VIJEST da je Frank Lampard postao trener Chelseaja nogometna je javnost dočekala kao romantičan i logičan nastavak dugotrajnog i produktivnog braka. Ipak, Lampard nije mogao stići u gore vrijeme jer Chelsea dugo nije bio ovako neambiciozan i kadrovski tanak. Postoji ozbiljna opasnost da će Chelsea potrošiti, a onda i odbaciti jednu od najvećih klupskih legendi na misiji u kojoj je gotovo nemoguće uspjeti.
Odlaskom Hazarda Chelsea je postao gotovo srednja klasa
Pogled na Chelseajev kadar otkriva nam kako je ovo, barem na papiru, najslabiji Chelsea Abramovićeve ere. Problemi sa zabranom transfera koja istječe na zimu ili iduće ljeto (ovisno o žalbi), lutanja sportske politike, brza mijenjanja trenera sasvim suprotnog profila i potreba da se konačno definira nova vrhunska generacija ostavili su velike posljedice.
Imaju tek tri igrača koji pripadaju samoj eliti, ili bi barem to mogli postati u doglednom roku, a to su Kepa, Azpilicueta i Kante. Sva trojica igraju na svojoj polovici terena i Chelsea je odlaskom Hazarda ostao bez jedinog ofenzivnog igrača koji na svojoj poziciji spada među najbolje na svijetu. Hudson-Odoi mnogo obećava u tom pogledu, ali kao da kod mladog igrača ionako ne postoji dovoljno upitnika, imao je tešku ozljedu Ahilove tetive te se još uvijek oporavlja od operacije. Kako će Chelsea izgledati u narednoj sezoni?
Stupovi obrane trebali bi biti Zouma, Rudiger i Christensen. Nijedan od njih ne spada među najbolje braniče svijeta, a prva dvojica imaju problema s kroničnim ozljedama, ili onima koje po svojoj ozbiljnosti i vrsti to ubrzo mogu postati. Zbog toga bi odlazak Davida Luiza mogao biti ozbiljniji udarac nego se to na prvu čini. Bekovske pozicije s Alonsom ili Emersonom i Azpilicuetom su kadrovski najkvalitetnije pokrivene. Jorginho je odličan playmaker, ali najbolje partije pružio je u Sarrijevom sistemu i teško je očekivati da će igrač tako specifičnih sposobnosti biti koristan i kod drugih trenera. Tandem Jorginho-Kante bi trebao biti defenzivno stabilan, ali Kovačić je jedini igrač sredine terena sposoban stvoriti višak driblingom, a dobro znamo da je nekad lakše dočekati Godota nego njega. Barkley i Mount imali su i bolju predsezonu od Matea Kovačića, ali nijedna kombinacija koju Bluesi izvedu na teren nije bez očitih mana, prije svega u onome što mogu dati u fazi napada.
Na krilnim pozicijama Chelsea i dalje ima Pedra i Williana koji je nedavno stigao s Cope i tek treba pronaći pravu formu. Obojica imaju izvrsne radne navike, ali jako je teško očekivati veliki kreativni učinak u zadnjoj trećini terena od krila kojima je igra u obrani veći forte od driblinga. Taj problem nije riješen s Pulisicevim dolaskom, koji će biti bitan u rotaciji, ali koji nije donio bitnu kvalitativnu razliku. Kada znamo da će u vrhu napada biti Giroud, Batshuayi ili Abraham koji je prošlu sezonu proveo na posudbi u Championshipu, postaje jasno koliko će Chelsea biti osakaćen odlaskom Hazarda. Oni jednostavno nemaju igrača na kojem mogu graditi elitan napad i nemaju igrača sposobnog kontinuirano stvarati višak. Po kvaliteti kadra su mnogo bliži Evertonu ili Leicesteru, koji se smatraju engleskom srednjom klasom, nego Manchester Cityju ili Liverpoolu. To je ogroman problem za klub koji je bio prvak prije samo tri sezone, a Lampard nije ime koje je dokazalo da ga može riješiti oblikovanjem sustava koji bi prikrio takav hendikep.
Iz priložene se grafike vidi da je Hazard bio najefikasniji i najbolji Chelseajev igrač u svim relevantnim napadačkim kategorijama. Chelseajev napad doslovno je počinjao prednošću koju on stvori, a nerijetko je s njim i završavao u vidu asistencije, kreirane šanse ili gola. Teško bismo se mogli sjetiti ekipe koja je izgubila više odlaskom jednog igrača koliko je Chelsea izgubio odlaskom Hazarda. Pulisic koji je stigao kao zamjena nije ničim u Borussiji pokazao da može barem izbliza nadoknaditi taj učinak. Willian je tek u Šahtaru bio jedna od glavnih napadačkih poluga, a to je bilo prije punih osam godina. U sezoni 2012./2013. ostvario je učinak karijere kada je postigao pet golova i upisao 16 asistencija, u bitno slabijoj konkurenciji. U Chelseaju nikad nije prebacio učinak od osam golova (2016./2017.) i osam asistencija u sezoni (2017./2018). Chelsea za Hazarda nema zamjenu, niti se čini da će je moći pronaći u skorije vrijeme.
Lampardova prošla sezona nije bila briljantna
Derby County je lani pod vodstvom Lamparda stigao do šeste pozicije te je za jedan bod izborio play-off za ulazak u Premiership. U polufinalu je izbacio Bielsin Leeds, ali je porazom od Aston Ville (2:1) ipak ostao u drugom razredu engleskog nogometa. Takav rezultat otprilike odgovara onome što su kladionice postavile uoči početka sezone, a koje su Derby County uglavnom stavljale između pete i osme pozicije favorita za ulazak u Premiership. To znači da Lampard nije podbacio, ali nije ni prebacio najobjektivnija očekivanja.
Pritom je Lampard dao svojoj momčadi prepoznatljivi potpis u igri. U fazi obrane pokušavali su igrati visoki presing, što je skladno navikama igrača koje danas ima na raspolaganju, a uz određene sitne pozicijske razlike, Chelsea je slično igrao i pod Sarrijem. Problem se javlja u ofenzivnom dijelu. Derby County je pod njegovim vodstvom igrao pozicijski napad u kojem je cilj bio steći brojčanu nadmoć po centrali terena, tako da su krila ulazila u sredinu i tražila loptu između linija.
Predočena grafika pokazuje da nisu bili ni dominantni niti elitni ni u jednoj statističkoj kategoriji. Posebno u oči upadaju dvije stvari. Jedna je ona da su bili među najlošijima u ligi po broju susreta u kojima nisu primili gol, a Chelsea si s obzirom na nedostatak moći u napadu to jednostavno neće moći dozvoliti. Druga je ona koja govori o njihovom napadu - zbog toga što su sami sebi zgušnjavali prostor u sredini terena, Derby nije imao prostora ni za dribling niti za efikasno stvaranje šansi, a u obje kategorije bio je među najslabijima u ligi. Sve to je rezultiralo i zanimljivom statistikom - Derby County je bio prvi u ligi po postotku udaraca izvan šesnaesterca, i posljednji po postotku udaraca unutar šesnaest metara.
Problemi izgradnje sistemskog napada nisu nimalo neobični, posebno za mladog trenera, ali Lampard nije pokazao da je sposoban svoju ideju pretočiti u efikasan sustav. Sada stiže u momčad čija su krila sasvim drugačijeg profila i tome se tek treba prilagoditi. Dolazi i u sredinu u kojoj su navijačka očekivanja velika, a strpljenje malo. Stil koji je pokušao definirati u divljem Championshipu može se ispostaviti kao sasvim drugi sport u odnosu na ono što ga čeka u Premiershipu. Nije dokazano da on ne može uspjeti u takvim okolnostima. Ali ono što je bitnije, nije dokazano ni da može.
Očekivanja su u zraku, a kladionice mu ne vjeruju
Ono što je najbitniji set pitanja uoči početka sezone je - koja su zapravo očekivanja od Lamparda? Prvo, ono najvažnije, ono je koje se tiče očekivanja Romana Abramovića. Iduće je ono što žele navijači, a treće je ono što je realno. Chelsea je lani, uz nevjerojatnog Hazarda koji im je sam donio dvocifreni broj bodova, jedva izborio plasman u Ligu prvaka. Pri tome su iza sebe ostavili Tottenham koji se sve do posljednjeg dana sezone koncentrirao na finale najvećeg klupskog natjecanja, što je luksuz na koji ove sezone neće moći računati. I Arsenal i Manchester United su se pojačali te su kadrovski ovog trenutka bitno bolji od Chelseaja. Kladionice su na sličnom tragu - prognoziraju da će prva četiri kluba biti City, Liverpool, Tottenham i Manchester United. Pri tome Arsenalu daju minimalno veću šansu da će pomrsiti takvu računicu u odnosu na Chelsea.
Jedino objektivno očekivanje od bilo kojeg trenera koji preuzme ovakav Chelsea bio bi plasman u Europa ligu. Smanjeni pritisak na trenera mogao bi im i iz drugog kuta donijeti veliku dobit iz neugodne situacije. Hudson-Odoi, Loftus-Cheek i Tammy Abraham tri su igrača iz njihove škole koja su talentom pokazala da mogu biti ozbiljna i kvalitetna rješenja u budućnosti. Samo kada bi ta tri igrača napredovala pod Lampardom i dobila ozbiljnu minutažu, Chelseajev trener dobio bi ogroman plus za ovu sezonu. Lampard ovu sezonu treba uzeti kao selekcijsku, onu u kojoj će definirati kostur naredne generacije, a koju će moći pojačati jednom kada im se zabrana transfera ukine.
Dakle, vrlo je moguće da Chelsea neće igrati Ligu prvaka dogodine i pitanje je, bez obzira na okolnosti, koliki je broj ljudi (naročito onih koji nešto odlučuju) koji bi takvu sezonu smatrali uspješnom. Lampard je ujedno i peti ili šesti najveći kandidat za prvi otkaz sezone. Činjenica da je idol navijača tu može biti mač s dvije oštrice. S jedne strane, njihova ljubav prema najboljem veznjaku u povijesti kluba može otupiti oštricu kritike zbog krize u igri koju s obzirom na sastav možemo očekivati. S druge strane, njegov lik može navijačima i vlasniku ponuditi lažnu auru "spasitelja", čovjeka koji će isprati sve Chelseajeve grijehe i bezbolno prebroditi prijelaznu fazu u kojoj se klub nalazi. A ako to ne uspije, razočaranje će biti veliko.
Mnogo veće nego za bilo kojeg drugog čovjeka na svijetu koji se mogao naći u toj ulozi. Lampardova odluka da preuzme klub u ovakvom stanju u tom je pogledu naivna jer su svi preduvjeti da ga klub "potroši" na misiji na kojoj mu je mogućnost za uspjeh malena. On je legenda Stamford Bridgea, a nikako ne i mesija. Ako ga budu tretirali kao legendu, onda možemo očekivati da će mu dati nužno vrijeme da podigne Chelsea u svakom smislu. Ako ga budu tretirali kao mesiju, onda će se učinak tražiti odmah i sad, a to djeluje kao nemoguća misija. A onda će mu pasti dionice. I one kao trenera, i one kao Chelseajeve legende.