RIJEKA u četvrtak protiv Slaven Belupa na Rujevici ima priliku uzeti dvostruku krunu. Nakon što su navijači u nedjelju utrčali na teren Rujevice proslaviti prvu titulu nakon 2018. godine, sada se nadaju podizanju Rabuzinova sunca koje pripada osvajaču SuperSport Hrvatskog kupa.
Posljednji Kup uzeli su 2020. godine kada su redom izbacili Buje, Varaždin, Dinamo i Osijek te u finalu nadigrali Lokomotivu. Prvotimac riječke momčadi na tom putu bio je Ivor Pandur, tada 20-godišnji golman kojem je to bila prva prava prvoligaška sezona u matičnom klubu.
Danas, pet godina kasnije i nakon što je branio u Veroni i Fortuni Sittard, Pandur je junak Hull Cityja. Engleski klub spasio se od ispadanja iz Championshipa zahvaljujući gol-razlici, ali je hrvatski golman individualno odradio fantastičnu sezonu u kojoj je predvodio osmu najbolju obranu lige.
Pandur je dao intervju za Index nakon što su ga klub, igrači i navijači proglasili najboljim igračem sezone. Zasluženi odmor proveo je u Dubaiju, nakon čega se vratio u Rijeku gdje je iz prvog reda pratio proslavu osvajanja SuperSport HNL-a.
Dok čeka 26. lipnja i povratak na pripreme za novu sezonu u "najtežoj ligi na svijetu", s njim smo razgovarali o radu Rijeke i klupskom predsjedniku Damiru Miškoviću, profesionalizmu i gustom rasporedu nogometaša te pritisku pod kojim rade.
Ispričao nam kako je kao "mulac" došao u Veronu gdje su golmanski treninzi bili znatno drugačiji od onoga na što je navikao. Iako je odradio svega 11 utakmica, na što je utjecala teška ozljeda ramena, kaže kako po dobrome pamti period u Serie A.
Karijera ga je odvela u Fortunu Sittard, nizozemski klub u kojem je imao fantastičnu klapu sastavljenu od igrača iz svih mogućih kultura, a zatim i u Hull City. U engleskom drugoligašu imao je trenera koji je želio igrati nogomet "kakav nikad niste vidjeli", a u kojem je Pandur kao golman bio u top 3 igrača po broju dodira u ligi.
Dotaknuli smo se i teških perioda, odnosa prema medijima i hrvatske reprezentacije, da bi na kraju iznenadio izborom igrača s najboljim šutom koji je morao braniti.
Vratili ste se u Rijeku na odmor nakon sezone. Jeste li na Korzu slavili naslov prvaka Hrvatske?
Slavio sam s frendovima u kućnoj atmosferi, ne volim biti među previše ljudi, to je kaotično. Baš mi je drago zbog njih, zaslužili su. Gledao sam Rijeku kad god sam stigao, vidio sam kako su se borili. Prvenstvo je bilo čudno, naslov je osvojen sa samo 65 bodova, ali tko te pita na kraju dana?
Ističe se kako je Rijeka sa 65 bodova "najgori prvak ikad". Kako gledate na takav kut gledanja?
Prvak je prvak, nebitno je li sa 60 ili 90 bodova. Za par godina pričat će se da je Rijeka bila prvak, neće se spominjati broj bodova.
Rijeka je prošlog ljeta prodala Nediljka Labrovića, Marka Pjaca, Franju Ivanovića, Veldina Hodžu i druge, pa u zimskom prijelaznom roku Niku Galešića, Ivana Smolčića te Marca Pašalića. Unatoč tome uzela je titulu. Je li to sjajan rad kluba, trenera Radomira Đalovića i igrača ili rezultat slabih sezona Dinama i Hajduka?
Stvar je selekcije igrača. Odlično se radi iza kulisa. Predsjednik i direktor odradili su odličan posao jer su uzeli igrače sa željom, voljom i htijenjem. Nisam upoznao trenera Đalovića, ali vidi se da živi za uspjeh i da dečki prate njegovu ideju. Rijeka je zasluženo uzela titulu.
Kako komentirate to da je Rijeka stalno u vrhu iako ima manji budžet od Dinama i Hajduka?
Ključna je selekcija igrača. Tko god dođe u Rijeku, kaže da mu je super. Jedino je vrijeme malo problem, ali ajde, haha. Lako je prilagoditi se, navijači su super i nema pritiska da moraš osvojiti prvenstvo. Igraju sa željom i žele se dokazati.
Joško Jeličić je Damira Miškovića opisao kao "najvećeg i jedinog frajera u hrvatskom nogometu"? Što Vi mislite o riječkom predsjedniku?
Gospodin. Bili smo i još uvijek smo u super odnosu. Jako je korektan, vidi se da voli klub. Čuo sam svakakve komentare o njemu, ali na kraju dana on financira klub iz vlastitog džepa kako bi bio tu gdje jest. U konačnici te i život nagradi. Rijeka je sve zaslužila.
Vratili ste se u Rijeku na odmor. Zaustavljaju li Vas ljudi i traže autogram ili uspješno izbjegavate gužve?
Haha. Tu i tamo se dogodi. Volim se družiti s prijateljima, curom i bliskim ljudima, ali jako volim mir, pa ne tražim gužvu.
Vi ste s Rijekom dvaput osvojili Kup, s time da ste u sezoni 2019./2020. bili prvotimac. Branili ste protiv Dinama u četvrtfinalu (1:0), Osijeka u polufinalu (3:2) i Lokomotive u finalu (1:0). Prisjetite se puta do trofeja.
Kao da je jučer bilo. Dinamo smo dobili na Rujevici po nevjerojatnoj buri, zabili smo gol uz vjetar, a onda se branili. Protiv Osijeka smo okrenuli. Kao da je bilo zapisano da moramo osvojiti... Nije bilo lako ni protiv Lokomotive koja je bila u naletu u sjajnoj sezoni. Bila je to čudna sezona zbog korone, nije bilo gledatelja. Gledajući unatrag, lijep osjećaj.
Spomenuli ste kako Rijeka mora prodavati igrače. Prema Transfermarktu, 2020. napustili ste je za skoro dva milijuna eura i otišli u Veronu. Je li Vam iskomunicirana potreba kluba za odštetom od transfera?
Nisam bio prisiljen otići, ljudi su me voljeli i cijenili, ali htio sam napraviti iskorak.
Sada se odmarate u Rijeci, a bili ste i u Dubaiju s djevojkom. Kako je ondje bilo?
Super. Sezona je bila teška, potrošio sam se psihički i fizički. Isključili smo mobitele i opustili se tjedan dana kako bih vratio energiju. U Dubaiju živi moj menadžer s obitelji, tako da smo se lijepo družili. Bio sam ondje i prošle godine, volim Dubai i sve što nudi. Rijetko gdje na svijetu možeš tako nešto doživjeti, nerealno izgleda.
Bio je to zaslužen izlet s obzirom na to da ste imali dobru sezonu. Vaš Hull City je sezonu završio na 21. mjestu i zbog bolje gol-razlike ostao u Championshipu, a Vi ste u 44 ligaške utakmice primili 52 gola i šest puta sačuvali mrežu netaknutom. Klub, igrači i navijači su Vas izabrali za najboljeg igrača Hulla. Prokomentirajte sezonu.
Znao sam da će liga biti teška, ali ne do te mjere, još se s ovime nisam susreo. Bilo je ozljeda, promjena trenera, ideja koje nismo mogli ispratiti... Imao sam osjećaj da je sve protiv nas, ali uživao sam u prilici da se dokažem na tako visokoj razini. Zato sam i otišao kako bih se testirao.
Konstantno smo bili u borbi za ostanak. Pobijedimo jednu-dvije i mislimo da će krenuti pa onda opet izgubimo. Imali smo puno prilika ranije osigurati ostanak, ali nismo uspjeli, tako da je borba bila do posljednjeg dana.
Zašto kažu da je Championship najteža liga na svijetu?
Prvo, imamo 46 utakmica, igra se praktički svaka tri dana. Ja to obožavam, međutim igrači se puno više troše i nije im lako. Drugo, sve ekipe su jako blizu po kvaliteti, utakmice su ekstremno teške. Treće, intenzitet je jako visok kroz utakmice i treninge. Ne znam gdje je još takav intenzitet, morao bih igrati u više liga kako bih saznao.
Posljednjih se godina ističe kako nogometaši imaju previše utakmica. Slažete se?
Meni to ne smeta, volim igrati što više utakmica dok sam zdrav. No, razumijem da se igrači više troše i tako riskiraju teže ozljede. To je biznis i cilj je zaraditi s više utakmica.
Kada ste bili dječak i branili za mlade uzraste Rijeke, jeste li ovako zamišljali profesionalizam?
Očekivao sam nešto ovakvo. U kojoj sam god ligi igrao, bila je drugačija od Championshipa u kojem je svaki vikend na tribinama 30-40 tisuća navijača. Ljudi žive za klub i pritisak je ogroman. Oduvijek sam volio velike utakmice s velikim ulogom.
Kao klinac se nisam previše zamarao time. I sada manje-više na taj način pristupam utakmicama, ali naravno da me ponekad ponesu pritisak i očekivanja kluba i navijača. To je nogomet, s tim se, uz ozljede, najteže nositi.
Od sebe očekujem više no što očekuju klub i navijači. Pokušavam svaki zadatak odraditi ispravno kako bih bio dobar kada budem potreban. Teško je kada gubiš, ali to daje priliku za dokazivanjem. Veći pritisak znači da igraš veće utakmice s većim ulogom. To je ljepota nogometa.
Kako se opuštate između utakmica?
Pokušavam što manje misliti na nogomet tijekom slobodnog dana. To je teško jer uvijek razmišljam kako nešto može biti bolje. Kada mi dođu cura, obitelj i prijatelji, pokušavam skrenuti misli.
S vremenom sam sve bolji u tome da se opustim, pogotovo na odmoru. Prije bih odmah išao na iduću stvar, ali nekad je potrebno omogućiti umu i tijelu da nemaju što ganjati. S obzirom na to da uvijek želim više, to je mentalna borba u kojoj rijetko pobijedim. Kada uspijem, bude slatko.
U Championshipu imate 46 kola. Kako izgledaju treninzi u tako gustom rasporedu?
U Engleskoj se na treninzima i utakmicama ide 100 posto, ali ne možeš se uvijek ubijati kad je utakmica svaka tri dana. Meni je drugačije jer sam golman, više se trošim mentalno nego fizički. Imao sam dobru golmansku grupu i dobre trenere s kojima sam radio na visokoj razini.
Zanimljivo je što u Engleskoj ima više slobodnih dana nego drugdje, a razlog je taj što je nemoguće stalno biti na 100 posto. Prerano bi izgorio i riskirao ozljede, a treba odigrati 46 utakmica.
Kažete kako se sada uspijevate relaksirati i bolje podnosite pritisak. A kako ste reagirali prije pet godina kada se pisalo da Vas žele Juventus, Manchester City, Liverpool i drugi velikani?
Tada je bilo drugačije. Bilo mi je bitno samo igrati za Rijeku i pomoći ekipi. S 20 godina nisam razmišljao da sam mlad. Mislio sam - što više, to bolje. Shvatio sam da to tako ne funkcionira i da je puno bitnije raditi pametno, a ne jako.
Uspiješ li spojiti oboje, nastaje rezultat, što mislim da se meni događa posljednjih godina. U početku je bilo puno teže stati na loptu. U tom trenutku morate biti okruženi dobrim ljudima koji će vam dati savjet.
Imate li konkretan način kako ste se uspjeli prilagoditi?
U Veroni mi se dogodila teška ozljeda ramena. Mogao sam stati, ali smatrao sam kako moram stisnuti zube jer sam došao u Serie A, što mi je oduvijek bio san. To je rezultiralo veliko ozljedom, pa sam poslušao savjete ljudi oko sebe - moraš stati i omogućiti tijelu odmor.
U ljeto 2020. napustili ste Rijeku i potpisali za Veronu. Tada ste u intervjuu za Index govorili kako ste impresionirani klubom. Nakon 11 nastupa, u ljeto 2022. otišli ste na posudbu u Fortunu Sittard koja Vas je i otkupila. Kako danas gledate na period u Veroni, koji je pokvarila spomenuta ozljeda ramena?
U Veroni sam najviše naučio o nogometu i životu. Došao sam kao mulac i upoznao novi način rada za golmane. Imao sam trenera koji je bio jako fokusiran na detalje. Poboljšao sam se na netipičnim treninzima. Iako sam odigrao samo 11 utakmica, gledam na taj period kao na nešto predivno što se moralo dogoditi kako bih došao tu gdje jesam.
Što Vas je tražio trener golmana u Veroni?
Kako i gdje odbijati loptu, kako padati i dizati se s poda... U Rijeci sam imao fenomenalne golmanske trenere poput pokojnog Marijana Jantoljaka, Velimira Radmana, Gojka Mrčele... Svi su me oni naučili mnogo toga što i danas nosim u sebi.
U Veroni sam morao misliti na milijun stvari odjednom, pa sam prolazio fazu prilagodbe. Promijenila mi se metoda padanja i mjesecima sam imao bolove. Sve što možete zamisliti morao sam raditi drugačije jer oni misle da znaju najbolje i tome sam se morao prilagoditi.
Sreća je što sam imao 20 godina jer je s 30 i više teško izmijeniti ono što cijeli život radiš. Nisam izmijenio sve, ali sitnice poput centaršuta i ulaska u šut ostale su sa mnom i na tome sam zahvalan.
Jeste pokazivali otpor prema novim uputama ili ste ih rado prihvaćali?
Došao sam s htijenjem i željom za učenjem, i to me držalo tri-četiri mjeseca dok nisam doživio bolove. Onda sam počeo s preispitivanjem, ali ne u prevelikoj mjeri, već sam razmišljao kako će se to odraziti na mene.
Nisam mogao sve promijeniti, tako bih bio robotiziran. Malo im je to teško palo, ali uvijek sam s osmijehom trenirao. Dao sam sve od sebe kako bih upio upute, ali nisam robot. Nešto sam uzeo, nešto odbacio.
Jedan hrvatski golman pričao mi je kako je u nizozemskom klubu dobio bunt papira s uputama kako otvarati igru. Jeste li i Vi, kao golman, doživjeli slično u Fortuni ili drugom klubu?
U Fortuni sam se prvi put susreo s dijelom o otvaranju igre, iako sam u Rijeci radio s trenerom Simonom Rožmanom koji je tražio izgradnju igre iz zadnje linije. Oduvijek sam to volio, bilo mi je prirodno. U Italiji smo, pak, igrali na sigurno, s dugim loptama i bez rizika.
U Hullu sam imao njemačkog trenera (Tim Walter, op. a.) koji igra drugačiji, netipičan nogomet kakav ni ja ni vi nikad niste vidjeli. Imao sam 100 dodira po utakmici i bio sam među top 3 igrača s najviše dodira u ligi, a ja sam golman. Uživao sam, ali nije doprinijelo rezultatu. Prvi put sam se susreo s time da nismo smjeli ispucati loptu. Morali smo tražiti rješenja, paziti kako ćemo kome i na koju nogu odigrati loptu...
Ukratko, izašli bismo iz pritiska prve linije i lopta bi se uvijek vraćala meni jer nismo imali ideju kako dalje odigrati pošto nismo smjeli poslati loptu iza zadnje linije. Morali smo igrati kroz dodavanja, ali teško je kada se suparnik zatvori. Ubijali smo se kako bismo probili prvi pritisak, da bismo onda išli ispočetka.
Kad se trener prilagodio i počeo prihvaćati duge lopte, bilo je kasno (dobio je otkaz nakon 3 pobjede, 6 remija i 9 poraza, op. a.). Takav je nogomet funkcionirao u drugoj njemačkoj ligi, ali ne i u Championshipu.
Po čemu još pamtite godinu i pol u Fortuni?
Život mi je ondje bio najljepši. Živio sam u Maastrichtu, pola sata od Sittarda. Puno mladih ljudi, živahan grad s brojnim aktivnostima. Suigrače i dan-danas mogu zvati familijom. Često se čujemo i nastojimo se vidjeti kada možemo. Do kraja karijere neću imati takvu ekipu i ljude kakve sam imao u Fortuni. Plus, bilo je lako doći u Hrvatsku - imao sam pet aerodroma oko sebe.
U tom kontekstu zanimljivo je spomenuti kako ste u listopadu 2022. bili dio povijesne utakmice. Fortuna Sittard tada je u prvih 11 imala sve strance, što se nikad dotad nije dogodilo u nizozemskom nogometu. U Vašem slučaju je raznolikost u kulturama bila pozitivna za momčad.
Lako smo se skompali. U Hullu imam puno Engleza. Dečki su super, ali i drugačiji, svatko se zabavlja ili opušta na drugačiji način. U Fortuni smo svi bili stranci, bio je to nevjerojatan spoj kultura, a svi smo si bili dobri.
Imate li primjer u kojem Vam je kulturno uvjetovani potez suigrača bio jako neobičan?
Englezi na terenu idu na 1000 posto i to im nitko ne može oduzeti, dok se van terena vole napiti. Takav im je pogled na život. Profesionalni su kada trebaju biti i neprofesionalni kada ne trebaju. To je dobro jer imaju switch off od nogometa. Mi s ovoga područja volimo ići na kave i družiti se, a oni nisu taj đir, već svatko ode kući i ne druži se van nogometa.
Kako je došlo do Vašeg transfera u Hull City u siječnju 2024.? Prema Transfermarktu, odšteta je iznosila dva milijuna eura.
U Fortuni je sa mnom igrao turski napadač Burak Yilmaz. Bili smo kao prst i nokat. Poznavao je predsjednika Hulla (Acun Ilicali, op. a.), koji se raspitivao za mene. Burak me nahvalio i nakon toga su poslali ponudu Fortuni.
Mogao sam ostati još pola godine i doći spreman za iduću sezonu. Zahtijevali su da dođem odmah kako bih pomogao u borbi za play-off za Premier ligu. No, situacija se odvila drugačije nego što sam očekivao u prvoj polovici 2024. Bila je to još jedna lekcija.
Na što konkretno mislite?
Prezentirali su situaciju kao da me jako trebaju. Kad sam došao, shvatio sam da nije tako. Glavni trener davao je prilike golmanu koji je tada branio. Ne volim pričati loše o drugima, ali on tada nije bio u dobroj formi. Ekipa me trebala, ali nije odlučio staviti me na gol.
Svi su me priželjkivali na golu, čak i navijači koji me nisu bili vidjeli. Ispitivao sam zašto ne igram i što radim krivo. Ispalo je da mi se ne vjeruje zato što nisam igrao u Championshipu, na što sam odgovorio: "Pa zašto ste me onda doveli?" U nogometu ne postoje obećanja i to sam naučio u toj situaciji.
Kako ste se nosili s time s obzirom na to da su Vas jako željeli, a onda ste sjedili na klupi?
Kroz glavu mi je prolazilo milijun stvari. Ali uvijek kažem da netko gore ima veći plan za nas, tako da uvijek treba vjerovati. Radio sam najbolje što sam mogao i, kada je završila polovica sezone, razgovarao sam s predsjednikom. U tom sam trenutku bio spreman otići jer mi se lagalo u facu.
Uvjerili su me da ostanem jer je ovo trebala biti godina u kojoj ću dobiti priliku. Tako je i bilo. Morao sam vjerovati u sebe kada nije dobro išlo. Vjerovao sam u veći plan odozgo i ispalo je super.
U siječnju ste propustili tri utakmice zaredom kad je trener Ruben Selles umjesto Vas na gol stavio Carla Rushwortha. Rekli ste da Vam je to bio "jedan od najtežih trenutaka u karijeri". Opišite kako ste se osjećali.
Bio sam u odličnoj formi cijelu sezonu. Pomagao sam ekipi i stanje na tablici nije bilo odraz moje forme. Navijači, klub i trener su bili jako sretni. No, dogodilo se to da je dečko (Carl Rushworth, op. a.), koji je branio umjesto mene, bio na posudbi iz Brightona, koji ga je htio vratiti.
Trener je htio vidjeti na kojoj je razini jer je godinu prije bio proglašen najboljim u Championshipu. Dakle, govorimo o fenomenalnom golmanu. Imao je ozljedu, ali kad se vratio, trener ga je htio vidjeti kako bi donio odluku.
Ja sam to slušao, gledao i pitao se: "Pa nisam ništa loše napravio." Jer, kad golman dobro brani, ne mijenja ga se. Međutim, trener je to drugačije vidio. Morao sam to prihvatiti. Kad se vratio u Brighton, ponovno sam dobio povjerenje.
Na kraju dana, bio sam jako povezan s trenerom Rubenom Sellesom, nevjerojatan trener i čovjek. Bio sam povrijeđen u toj situaciji, ali to me nije omelo. Mogao sam plakati ili se dokazati da zaslužujem igrati. U takvoj se situaciji pokazuje vjera.
BBC Vas je nahvalio nakon remija s Coventryjem (1:1) u travnju. Igrali ste u Hrvatskoj, Italiji, Nizozemskoj i Engleskoj. Kakav je odnos medija prema nogometašima u svakoj od tih zemalja?
Ne pratim medije kad je dobro ni kad je loše. Kad si fenomenalan, uvjerit će te da si najbolji na svijetu, što je također loše. Realnost nije ni kad ti govore da si najgori na svijetu.
Kada bi netko u medijima rekao što misli o meni ili suigračima, nikad se nije išlo preko granice, uvijek su imali dozu respekta. Što se tiče navijača, nikad nisam osjetio ovakvu ljubav kada me je išlo. Kamo god išao, daju ti osjećaj ljubavi.
Nakon brojnih nereda u prošlosti, engleski stadioni danas izgledaju poput kazališta.
Svi su puni i navijaju, ponekad ne možeš čuti što ti suigrač govori. Nema nereda, kamere sve snimaju i čim netko nešto napravi, dobit će doživotnu zabranu dolaska na stadion. Naravno, pokazat će ti kada loše igraš, ali i pohvaliti te kada si dobar.
Boksače redovno pitaju od koga su dobili najjači udarac. Čiji biste Vi šut istaknuli?
Vjerovali ili ne, najbolji šut uputio mi je Ivor Weitzer, koji igra u Opatiji. Prošli tjedan je zabio prekrasan gol za pobjedu. Treniram s njim kada dođem kući, radimo na tehničkim stvarima. Posjeduje znanje i kvalitetu udarca, s time se još nisam susreo. Bilo je puno dobrih udaraca, ali ako moramo izdvojiti najbolji, onda je to Weitzerov. Inače je također odličan lik.
Imate šest nastupa za U-21 reprezentaciju, dok za A selekciju još niste branili. Dominik Livaković je neupitni prvi golman hrvatske reprezentacije. Za drugo i treće mjesto bore se Dominik Kotarski (PAOK), Ivica Ivušić (Pafos), Nediljko Labrović (Augsburg), a sad je za kvalifikacije pretpoziv dobio i Karlo Letica (Lausanne-Sport). Mislite li da ste se i Vi trebali koji put naći na popisu?
Ne gubim previše energije na to. Nemam zamjerke, ne odlučujem ja, već nastupima i pristupom mogu pokazati da zaslužujem biti u reprezentaciji, što ću, vjerujem, jednom i uspjeti. Svi koji su u reprezentaciji, zaslužuju tamo biti.
Sezona je završila. Kakvi su planovi i želje za iduću?
Pripreme počinju 26. lipnja. Trener Selles je dobio otkaz, pa ćemo vidjeti kako stvari stoje. Uživam u Hullu, ništa mi ne fali i ne bih imao ništa protiv ostanka. No u nogometu se nikad ne zna. Bitno mi je braniti, samo sam tako sretan.
Kako golmani reagiraju kada trener dobije otkaz?
Ovisi kakav je bio i u kakvom ste odnosu bili. Pogodio me otkaz s obzirom na to da nas je došao spašavati u prosincu kad smo bili u lošem periodu s desetak poraza. Nije imao ni vremena pokazati svoju ideju. Njegov stožer je sjajan i nisu zaslužili otkaz. Ali ja to ne mogu kontrolirati, moram se prilagoditi idućem koji će doći.