HRVATSKI tenis u ovom trenutku nema nijednog predstavnika u društvu 100 najboljih na svijetu. Najbolje plasiran je Borna Ćorić, koji je trenutačno 104. tenisač na ATP ljestvici, a blizu njega je Marin Čilić, koji zauzima 109. mjesto. Među 300 najboljih tenisača na svijetu nalaze se još Duje Ajduković (167.), Mili Poljičak (268.) te Luka Mikrut (293.).
Poznata je činjenica da su seniorski Grand Slam naslov u pojedinačnoj konkurenciji osvojili Goran Ivanišević, koji je osvojio Wimbledon, te Marin Čilić, koji je osvojio US Open. Dvostruko više hrvatskih tenisača osvajalo je pojedinačne Grand Slam naslove u juniorskoj konkurenciji. Posljednji među njima je Dino Prižmić, koji je 2023. godine osvojio Roland Garros. Prije njega to su učinili Marin Čilić, Borna Ćorić te Mili Poljičak, koji je bio gost najnovijeg Indexovog Intervjua tjedna.
Poljička javnost pamti po dva osvojena juniorska Grand Slama 2022. godine. Splićanin je osvojio Roland Garros u parovima zajedno s Litavcem Edasom Butvilasom, dok je u pojedinačnoj konkurenciji osvojio Wimbledon. Tim uspjehom postao je prvi Hrvat s osvojenim juniorskim Wimbledonom i jedini do današnjeg dana.
Prvu profesionalnu sezonu započeo je naslovom, no sve osim toga u 2023. godini bilo je za zaborav. Prošlu godinu započeo je kao 707. tenisač svijeta, ali s čak osam finala i četiri naslova, uspio se popeti gotovo 400 mjesta na rang-ljestvici.
U trenutku razgovora nalazi se na 268. mjestu ATP ljestvice, što je njegov najbolji ranking karijere. Uhvatili smo ga nakon najveće pobjede karijere, a u Indexovom Intervjuu tjedna govorio je o osvojenom Wimbledonu, promjenama koje je napravio prije početka, zasad najuspješnije, 2024. godine, što mu znači nastupanje za Hrvatsku i kako se nosi s pritiskom.
Za početak krenimo od najsvježijeg. Prošli tjedan igrali ste Challenger u Monzi. Nakon dvije pobjede u kvalifikacijama, u prvom kolu pobijedili ste Thiaga Seybotha Wilda, 111. tenisača s ATP ljestvice i bivšeg top 60 igrača. Je li to najveća pobjeda u Vašoj karijeri?
Mislim da je po rankingu sigurno najveća pobjeda. Seyboth je ove godine dobio i Sebastiana Baeza i još neke igrače koji su među 20 ili 30 na svijetu, kao i neke od najboljih zemljaša. Vjerojatno je i igrački najveća pobjeda. Uz Seybotha, igrao sam i protiv Marca Cecchinata i Lorenza Sonega u Umagu, protiv kojih sam igrao možda i bolje, ali nisam uspio pobijediti.
U drugom kolu izgubili ste od Luce Van Asschea, francuskog talenta. Bilo je i tu prilika, ali niste uspjeli iskoristiti nijednu od 10 break-lopti. Kako ste zadovoljni trenutnom formom?
Zadovoljan sam i s tim mečom. Nisam dobro krenuo, on se odvojio i prvi set je brzo otišao. Nakon toga imao sam dosta neiskorištenih prilika u drugom setu. Igralo se stvarno ravnopravno. Meč je završio 6:2, 6:4, a igrali smo preko dva sata. Dobio je samo 12-13 poena više od mene u meču. Bilo je svega par gemova koji nisu došli do deucea. Da je par poena otišlo na moju stranu, mogao je i meč otići u moju korist.
Nažalost nije, ali nisam nezadovoljan. Igrao se dobar tenis. Zadovoljan sam formom. Krajem prošle sezone imao sam ozljedu, pukli su mi ligamenti u zglobu. Imao sam neke komplikacije i svašta nešto. Tražio sam ritam početkom godine jer nisam igrao od listopada do siječnja.
Početak godine zbog toga nije bio najbolji, a i bilo je još par pehova. Zadnjih mjesec, mjesec i pol dana igram dobar tenis. Dižem se iz meča u meč i zadovoljan sam.
Ozljedu ste zadobili u meču protiv Ajdukovića na Challengeru u Italiji. Od početka meča ste negodovali na stanje terena. U čemu je bio problem?
Kada je tvrda podloga u pitanju, tereni znaju ići ukoso zbog drenaže. Uz to, poklopilo se da je na jednoj strani terena bilo puno lišća i ja sam na nesreću proklizao na jedan list i noga mi se okrenula. Svom težinom sam pao na nju i to je bilo to.
Kada ste počeli igrati tenis i što Vas je privuklo?
Prvi trener bio mi je Jakov Pavić, Matin tata, a njega sam dobio s pet i pol godina. Živim na splitskim Baterijama. Meni prozor u sobi gleda na teniske terene tako da sam već s neke četiri godine tamo lupao o zid. Privukla me blizina. Tamo je Mate Pavić trenirao s tatom i sestrom Nadjom. Bilo mi je zanimljivo i tako sam krenuo.
Koji treneri su najviše utjecali na Vašu igru tijekom odrastanja?
Pavić me trenirao od pete do 14. godine pa on svakako ima veliku zaslugu, ali kao i svi. Mislim da su svi treneri jednako zaslužni. Neki su sa mnom bili malo duže, neki kraće, ali sve bih ih nabrojao: Jakov Pavić, Jozo Dumanić, s kojim sam osvojio juniorske Grand Slamove, igrao prvo finale Challengera i osvojio svoj prvi profesionalni naslov, Duje Delić s kojim sam surađivao prošle sezone dok nije otišao trenirati Jelenu Ostapenko i sada Damjan Peterlin i Kruno Zrinski.
Kako je Split kao grad utjecao na Vaš razvoj kao sportaša? Kakve uvjete ste imali i kakve uvjete imate danas?
Split nema najbolje uvjete što se tiče natkrivenih terena i slično. Bilo je dosta teško trenirati zimi. Treniralo se po netipičnim teniskim uvjetima, s dosta bure, hladnoće, kiše. Nisu bili idealni uvjeti, ali uvijek smo izvlačili maksimum iz toga što smo imali. Mislim da ni dan danas nisu idealni uvjeti nigdje u Hrvatskoj.
U Splitu se sada rade tri terena koja će biti natkrivena, ali ne znam u kojoj je to fazi. Kada se to završi, trebalo bi biti bolje. Ni u Zagrebu nije najbolja situacija. Zadnjih par godina nemamo ni nacionalni teniski centar, što je tužno za jednu državu poput Hrvatske, koja ima ogromne uspjehe u tenisu, koja je osvajala Davis Cup i bila najbolja na svijetu.
Trenutno nemamo igrača u top 100, ali imamo igrače poput Čilića, Ćorića, Ivaniševića, Pavića i ostalih. Tužno je da nemamo nacionalni centar u kojem možemo svi zajedno trenirati.
Tko su Vaši uzori, bilo u tenisu ili izvan njega?
U tenisu sam najviše. Mislim da je Novak Đoković najveći svih vremena, po rezultatima i svemu. Roger Federer je igrao najljepši tenis, dok je Rafael Nadal najveći borac. Teško mi je između njih odlučivati.
Rekao bih da sam ja teniski romantik koji voli igrače koji lijepo igraju, atraktivno. Volim Grigora Dimitrova, Stana Wawrinku, Gaël Monfils mi je uvijek bio drag. Tako neki igrači koji igraju atraktivan tenis i zanimljivi su publici.
Prije osvajanja juniorskog Wimbledona igrali ste finale Challengera u Zagrebu. Tijekom turnira bili ste autsajder u svakom meču, a pobijedili ste, između ostalog i Zhizhena Zhanga, donedavno top 40 igrača svijeta. Koliko Vam je to dalo dodatnog vjetra u leđa?
Bio sam autsajder, dobio sam pozivnicu organizatora i ušao bez ikakvog pritiska. Igrao sam kvalitetan tenis od prvog do zadnjeg meča. Izgubio sam u finalu, ali imalo je velik utjecaj. Podignuo sam se i mentalno i teniski kroz taj tjedan. Drukčije sam gledao na juniorski tenis. Dalo mi je dodatnu dozu samopouzdanja. Nije bilo ključno, ali mislim da mi je dosta pomoglo.
Možete li opisati taj turnir i osjećaj osvajanja juniorskog Wimbledona?
Meni je Wimbledon, otkad znam za sebe, najdraži turnir od svih Grand Slamova. Sama činjenica da sam bio tamo i imao priliku nastupiti je nešto posebno, a imao sam čast i osvojiti turnir. To je jedan neopisiv osjećaj.
Malo je i nerealno. Ne možeš to riječima opisati. Nisi svjestan da ti se to događa i da si baš ti taj koji je osvojio. Tek kada prođe neko vrijeme, shvatiš što se dogodilo i koliko je to velika stvar.
Finale se igralo na terenu broj 1 posljednjeg dana turnira pred značajnim brojem gledatelja. Kakav je osjećaj bio igrati pred tolikim brojem ljudima s obzirom na to da inače juniori ne igraju u takvom ambijentu?
Dosta dobar osjećaj. Prvo, juniorski turniri općenito nisu toliko popraćeni, osim Grand Slamova. Užitak je onda igrati pred puno ljudi i na velikim terenima. To je stvarno bilo jedno veliko iskustvo.
Tijekom tih dana odradili ste par treninga s Novakom Đokovićem. Kako je došlo do toga i kakav je Novak izvan terena?
Moj tadašnji trener Dumanić je generacija s Goranom Ivaniševićem. Oni su kao mlađi bili dobri, pa ga je Goran dan prije finala nazvao i pitao hoćemo li trenirati zajedno. Onda je tako ispalo i zagrijavanje. I to je bilo jedno dobro iskustvo. Novak je ispao više nego korektan prema meni. Van terena ga znam samo na "Bok, bok. Što ima?", ali ništa više od toga.
Prije Wimbledona osvojili ste i juniorski Roland Garros, ali u parovima. Dosad ste već osvojili 13 profesionalnih turnira u parovima. Mislite li kombinirati singl i parove i u nastavku karijere?
Uživam igrati parove i uvijek sam ih volio. Uvijek sam bio dobar u njima. Kombinirat ću kad budem mogao. Fokusiran sam na singl, a parove koristim kao neku vrstu treninga na turnirima. Igram ih kad mogu. Uvijek ću s užitkom izaći na teren i odigrati meč parova i iskoristiti ga za dobar trening, ali u ovom trenutku fokus je na singlu.
Posljednju titulu osvojili ste s Emanuelom Ivaniševićem, Goranovim sinom. Naravno da je još uvijek rano za usporedbe, ali možete li nam ga malo približiti kao igrača?
Nisam ga poznavao do prošle godine i Futuresa u Umagu. Sad smo postali i dobri prijatelji. Mislim da je dosta napredovao u zadnjih godinu i pol, dvije. Trenutno je naš najbolji junior. Ima potencijala, ali mora puno raditi.
Premlad je još i ima još puno toga ispred sebe. Bude li radio dobro i kvalitetno, a mislim da ima pravog čovjeka uz sebe u vidu tate Gorana, nadam se da će biti dobar igrač u budućnosti i želim mu sve najbolje.
Koliko Vam je osvajanje juniorskih Grand Slamova pomoglo u prelasku u seniorsku konkurenciju?
Pretprošla, 2023. godina, bila je loša godina. Neke stvari nisam radio kako sam trebao. Bio sam tvrdoglav. Osvajanje juniorskih Grand Slamova pokazalo mi je da mogu, da imam to nešto kako bih se nosio s najboljima na svijetu.
Puno mi je to pomoglo. Da sam ranije postao odgovorniji, discipliniraniji i normalniji, mislim da bih i prije došao do mjesta na kojem sam sada. Tako je kako je, zadovoljan sam s trenutnom pozicijom.
Samo dva tjedna nakon osvajanja Wimbledona, debitirali ste na ATP nivou. Dobili ste pozivnicu organizatora za glavni turnir ATP turnira u Umagu. Težak meč protiv nekadašnjeg 16. igrača svijeta Marca Cecchinata završen je pobjedom Talijana od 2:1 u setovima. Koliko Vam je i to dalo na samopouzdanju?
Dalo mi je puno. On je tenisač koji je bio u top 20, top 15, igrao i polufinale Roland Garrosa, dobio je i Đokovića. To mi je pokazalo da mogu igrati na najvišoj razini. Mentalno mi je pomoglo, a i teniski sam naučio dosta u tom meču. Bio sam iskusniji za jedan vrhunski meč.
Finale su te godine igrali Jannik Sinner i Carlos Alcaraz, danas dvojica najboljih igrača svijeta. Jeste li gledali to finale i tko Vam je favorit od njih dvojice?
Gledao sam finale preko televizije jer nisam bio u Umagu. Moj favorit je Alcaraz. On je godinu dana stariji od mene i poznajem ga iz mlađih kategorija iako on nije puno igrao na tom nivou. Stvarno je korektan momak.
Imam i jednu anegdotu. Te godine kada se još probijao, a već je bio mega-zvijezda, prišao mi je s leđa i javio mi se i pitao: "Mili, kako si, što ima? Dugo se nismo vidjeli." Iznenadio me. Više volim njegov stil igre, ali Sinner je također strašan igrač. Veselim se njihovim dvobojima u budućnosti.
Što njih dvojicu izdvaja od ostalih?
Teško je reći. Alexander Zverev je također imao puno šansi koje nije iskoristio. Mogao je i on imati pokoji Grand Slam. On je također vrhunski igrač. Radi se o nijansama. Prvih pet igrača se za nijansu odvojilo od ostatka igrača iz top 10, a onda se oni za nijansu odvajaju od sljedećih pet. Sigurno je da su u jednom trenutku njih dvojica bili nedodirljivi.
Alcaraz je doživio jedan manji pad, ali Sinner je bio u nizu dok nije pao na doping-testu i dobio suspenziju. Teško mi je reći što ih točno izdvaja, ali kad bi se to znalo, i drugi bi to radili i bili konkurentniji, ha ha. To je neko moje mišljenje.
Prvu profesionalnu titulu u pojedinačnoj konkurenciji osvojili ste u siječnju 2023. godine u Monastiru. Tamo ste igrali ukupno tri finala i osvojili dvije titule. Monastir je specifično tenisko mjesto u kojem se igra praktički non-stop, cijele sezone. Provedite nas malo kroz taj prvi naslov i kroz Monastir. Postoji li razlog zbog kojeg je poseban?
Monastir ni po čemu nije poseban osim po tome što se svaki tjedan tamo igra turnir. Osvojio sam taj naslov, a u prvom kolu sam se spašavao od poraza. Gubio sam 3:0 i 4:1, oboje s dvostrukim breakom zaostatka. Govorio sam treneru da idem kući nakon meča, iako je plan bio igrati tri turnira. I onda se to okrenulo, pa sam osvojio turnir.
Uvijek ću se sjećati prvog naslova, ali nemam baš nešto posebno za izdvojiti. Monastir je gradić u Tunisu. Postoji jedan resort na kojem se igraju turniri. Imaju hotel, terene i to je to. Mi Europljani nismo navikli na prizore gdje je jedna kuća završena, druga izgleda kao da je bomba pala, treća je napola izgrađena, a na drugoj polovici je rupa. To je kaos.
Kad sam išao tamo, išao sam igrati turnire jer je to jedino što me zanima. Nema puno vanjskog doticaja sa životom i svijetom tamo. Nije mi to posebno drago mjesto. Niti je lijepo, niti se osjećam ugodno, ali tako je kako je.
Nakon osvajanja Monastira, sljedeći tjedan igrali ste turnir na istom mjestu i ispali u drugom kolu. Onda ste odlučili prijeći na igranje Challenger turnira. Doživjeli ste četiri uzastopna poraza protiv izrazito dobrih igrača. Mislite li da je to bilo nekakvo preskakanje koraka?
Mislim da nije bilo preskakanje koraka jer sam imao juniorske ulaze u Challenger turnire koje sam morao iskoristiti. Igrao sam u Cherbourgu protiv Giulija Zeppierija, možda i na najbržem terenu na kojem sam igrao u životu. Čovjek me odservirao. Bio je gust meč koji je otišao na njegovu stranu.
Onda sam igrao protiv Dominica Strickera, koji je bio unutar 100 najboljih, koji je dobio Stefanosa Tsitsipasa na US Openu. Imao sam vodstvo od 1:0 u setovima i break u drugom, ali on me okrene i izgubim.
Da se kojim slučajem par stvari odvilo na drugi način, sve bi bilo drukčije i puno lakše bi išlo. Nažalost, nije i tako je valjda trebalo biti. Nemam za čime žaliti. Volim više gledati sadašnjost i budućnost nego vraćati se na prošlost.
Ostatak 2023. godine nije bio pretjerano dobar. Niste uspjeli izboriti finale ni na jednom turniru. U čemu je bio problem?
Bilo je više problema. Prva stvar je da sam živio totalno nesportski. Onda je došla i ozljeda, koja me još više vratila unatrag. Sve se skupljalo malo po malo, a kad se skupilo, onda je bila katastrofa. Sve dok nisam odlučio stati, prekrižiti to i krenuti iznova. Počeo sam raditi kako treba i živjeti sportski i to je donijelo rezultate.
Mislim da u profesionalnom sportu nema mjesta nekim glupostima. Moraš 100 posto brinuti o tijelu, o tome što unosiš u sebe. Najveći problem je bio taj što nisam brinuo o sebi i svom tijelu na način na koji sam trebao.
U prošlosti su Vam znali predbacivati višak kilograma. Imate li sada poseban režim prehrane?
Iskreno, uvijek sam bio malo jači i nekako deblji. Takve sam građe i konstitucije. Uvijek mi se to pripisivalo, ali imao sam rezultat i nije mi smetalo. Ne smeta mi ni sada, ali i dan danas dobivam poruke. To je manje bitno.
Kad sam sam odlučio da ću neke stvari raditi na drukčiji način, nitko me nije tjerao na to. Bila je to moja odluka. Nemam poseban režim prehrane, ali zna se što se smije, a što ne. Imam skicu koju pratim i to je to.
Kao osvajač juniorskog Wimbledona, imali ste pozivnicu za kvalifikacije seniorskog turnira sljedeće godine. Ispali ste u prvom kolu od Johannus Mondaya, domaćeg igrača. Kako pamtite taj debi na Grand Slamu?
Njega sam znao i tada, ali ljudi nisu. On je igrao na koledžu Tennessee u SAD-u. Tri, četiri godine završavao je među najbolja tri tenisača na sveučilišnom tenisu. Možda je bio i prvi. On je dosta dobar igrač, zna igrati na travi.
Imao sam svoje šanse, ali nisam imao ni sreće. Na kraju sam izgubio, ali to je tako. Nisam pristupao sportu kako sam trebao i to mi se vraćalo. Gledam to na način da trebaš nekako izazvati sreću, da ti se nešto otvori zalaganjem i radom.
Koliko ste puta igrali na travi u životu? Postoje li travnati tereni u Hrvatskoj i kako se možete pripremiti za taj dio sezone?
Iskreno, ne znam ima li ijedan travnati teren u Hrvatskoj. Prvi put sam na travi igrao 2021. godine na turniru u Roehamptonu. To je tamo gdje se igraju kvalifikacije seniorskog Wimbledona. Tada sam izgubio u drugom kolu kvalifikacija, a onda sam iste te godine prošao kvalifikacije i igrao četvrtfinale juniorskog Wimbledona.
Drugi put sam bio godinu dana nakon na istom tom turniru u Roehamptonu kada sam igrao četvrtfinale i onda taj juniorski Wimbledon koji sam osvojio. Igrao sam, eto, ukupno dva puta.
Prebacimo se na vedrije teme. 2024. godinu započeli ste kao 707. tenisač svijeta, pa ste pali i ispod 800. mjesta, ali poslije četiri naslova i osam finala ušli ste u društvo 300 najboljih na ATP ljestvici. Što se promijenilo?
U jednom trenutku bio sam i oko 880. mjesta. Dobro se radilo, postupno se raslo, nisu se preskakale nikakve stepenice. Na početku godine nije se otvorilo, ali onda sam osvojio par turnira u kratkom razdoblju i to je donijelo preokret. Godinu bih završio i na boljem rankingu da se nije dogodila ta ozljeda, no to nećemo nikada doznati.
Pred početak ATP turnira u Umagu imali ste 14 pobjeda u 15 mečeva i onda je uslijedio dvoboj protiv Lorenza Sonega. Bio je to sjajan meč, ali nakon velike drame poslije preko tri sata tenisa, Talijan je pobijedio 2:1 u setovima. Imali ste dvije meč-lopte, spasili ste također dvije u tiebreaku trećeg seta, no na kraju poraz. Meč je obilježilo i njegovo prenemaganje i medicinski timeout u odlučujućim trenucima meča. Kako gledate na taj meč s ove vremenske udaljenosti?
To je jedno jako veliko iskustvo. Nemam često priliku igrati na toj razini. Dobio sam pozivnicu organizatora i odigrao sam vrhunski meč. I on je igrao jako dobar tenis. Pred kraj meča ponašao se nesportski. Ni u jednom trenutku nisam teniski osjetio da je njega uhvatio grč ili da ima neki problem.
Mislim da je sudac napravio pogrešku jer mu je trebao dati opomenu za prekoračenje vremenskog limita. Bio je mlađi sudac koji se prepao Sonega, malo većeg imena. Onda se i pogubio. Da je bilo po pravilima, dobio bi više opomena, pa onda gubiš servis, pa svaki sljedeći put poen.
Sudac je kiksao, ali to ne umanjuje tenis koji sam prezentirao. To me podiglo jer sam nakon toga osvojio dva Futuresa u Mariboru, pa sam onda iz kvalifikacija došao do četvrtfinala Challengera u Genovi. Imao sam par dobrih pobjeda. To mi je bio pokazatelj da se dobro radilo i da sam na dobrom putu.
Koliko hrvatskim tenisačima pomaže to što se povećava broj turnira u državi, pa se lakše ulazi u ždrijeb pomoću pozivnica organizatora?
Dosta pomaže, pogotovo jer je lakše igrati kod kuće nego vani. Ugodnije se osjećaš. Meni je žao jer ove godine nema Challengera u Splitu. To mi je 200 metara udaljeno od kuće i stvarno mi je veliki užitak igrati tu. Hrvatski teniski savez dobro radi po tom pitanju i u zadnjih par godina značajno se popravila situacija oko turnira. Svake godine ih je sve više, nadam se da će tako i nastaviti.
Prošle godine ste debitirali za Hrvatsku u Davis Cupu. Zajedno s Pavićem pobijedili ste litavski par i tako vratili Hrvatsku i elitni rang natjecanja. Kakvo je iskustvo igranja za Hrvatsku?
Poseban je osjećaj koji se ne može uspoređivati ni s čim drugim. Kad čuješ himnu, trnci prolaze kroz tebe. Tada ne igraš za sebe, igraš za ekipu, za državu i to je posebno. Drago mi je da sam imao čast nastupiti za Hrvatsku tako mlad.
Trenutačno imate ranking karijere, 268. mjestu ATP ljestvice. Polako se približavate ulasku u top 200. Što Vam nedostaje za proboj u top 100?
Pretežno sam prošle godine igrao Futurese i Challengere. Potrebno je vremena da se ustališ na Challengerima, da podigneš nivo igre. To su ipak bolji igrači, viši je nivo, zahtjevnije je sve. Potrebno je određeno vrijeme prilagodbe koje polako hvatam. Nadam se da ću nastaviti igrati dobro i još bolje te da ću u skorijoj budućnosti igrati u završnicama Challengera.
Dug je put do ulaska u top 100. Teško se ulazi. ATP Tour je napravljen na način da je puno teže ispasti iz top 100 nego ući. Dat ću primjer Damira Džumhura. On je prošle godine osvojio šest Challengera, pa je jedva bio u top 100. Ne znam koliko bi igrača iz top 30-50 uspjelo osvojiti šest Challengera u jednoj godini. Ljudi podcjenjuju Challengere, tamo se ne igra ništa lošiji tenis nego na ATP-ju. To su samo nijanse.
Niste uspjeli izboriti kvalifikacije Roland Garrosa. Koliko Vam je nedostajalo?
Nedostajalo mi je nekih 30-40 bodova. Nisam ih uspio uhvatiti, ali nadam se da ću uspjeti ući u kvalifikacije Wimbledona. Imam još 4-5 tjedana.
Ne moramo ulaziti u konkretne brojke, ali može li se živjeti od tenisa ako se nalaziš izvan top 100 ili top 200? Znamo da su troškovi veliki.
Igrači koji su u top 100 neko vrijeme zarađuju lijep novac. Igraju glavne turnire Grand Slamova, igraju Masterse ili kvalifikacije za njih i sve te veće turnire. Što si bolje rangiran, to ti je manji trošak što se tiče hotela, hrane i svega, osim tvog tima.
Igrači od 70. do 100. mjesta lijepo zarađuju, oni još niže do 45. mjesta još bolje, a oni ispod 30. mjesta i niže zarađuju stvarno vrhunski novac. Igrači od 100. do 200. mjesta su sigurni na svim Grand Slam kvalifikacijama i tada je puno lakše jer su ti barem kvalifikacije zagarantirane. Ako prođeš i kvalificiraš se, odlično je. Tu se možeš pokriti i ostane ti nešto. Ništa previše, ali mislim da se ide prema tome da što više igrača bolje živi i bolje zarađuje.
150. tenisač svijeta putuje cijele godine, plaća sve sam i zaradi nešto mizerno, dok 150. nogometaš svijeta zarađuje 20 milijuna eura godišnje. Mislim da to nije nimalo realno, ali sada ide u dobrom smjeru i bit će bolje.
Kako izgledaju Vaša putovanja? S kime putujete, kako je organiziran smještaj, što sve plaćate?
Sve sam organiziram, sve sam plaćam i sve je moj trošak. Neki igrači na mojoj razini čak nemaju ni trenera, ali ja uvijek idem s trenerom. Futuresi su turniri na kojima se zarađuje na igračima, ali moraš ih igrati kako bi došao na Challenger nivo.
Već kada igraš Challengere, imaš sigurno plaćenu sobu od subote do četvrtka, a na nekim od tih turnira ne plaćaš ni hranu. Veći su gradovi, lakše se do njih dođe, jeftinije su avionske karte. To su prednosti Challengera. Na Futuresima nemaš ništa i sve sam plaćaš.
Kako izgleda Vaša dnevna rutina? Ako možete usporediti pripremu pred turnir i pripremu pred sam meč?
Najčešće su treninzi oko 9 ili 10 ujutro. Budim se oko 7:30 ili 8, doručkujem pa pola sata prije treninga moram biti u klubu. Odradim zagrijavanje i onda ide prvi trening između 9 i 11 ili 10 do 12. Nakon toga ide pauza za ručak od sat i pol, dva. Nakon toga ide novi trening. Od 14 do 16 je tenis, pa u 17 kondicijski trening i moj dan završava negdje oko 18:30. Poslije toga napraviš oporavak, večeraš i ideš na spavanje.
Što se tiče same pripreme pred meč, to ovisi kada on počinje. Ako igraš prvi meč dana, onda se trebaš ranije probuditi pa napraviš rekete i onda se malo rastrčiš. Ako igraš zadnji meč, onda se to zna odužiti. Zagriješ se pa se opet odulji pa čekaš. Sve ovisi o situaciji.
Kako izgleda analiza protivnika i imate li neki ritual prije mečeva?
Uvijek napravim analizu protivnika da znam otprilike što me čeka, ali nisam baš od toga. Više se volim fokusirati na sebe i kako ću ja odigrati. Gledam što mogu napraviti bolje kako bi protivniku bilo teže, nego da ću tražiti mane protivnika i na to se fokusirati.
Moj ritual prije mečeva je da napravim rekete, gripove. Uvijek imam isti način zagrijavanja, ali nemam specifičan ritual za istaknuti.
Tenisači i tenisačice učestalo objavljuju poruke kladioničara koji ih psuju kada izgube meč. Koliko često Vi primate poruke od takvih?
Na dnevnoj bazi primam poruke kada igram, nebitno jesam li dobio ili izgubio. Ne obazirem se na to, ali smiješno mi je. Ljudi pišu poruke s lažnih profila. Barem da pošalju s vlastitog profila... Apsurdno mi je, ali ne možeš protiv toga. Toga će uvijek biti i lakše ti je što se manje obazireš na to.
Jeste li imali kakvih ponuda za namještanje mečeva i događa li se to po Touru?
Osobno nisam dobio takvu ponudu, ali naravno da se događa. Danas je sve teže, prije se to puno lakše radilo, barem se tako priča. Nikad nisam imao ponudu i nadam se da će tako ostati. To je dno dna. Prvo prema sebi, a onda i prema sportu. Ako te uhvate, onda je to opća sramota. Nisam za takve egzibicije.
Što mislite o tenisačima koji predaju na meč-lopti?
To ne treba komentirati. Mogu samo nešto krivo reći i onda će netko iskoristiti priliku da me razapne prvom sljedećom prilikom.
Kako Vam se čini budućnost hrvatskog tenisa?
Nas mlađih ima dosta. Prižmić, Mikrut, Dodig, ja, ne želim nikoga zaboraviti. Svi smo praktički ista generacija. Tu su i Duje Ajduković i Borna Gojo. Ima nas puno kvalitetnih i perspektivnih, što smo dokazivali kao mlađi, a i sada. Imamo dobre rezultate. Nadam se da ćemo u budućnosti svi igrati što bolje i da ćemo se postupno spuštati na ljestvici i predstavljati Hrvatsku na pravi način.
Koji je bio najteži meč koji ste odigrali u profesionalnoj karijeri?
Jako teško pitanje. Bilo ih je dosta. Možemo reći protiv Sonega, jer je za njega javnost najviše čula. Taj meč je bio i fizički, a i mentalno zahtjevan nakon što se toliko toga izdogađalo na kraju. Mislim da sam dobro reagirao nakon toga.
Kako se nosite s pritiskom javnosti i pritiskom u važnim trenucima u meču?
Dobroo se nosim. Pritiska će uvijek biti, samo je pitanje koliko ćeš si nabijati dodatni pritisak. Kada imaš pritisak, to znači da si dobar. To je čast, barem meni. Ne gledam to kao nešto loše.
Čini se kako bolje reagirate kada igrate pred puno ljudi i kada su gledatelji involvirani u meč?
Volim kada ima ljudi i kada se navija za mene. Nisam imao puno prilika igrati pred većim brojem gledatelja, ali nadam se da ću u budućnosti sve češće igrati u tom ambijentu. To mi je daje dodatan motiv i dodatnu energiju, bolji sam kada ima više ljudi i kada me bodre.
Koji su kratkoročni, a koji dugoročni ciljevi?
Kratkoročni cilj je doći do kvalifikacija Grand Slama. Ne volim baš postavljati neke brojke pred sebe jer se u tenisu to brzo promijeni, ali mislim da bi veliki uspjeh bio kada bih bio oko 150. mjesta do kraja godine.
Za sam kraj, složit ćemo idealnog tenisača uz Vašu pomoć po sljedećih nekoliko karakteristika.
Servis: Hubert Hurkacz (ne bi uzimao servise Isnera i Karlovića, to nije realno)
Forhend: Carlos Alcaraz
Bekend: Novak Đoković
Retern: Novak Đoković
Voleji/igra na mreži: Grigor Dimitrov
Brzina/kretnja: Carlos Alcaraz
Mentalna snaga: Novak Đoković