jedni od rijetkih, neću reći jedini koji Hrvatsku predstavljaju u najboljem svjetlu na europskoj i svjetskoj sceni. Sigurno je da su financije veliki problem vaterpola u Hrvatskoj. Glupo je kazati da je vaterpolo kod nas napravio nekoliko koraka unatrag, jer rezultati reprezentacije i Juga to demantiraju, ali da se popularnost i medijska zastupljenost izgubila, to je činjenica. Sigurno je to da je dio krivnje i na nama sportašima, ali moramo biti svjesni da prosječan Hrvat sve više gubi interes za sport, a vrhunac dana mu je gledanje nekakvih TV showa sa zvijezdama ili nazovi zvijezdama. Sponzore se danas može puno lakše zainteresirati za emisije takve kvalitete, nego za ijedan sportski događaj. Sportska borilišta u svim sportovima su nam prazna. Osim na utakmicama Hajduka, ljudi na tribinama nema. To je zabrinjavajuće. No unatoč tome, hrvatski sport je i takav kakav je, puno uspješniji brend u svijetu, nego većina drugih stvari u Hrvatskoj.''
Vaterpolo nije sport koji zahtijeva puno financijskih ulaganja. Najjeftiniji igrač Dinama vjerujem da košta više od godišnjeg proračuna Juga. Za spas i revitalizaciju kultnih vaterpolskih klubova poput Korčule, šibenskog Solarisa, pa na koncu i vaše Mladosti, ne trebaju velika ulaganja. No zainteresiranih sponzora i nema previše. Zašto?
''Istina, neki klubovi su u posljednjih nekoliko godina potpuno prestali izbacivati igrače. Interes se izgubio i to je šteta. No veseli me da se Korčula koju ste spomenuli vraća, pojavio se Zadar i Makarska, a oduševljen sam da se interes probudio i u Slavoniji, gdje sad imamo sve više klubova. Problem vaterpola nije samo naš domaći, on je globalni. Zbog pravila, kalendara natjecanja i još nekih drugih detalja, u sjeni smo ostalih sportova. Iako moram kazati da se vaterpolo na svjetskoj sceni na nekim turnirima – OI-u u Londonu 2012. i EP-ima u Beogradu i Budimpešti – predstavio svijetu zaista impozantno. Što se tiče budućnosti vaterpola u Hrvatskoj, ako mislimo i dalje biti velesila, nužno nam je potrebna pomoć države, kao što su to recimo napravili Mađari. Oni su državnim dekretom donijeli odluku da svaka škola mora imati bazen i toj je djeci od malih nogu prirodno da se bave plivanjem ili vaterpolom, a zato i imaju izvrsne rezultate. Kao što je bivši francuski izbornik Daniel Constantini uspio u svojoj namjeri da rukomet u Francuskoj postane obvezan školski predmet. Razumijem ja i sponzore. Zašto bi oni davali novac ako neće dobiti ništa zauzvrat? Vaterpolo je predivan sport i pred nama svima je jedna velika žrtva ako mislimo osnažiti klubove, djecu privući vaterpolu i ligu ponovno učiniti jakom, kao što je bila nekoliko puta u zadnjih dvadesetak godina. Ja sam spreman za tako nešto. Za druge ne znam.''
Prije nekoliko godina čitao sam izjavu jednog od najvećih vaterpolista svih vremena, Igora Milanovića, koji je rekao da ako čelni ljudi svjetskog vaterpola ne naprave nešto za približavanje vaterpola prosječnom gledatelju, da mu prijeti izumiranje. Činjenica je da netko tko nije vaterpolski znalac teško može pratiti ono što se događa u bazenu. Pravila su dosta nejasna, sudac ima mogućnost da u dobroj mjeri odredi smjer utakmice, a sport nije televizičan, pa gledatelji gube interes. Na koncu, ozbiljan vaterpolo igra se u svega nekoliko država – u zemljama bivše Jugoslavije, Italiji, Španjolskoj, Mađarskoj te donekle u Grčkoj. Čak su s vaterpolske karte svijeta nestale nekadašnje sile, Rusija i Njemačka. Što vi mislite o tome?
''Možda je to istina, ali u zemljama koje ste naveli najozbiljnije se radi. U posljednjih nekoliko godina dosta se pravila donijelo koja su trebala približiti vaterpolo nekim državama izvan tog europskog bazena, no nažalost, projekt nije baš uspio. Svaki put bi se mi, Srbi, Mađari lako prilagodili novim pravilima, dok bi ostali, zbog kojih su ta pravila i donijeta, gubili korak. I bojim se da će tako biti u budućnosti i da u dogledno vrijeme nećemo vidjeti neke ''uljeze'' u vrhu svjetskog vaterpola. Uvijek ću reći da je olimpijski turnir u Londonu bio vrhunac što se tiče uloge televizije u afirmaciji vaterpola. Postojale su one trakice za dva, pet metara, bilo je puno kamera u samom bazenu, pa su gledatelji mogli vidjeti što se događa pod vodom. Slažem se da i neka sudačka pravila trebaju biti jasnija da bi gledatelj pred TV ekranima mogao lakše pratiti utakmicu. Nužno je uvođenje videotehnologije. Kad bi to postojalo, onda ne bi bilo repova, suci ne bi bili ključni faktori i igra bi bila puno čišća. Vaterpolo je uživo predivan sport, svatko tko je jednom barem pogledao vrhunsku utakmicu na bazenu, to će vam reći. Kad bismo uspjeli još kroz neka pravila dodatno približiti vaterpolo prosječnom gledatelju, mislim da bismo onda imali vrhunski proizvod. Da može bolje, može. Mislim da je i VK Jug pokazao kako se mora i može bolje. Ne samo kroz rezultate, već i kroz kompletan klupski identitet, kulturu i odnose s medijima. Kad pritom imate i rezultate, a Jug ih ima, onda možete reći da ste napravili užasno puno za promociju vaterpola.''
Kako su vas primili u Dubrovniku, kao velikog mladostaša i rivala Juga kroz više od desetljeća?
''Fantastično, od samog starta nije bilo nikakvih problema. Čim smo dogovorili suradnju, ljudi iz kluba i ja uložilo smo sve svoje znanje i iskrenost kako bismo s Jugom napravili nešto. Na kraju, kako vidite, pokazalo se da je suradnja bila odličan potez. Dubrovnik je idealna sredina za rad u vaterpolu. Možda ću sad biti subjektivan, ali rekao bih najbolja u Europi, a samim tim i u svijetu. Uvjeti za rad su fantastični, cijeli grad živi za klub, djeca od malih nogu dolaze na vaterpolo, a u konačnici, čak devet igrača na Final Sixu sad u Budimpešti poniklo je na Gružu. Domaćih igrača gotovo da više nema u vrhunskom profesionalnom sportu i zato mogu biti ponosan na to da radim u gradu koji je, eto, svjetski raritet. Uprava kluba je shvatila moderne trendove, a opet nije odbacila svoju bogatu tradiciju. I baš taj savršeni balans glavni je ''krivac'' za ovo što je Jug danas. Jasno je nama da rezultati Juga neće uvijek biti ovakvi, konkurencija je zastrašujuća i neki klubovi raspolažu novcem koji je za nas nedohvativ, ali način rada nam daje za pravo da vjerujemo da ćemo se vratiti na vrh. Hoće li to biti za godinu, dvije ili tri, ne znam, ali znam da će Jug opet biti na krovu Europe.''
Jug je najbolji pokazatelj da nužno ne moraš biti najbogatiji da bi bio najbolji. Čitao sam da je Perrone prošle sezone odbio neke ''nemoralne'' ponude kako bi ostao u Jugu, baš zbog tog prestiža i statusa kakav vaterpolo ima u Dubrovniku. Je li to istina?
''Da, je, istina je. Vrhunske igrače poput njega lako nam je bilo uvjeriti da ostanu kad su vidjeli kako ovaj grad živi za vaterpolo i kakva atmosfera vlada u klubu i oko njega.''
Kolika je razlika biti trener Juga od, primjerice, Mladosti. Znamo da grad stoji iza kluba, svi ga prate barem posredno, a gradonačelnik, župan čak i biskup dolaze na važnije utakmice?
''Sami ste sve rekli u pitanju. Nezgodno mi je uspoređivati nas i Mladost jer možda će se naljutiti u mome bivšem klubu ako ih kritiziram, premda uvijek nastojim biti pozitivan i konstruktivan u kritikama. Radije bih pričao samo o Jugu. Ljudima iz kluba Jug nije na petom ili šestom mjesto u životu. On im je jako visoko na ljestvici prioriteta. Nije im teško za klub dati sve što imaju, od vremena, energija, novca… Također, fantastično je to što ništa ne radimo kratkoročno, već prije svakog poteza koji napravimo gledamo u budućnost. Dolazak djece na bazen jako je visok, a potencijal i talent koji imaju je nevjerojatan. Jug će uvijek imati fenomenalnu bazu, a ljudi iz kluba napravili su sve da ti klinci imaju najbolje moguće uvjete za razvoj. Bit će boljih i lošijih godina. Tako je to u sportu, ali važno je da postoji kontinuitet. On u Dubrovniku nije ugrožen, kao što je primjerice u POŠK-u, Medveščaku, Šibeniku i još nekim nekad jakim klubovima. Ne znam postoji li na svijetu neka sredina koja je toliko okrenuta prema vaterpolu, rekreativnom ili profesionalnom. To je osnovna prednost Juga spram svih ostalih klubova na svijetu. Užitak je raditi u ovakvoj sredini.''
Koliko ste se vi kao trener promijenili otkako ste u Jugu?
''Puno. U svakom trenutku mog boravka u Dubrovniku znao sam da netko stoji iza mene. Otkako sam trener, mislim da se dogodilo samo na jednoj gostujućoj utakmici da nitko iz kluba nije bio prisutan. Možda je to normalno u nekim drugim sportovima, u vaterpolu nije. Sva ta pozitivna klima pomaže ti da se gradiš i kao čovjek i kao stručnjak. Nikad nisam trebao gubiti vrijeme i živce na banalne stvari i mogao sam se u potpunosti posvetiti isključivo onome što je moj posao – momčadi.''
Perrone je ipak otišao u Barcelonetu, izgledno je da će klub napustiti i Vrlić, Obradović ima ponudu od Pro Recca, a i Marković je na izlaznim vratima. Kakav će biti Jug sljedeće sezone i kakvi su vam planovi?
''Pregovori traju. Još se ništa ne zna i ne mogu vam puno reći koji će igrači ostati, a koji će otići. Zaista ne znam kakvu ću momčad imati na okupu sljedeće sezone. Prije početka svakog natjecateljskog ciklusa, sjednem s ljudima iz kluba, direktor Kržić i ja predložimo tri plana – skroman, srednji i ambiciozan – a onda se klub ovisno o mogućnostima odluči kojim smjerom ćemo ići. Taj sastanak još nismo odradili pa ne znam koji će biti planovi kluba, no vjerujem da ćemo i dalje biti dobri u domaćem prvenstvu i regionalnoj ligi. U Europi se svašta može dogoditi. Nakon poraza protiv nas, u Pro Reccu su počeli raditi neke promjene koje nisu bile planirane. U svakom slučaju, obećavam da će Jug biti dobar, a kakvi će biti rezultati, vidjet ćemo. Naš primarni cilj je da se u što skorije vrijeme vratimo tamo gdje smo bili prije nekoliko dana – u finale Lige prvaka.''
Znamo da je Jug osim klupskih trofeja možda i najzaslužniji i za one reprezentativne. Zadnjih 10-ak godina otkako redovito osvajamo medalje na velikim natjecanjima, ključni igrači reprezentacije su upravo oni koji su stasali u Gružu, poput Vićana, Bušlje, Dobuda, Jokovića, Obradovića, Sukna, Bijača... Rađaju li se neki novi jugaši koji će uskoro povesti reprezentaciju do medalja? Čitao sam da ste rekli da je Loren Fatović već sad bolji igrač od oca mu, čuvenog Elvisa Fatovića.
''I dalje stojim kod te tvrdnje. S ocem sam mu veliki prijatelj, ali Elvis je imao samo bolji šut i bio je bolji strijelac. Čak i u tom segmentu igre uvjeren sam da će ga Lolo prestići. Loren više nije talent, on je već sad standardan član prve sedmorke prvaka Hrvatske, regionalne lige i viceprvaka Europe i za njega ima mjesta u bilo kojoj momčadi na svijetu. Što se tiče ostalih klinaca, to su djeca od 17 godina i mlađi, a nezahvalno je spominjati imena. Potencijala ima, talent je strašan i uvjeren sam da će neki od njih jako brzo postati vrhunski igrači. Kad će to biti, to je teško pitanje. Vaterpolo se mijenja. Postaje sve teži i nekad je lakše bilo mlađim igračima dobiti priliku. Sad je nešto teže i zato tu treba biti oprezan. Ipak, i kao trener juniorske reprezentacije, Mladosti i sad u Jugu, uvijek sam davao priliku mladim igračima i tako će biti u budućnosti.''
U srpnju počinje Svjetsko prvenstvo u Budimpešti. Što očekujete od reprezentacije?
''Očekujem da će se boriti za medalju. Nezahvalno je davati neke procjene u ciklusu koji slijedi nakon onog olimpijskog jer dolazi do velikih promjena u svim momčadima, pa i u našoj. Neće biti Burića, Pavića. Srbi su ostali bez Gocića koji je godinama bio tihi vođa te reprezentacije te Nikića. Talijani su također krenuli u ozbiljan remont. Svi nešto mijenjaju pa je logično očekivati i drugačije igre i samim tim rezultate. Svaka postolimpijska godina je specifična, ali uvjeren sam da ćemo gledati dobar vaterpolo.''
Zašto nas godinama Srbi u velikim i ključnim utakmicama uvjerljivo pobjeđuju?
''Savić i sjajna generacija koju je imao na raspolaganju dosegnuli su takav nivo da kad bi uhvatili pravi ritam, gotovo nemoguće je bilo igrati protiv njih. Vidjeli ste kako je Szolnok izgledao prije protiv nas u finalu. Uvijek ću apostrofirati Andriju Prlainovića kao dušu momčadi, ključnog igrača i u obrani i u napadu. A uz njega glavni igrači su im bili opet Srbi – Gocić i Aleksić. Kad imate takve igrače u ionako super momčadi koja praktički nema rupa, dok se sve ostale reprezentacije na nekim pozicijama pokrivaju, onda dobijete zastrašujuću dominaciju kakvoj svjedočimo u nekoliko posljednjih godina. Tehnički, fizički, ali i mentalno godinama su najjači i rezultati koje su ostvarili nisu slučajnost. Ne treba nikoga omalovažavati nakon što izgubi od njih.''
Slažem se da nije sramota izgubiti od boljeg protivnika, ali problematičan je način kako je reprezentacija gubila te susrete. Prije dvije godine u finalu SP-a u Kazanju bilo je 11:4. Pa na EP-u u Beogradu 13:6, a poseban je cirkus bio u Riju kad smo gubili od Francuza samo da ne bismo išli na Srbe koji su nas opet razbili u finalu. Možda je problem i psihičke naravi jer teško da im se možemo suprotstaviti ako u pokušaju da ih izbjegnemo, u lakrdiji od utakmice gubimo od francuskih poluamatera koje smo nekoliko mjeseci prije u Beogradu pobijedili 20:5. Gotovo je nemoguće pobijediti protivnika kojeg se toliko bojiš da ga izbjegavaš, zar ne?Koje je vaše mišljenje i o toj utakmici, ali i o cijelom olimpijskom turniru koji je bio, blago rečeno, čudan?
''Tada sam dao jednu izjavu koja nije bila najbolje prihvaćena. Evidentno je da su se u zadnjem kolu gađali protivnici. Ali vaterpolo nije jedini sport u kojem se takve stvari prisutne. Nezgodno ti je to pitanje. Neću ovom prilikom ni kritizirati izbornika Tucka niti namjeravam hvaliti neke druge, bivše izbornike. Također, mislim da nije na meni da komentiram takve stvari. Mišljenja sam da je Hrvatska u Riju ostvarila uspjeh jer srebro je odličan rezultat. E sad, ako se doista nešto čudno događalo u Riju, onda možemo možda i reći da je na neki način cilj opravdao sredstvo. Srbi su u Riju bili toliko dominantni, da čak i kad nisu igrali najbolje, kad su hvatali formu, od njih su svi strahovali. Što bi u tom trenutku napravio ja, vi ili netko treći, sad je teško govoriti. Neka to ostane iza nas i nadajmo se da će u sljedećem olimpijskom ciklusu Hrvatska biti ta od koje će svi strahovati. Pa i Srbija.''
Postali ste vrhunski trener. Od koga ste najviše naučili?
''Uvijek spominjem trojicu ljudi koji su na mene najviše utjecali, a sva trojica su međusobno bili potpuno različiti. To su Ozren Bonačić, Ratko Rudić i Emil Nikolić. Bonačić me doslovce natjerao da budem trener i tako mi promijenio život. S njim sam posebno emotivno vezan jer me on odgojio i stvorio je igrača od mene. Tukao me kad je trebalo, pa i kad nije trebalo, a sve s ciljem da od mene napravi čovjeka i sportaša. Emil Nikolić je imao nevjerojatan taktički pristup vaterpolu. Implementirao je mnoge nove stvari i trendove u vaterpolo i puno mi je pomogao. I Ratko Rudić, čovjek vaterpolo. Nikad u životu nisam vidio kompletnijeg trenera od njega. Taktička obučenost, smisao za diplomaciju i organizaciju, vaterpolski rezoni. Ratko je imao sve. Njih trojica su ljudi koje ću uvijek spominjati jer su nemjerljivo utjecali na mene i nadam se da sam barem nešto pokupio od njih. Međutim, i od lošeg trenera se nešto da pohvatati, naravno, ako znate što trebate hvatati.''