OVO je priča o viziji koja je jednu malu naciju preobrazila u nogometnog diva. Jedan od ključnih arhitekata belgijske zlatne generacije, Bob Browaeys, imao je jednostavan, ali ambiciozan cilj – "Želim podučavati najteži nogomet." Njegova filozofija i plan preobrazili su belgijski nogomet i stvorili temelje za uspon nekih od najvećih svjetskih zvijezda.
U razgovoru za The New York Times, Browaeys, bivši vratar i dugogodišnji trener u sustavu saveza, objašnjava filozofiju koja je stvorila igrače poput Kevina De Bruynea, Edena Hazarda i Romelua Lukakua.
Belgijski nogometni savez, inspiriran nizozemskim i francuskim uspjesima, odlučio je krenuti ispočetka. Gledajući preko granice prema nizozemskom "Totalnom nogometu" i uspjehu francuskih akademija poput Clairefontainea, Belgijanci su shvatili da je revolucija nužna. Dva su temeljna principa vodila njihovu revoluciju: inzistiranje na posjedu lopte i uvođenje jedinstvenog sustava igre za sve uzraste.
"Što je najteži nogomet?" započinje Browaeys. "Pokušao bih objasniti svojim igračima da idemo na 100 posto posjeda. Igramo protiv tehničke Španjolske? Želimo loptu. Igramo protiv snage Engleske? Želimo loptu. Lakše je naučiti obrambenu taktiku, ali biti vješt s loptom? To je ključ."
Kako bi to postigli, prvi nepregovarački princip bila je formacija 4-3-3, napadački sustav s četiri braniča, tri vezna igrača i tri napadača, koji je uveden u sve omladinske selekcije. Cilj je bio razviti kreativne krilne igrače i stvoriti dominaciju kroz napadačke trokute na terenu, po uzoru na filozofiju koju je proslavio Johan Cruyff.
Uz to, reformirali su natjecanja za najmlađe. Umjesto igre 11 na 11 na velikom terenu, uveli su progresiju igre na manjim terenima: prvo 2 na 2 i 5 na 5, a zatim 8 na 8. Takav sustav, poznat kao "dijamant", tjera mlade igrače na više dodira s loptom, brže donošenje odluka i razvijanje vještina u igri jedan na jedan. Statistike su pokazale da u takvom formatu igrači imaju i do pet puta više dodira s loptom, što eksponencijalno ubrzava njihov tehnički razvoj.
Temelj svega bio je stvoriti okruženje u kojem se igrači ne boje griješiti. "Igrači se mogu poboljšati samo ako im je dopušteno neuspjeh. Ako se igrač boji pogriješiti, napravit će ih više. Pogreška je važan korak u njihovom napretku", naglašava Browaeys.
Ova metodologija, usmjerena na razvoj individualnih vještina u igrama na malom prostoru, iznjedrila je igrače poput Edena Hazarda, Jeremyja Dokua i Leandra Trossarda. Sve je bilo podređeno kreativnosti, čak i kod braniča, koje se poticalo da s loptom ulaze u vezni red, razbijajući tradicionalne nogometne uloge.
Kako bi osigurali da nijedan talent ne bude izgubljen, savez je 2008. pokrenuo "Projekt Budućnost". Cilj je bio raditi s igračima kasnijeg fizičkog razvoja, poput Driesa Mertensa, koji je s 15 godina bio iznimno sitan, ali tehnički potkovan. Time su svjesno išli protiv globalnog trenda u kojem se često zanemaruju igrači kasnijeg fizičkog sazrijevanja, osiguravajući da tehnička nadarenost uvijek ima prednost nad trenutačnom fizičkom snagom.
Prvi službeni izdanak projekta bio je Yannick Carrasco, a današnji primjer je Charles De Ketelaere. Na U-21 Euru prije dvije godine, pet igrača u početnoj postavi Belgije bili su diplomanti ovog programa.
Iako je plan pokrenut nakon debakla na domaćem Euru 2000. godine, na rezultate je trebalo čekati. Do 2007. Belgija je pala na 71. mjesto na svijetu, no unutar Belgijskog nogometnog saveza vladalo je povjerenje. Prvi znakovi uspjeha vidjeli su se na Olimpijskim igrama 2008., gdje su igrali Vincent Kompany, Thomas Vermaelen i Jan Vertonghen.
Uskoro su im se pridružili Hazard, De Bruyne, Thibaut Courtois, Axel Witsel i Romelu Lukaku. Mediji su ih brzo prozvali "zlatnom generacijom", a oni su dokazali da vizija funkcionira.
Iako ta generacija, unatoč trećem mjestu na Svjetskom prvenstvu 2018., nikada nije osvojila veliki trofej, što im kritičari često zamjeraju, ostavili su dubok trag i postavili temelje za budućnost. Sada se očekuje da će postati uspješni treneri, a prvi primjer je Vincent Kompany, koji je preuzeo trenersku klupu nogometnog giganta Bayerna iz Münchena.
Tranzicija je već u tijeku s novim zvijezdama poput Dokua, Amadoua Onane i Johana Bakayoka. U međuvremenu, veteran Browaeys nastavlja raditi s generacijom rođenom 2008., pripremajući ih za nogomet kakav će se igrati 2030. godine, dijamant po dijamant.
Belgijski model pokazuje kako jasna vizija, strpljiv rad i hrabrost da se krene od nule mogu preobraziti nogometnu sudbinu jedne nacije. Fokusiranjem na tehničku izvrsnost umjesto na puke rezultate u mlađim kategorijama, Belgija nije stvorila samo jednu zlatnu generaciju, već i održiv sustav koji nastavlja proizvoditi vrhunske talente. Njihova priča ostaje inspiracija i dokaz da je ulaganje u znanje i viziju, a ne samo u trenutne pobjede, jedini pravi put do dugoročne nogometne relevantnosti.