UTAKMICAMA Real Madrida i RB Salzburga te Al-Hilala i Pachuce završena je grupna faza Svjetskog klupskog prvenstva. Natjecanje je to koje postoji već 25 godina, no koje se nije igralo svake godine od inauguracije.
Još nakon prvog turnira 2000. koje je održano u Brazilu, FIFA je turnir umalo ugasila. Trebao se održati 2001. u Španjolskoj, no sponzorski partneri svjetske krovne nogometne organizacije su odustali od projekta. Kada je FIFA pokušala projekt pokrenuti opet 2003. sa 17 klubova, javio se problem s terminima utakmica i željom tih 17 klubova da uopće nastupe na turniru.
Tek 2005. je održano drugo po redu Svjetsko klupsko prvenstvo, a od tada je FIFA pratila šprancu. Manji broj ekipa te igranje zimi na lokacijama gdje će se generirati veliki interes za zvijezdama iz primarno europskih ekipa. Japan, Maroko, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar i Saudijska Arabija. Samo tih šest država je od 2005. do 2023. bilo domaćin u 19 odigranih turnira.
Pod vodstvom predsjednika FIFA-e, Giannija Infantina, natjecanje je potpuno preoblikovano. Sudjeluju 32 ekipe, igra se ljeti, uložena sredstva, a i fond nagrada su ogromni, te se za razliku od prije reklamira kao važno nogometno natjecanje. I dok se u svojoj debitantskoj sezoni već susrelo s brojnim problemima, ono je uspjelo u svojoj srži. Igra se dobar nogomet i ono najbitnije, ekipe daju sve od sebe da osvoje naslov prvaka.
Prije nego dođemo do pozitivnih stavki ovog turnira, mane se moraju istaknuti jer ih ima pregršt. Međutim, radi se većinom o organizacijskim i logističkim manama, a ne toliko o nogometnim.
Prva je odabir SAD-a kao zemlje domaćina i reklamiranje samog natjecanja. I dok je u jednu ruku jasno da je FIFA htjela iskoristiti ovo natjecanje kao svojevrsni eksperiment pred Svjetsko prvenstvo iduće godine, publika u SAD-u jednostavno nije zagrizla za ovo natjecanje.
Postoje brojni fanovi europskih klubova u toj državi te su njihovi klubovi poput Inter Miamija i Seattlea privukli gledatelje, međutim postoji pregršt klubova čijim je navijačima jednostavno bilo nemoguće doći u velikom broju.
Tako bi tribine za vrijeme susreta Mamelodi Sundownsa iz Južnoafričke Republike ili pak Ulsana iz Južne Koreje bile sablasno prazne. U Europi možda ne bi bilo drastično bolja situacija, ali se opet radi o kontinentu gdje postoji određeni broj nogometnih fanatika koji bi kupili kartu za tu utakmicu da se igra u njihovoj državi, a da ne govorimo o tome kako bi troškovi za većinu navijača ipak bili nešto niži u kakvoj Njemačkoj nego li SAD-u.
Drugi problem su pak abnormalno visoke cijene karata za praktički debitantsko natjecanje i to za utakmice koje realno na tom području ne mogu imati svoju publiku. Ne postoji osoba u SAD-u koja bi za dvoboj azijskog i afričkog klupa platila 100 dolara što je uzrokovalo panično smanjivanje cijena ulaznica pred sam dvoboj. Ipak, malo prekasno.
Treći organizacijski problem je nepredvidivost vremena u SAD-u. Tijekom grupne faze je nekoliko utakmica bilo zaustavljeno na pola sata, sat ili čak sat i pol, zbog obližnje grmljavine. S obzirom na to da će se u istom periodu igrati i Svjetsko prvenstvo, sada je sasvim jasno da će vrijeme predstavljati ozbiljan problem.
Pored grmljavinskih nevremena, na nekim lokacijama je bilo toliko vruće da su treneri, Niko Kovač prvi, odlučili da zamjene umjesto na klupi prate dvoboj u svlačionici preko ekrana. Pauze za rashlađenje su postale standardne, a broj igrača koji se žalio na nesnosne vrućine raste iz dana u dan.
Logistički problemi su se javili i prije samo početka natjecanja, a ticali su se samog načina kvalifikacije na turnir. Istina je da na ovom prvenstvu ne igraju sve najjače ekipe svijeta, no dogodi se i na Svjetskom prvenstvu da neke jake ekipe iz Europe i Južne Amerike ostanu kući, dok primjerice Panama igra na tom turniru.
I dok je svakako pozitivno da klubovi iz čitavog svijeta imaju šansu zaigrati na ovom turniru, način na koji im se dodjeljuju mjesta, ili pak ograničenja da iz Europe mogu ići samo dvije ekipe iz iste države s najboljim koeficijentom, zbog čega je na turniru završio Salzburg, definitivno treba izmijeniti. Inter Miami je pak ušao na turnir zahvaljujući Lionelu Messiju jer je FIFA skrojila pravilo da baš oni budu MLS ekipa koja će nastupati, iako su po jačini rubna top pet ekipa države.
Suđenje se također pokazalo problematično, pogotovo na utakmicama koje su sudili suci van Europe i Južne Amerike. Izlazak igrača jednog po jednog na teren uz najave spikera na stadionu je samo pokazatelj koliko se favorizira individualizam, a ne koncept timske igre. Sve su to pojedinačni problemi kojima je ovaj turnir okružen pa je onda pravo čudo da uspijeva u najbitnijoj stvari, a to je sami nogomet.
Prva stvar koja je bila očita na ovom turniru je da ga ekipe ne doživljavaju prijateljskim turnirom. Reakcije igrača na terenu, slavlje nakon golova, angažman čak i u najjačim europskim ekipama kroz grupnu fazu, jasno pokazuju da je svim ekipama uistinu stalo da osvoje ovaj turnir.
Razlog doduše nije taj da se pohvale naslovom klupskog prvaka svijeta, već je to novac. Nagradni fond je izuzetno visok pa će se tako ekipama podijeliti samo za sudjelovanje 525 milijuna dolara, dok će prvak osvojiti od 130 do 156 milijuna dolara, ovisno o broju pobjeda kroz natjecanje.
Čitava ekipa Fluminensea, a da ne govorimo ranije spomenutih Ulsana ili Sundownsa, vrijedi upola manje od iznosa kojeg će osvojiti pobjednik. Takav novac bi iz temelja promijenio klubove te razine, no bio bi ozbiljna financijska injekcija i klubovima koji su favoriti za osvajanje poput PSG-a ili Manchester Cityja. Koliko god da bogati bili, osvajanjem tolikog iznosa bi si i oni pokrili dobar dio troškova.
I dok samim time dobivamo situaciju da će bogati klubovi sada dobiti još jedan dodatni izvor profita, to je ipak kompleksnija tema koja se tiče nogometa i različitih ligaških sustava općenito. FIFA je ovako novcem učinila ovo natjecanje izrazito kompetitivnim.
Ono što se dokazalo kroz tu kompetitivnost je klišej izjava da danas svi igraju nogomet. Pep Guardiola je nakon utakmice Manchester Cityja rekao kako se osjeća privilegirano što igra na ovom turniru i što će morati u iduće četiri godine ostvarivati značajne uspjehe da bi opet bio na njemu. Nadodao je da obožava gledati kako igraju brazilske i argentinske ekipe te da ne bi trebalo nikome biti čudno kad Europljani od njih izgube.
I dok argentinske ekipe nisu prošle u iduću fazu natjecanja, sve brazilske ekipe su to napravile i sve su igrale jako zanimljiv nogomet. Sukob filozofija na terenu, pogotovo u susretima protiv europskih ekipa, je bio sjajan za gledanje. Botafogo je primjerice ugušio vezni red PSG-a kako to nije napravila niti jedna ekipa u Ligi prvaka.
Porto je pak izgledao kao jedna od najlošijih ekipa turnira te su od njih bolji dojam pustili čak i afrički i meksički klubovi. Iako je kvaliteta europskih ekipa ipak isplivala na površinu, ispali su i Porto i Atletico Madrid, a i neki drugi su se namučili.
Zbog toga je nazvati ovo natjecanje revijom prijateljskih utakmica jednostavno pogrešno, jer smo u teškim vremenskim uvjetima, nakon izuzetno napornih sezona, vidjeli kako aktualni i bivši prvaci Europe igraju s više angažmana nego li to rade primjerice u domaćem kupu ili pak u Konferencijskoj ligi.
Neki svjetski klubovi su pak pokazali da se legitimno mogu boriti na razini nogometa koju gledamo u Ligi prvaka ili Europa ligi.
Kada u moru problema kao konačni proizvod ipak ispliva natjecanje na kojem svi igrači, od najskuplje plaćenih na svijetu do amatera, žele pobjedu i na kojem se igra nogomet koji ne zaostaje previše za razinama nogometa koje smo gledali u najjačim europskim ligama, onda je jasno da je FIFA ipak s nečime pogodila. Pogotovo jer se radi o debiju.
No, valja biti oprezan, jer temelji na kojima je turnir sagrađen su klimavi te je konstrukcija jako upitne proizvodnje. Na van sve izgleda lijepo, ali ako je netko sposoban urušiti sve nelogičnim i gramzivim potezima, to je FIFA. Dobili su dobar nogomet, trebaju graditi na tome, a ne na preinakama pravila kojima će za četiri godine ubaciti neki arapski klub u natjecanje samo zato jer će u njemu i dalje igrati primjerice Cristiano Ronaldo.