SPLIĆANIN Dino Sinovčić najbolji je hrvatski paraplivač i sportaš koji je u posljednjih šest godina bio europski i dva puta svjetski prvak, a njegovu sportsku karijeru obilježila je i brončana medalja na Olimpijskim igrama u Tokiju.
Jedan od najboljih paraplivača na svijetu sportsku karijeru započeo je zbog zdravstvenog stanja. Naime, Dino boluje od vrlo rijetke bolesti zglobova zbog koje je od rođenja u invalidskim kolicima. Kao dijete je imao 15 operacija, a na preporuku liječnika krenuo je s plivanjem.
Prihvaćanje invalidnosti i uključivanje u sport ističe kao prve i ujedno najbolje odluke u životu. Dovele su ga, kaže, do današnjih sportskih i životnih uspjeha. Ljubav prema sportu nije se zaustavila samo na plivanju. Dino je osnovao košarkaški klub, trenirao najmlađe plivače i svoju priču zaokružio diplomom Kineziološkog fakulteta.
Uspjeh ne dolazi preko noći
Unatoč ljubavi prema košarci i brojnim inozemnim ponudama, svoj profesionalni put nastavio je plivajući, i to u disciplini 100 metara leđno. Njegov plivački talent vrlo brzo su prepoznali treneri, ali uspjesi u karijeri, kaže, dolazili su puno sporije.
"Uspjeh nije došao preko noći. Bio sam uporan i nisam odustajao, iako devet godina prije prve medalje nisam ništa osvojio. Sve te godine sam se vraćao s natjecanja bez značajnih postignuća. Unatoč tome nisam odustajao, jer sam vjerovao da će rezultati kad-tad doći. I bio sam u pravu jer se trud i rad uvijek isplate", priča nam Dino.
Karijeru je započeo u plivačkom klubu Mornar s trenerom Slobodanom Glavčićem koji ga već godinama prati na svim sportskim natjecanjima. Iako je plivanje individualni sport, smatra kako je za postignuća zaslužan cijeli tim s kojim surađuje. Titula svjetskog prvaka bila je njegova najveća želja, a uvijek se rado sjeti utrke zbog koje je postao dvostruki svjetski prvak.
"Svjetsko prvenstvo 2020. godine nosi posebnu priču koje ću se uvijek rado sjetiti, a razlog tome je što smo imali velik broj odgođenih letova. Put je trajao 36 sati, zbog čega sam u hotel stigao u ponoć, a sutradan sam skočio u bazen. Jednostavno se sve tako poklopilo i druge opcije nije bilo", prisjeća se Dino, kojem je želja i paraolimpijsko zlato.
Pripreme za Europsko i Olimpijske igre
Osim ljetnih Paraolimpijskih igara u Parizu, Dino će se u travnju boriti za titulu najboljeg europskog plivača. Zbog izazovne sportske godine ispred ovog Splićanina su intenzivni treninzi, a zato je boravio i na Tenerifeu.
"S pripremama sam nastavio u Zagrebu, gdje je tempo dosta ubitačan. Tjedno treniram 18 puta, imam cijeli raspored i fokusiran sam isključivo na ono što me čeka u travnju i kolovozu. Imam 31 godinu i mentalno sam dosta jak, što mi je uvijek bila prednost. No za sportaša sam u već nekim godinama i bazen ću dijeliti s izuzetnim mladim sportašima koji su u naponu snage, ali to me neće spriječiti u borbi za medalju."
Uz fizičku spremnost, snaga uma je, objašnjava Dino, ono što mnoge plivače dovede na postolje. Zbog toga već godinama s mentalnim trenerima prolazi kroz situacije koje ga mogu dočekati na natjecanjima.
"Ako se ne radi na takvim stvarima, kada dođeš na Olimpijske igre, gdje nastupaš pred dvadesetak tisuća navijača, može te pojesti trema i sto stvari se u glavi može dogoditi. S trenerima prolaziš kroz te situacije i pokušavaš vizualizirati neke stvari koje će te tamo čekati. Tako olakšaš sebi velik dio pripreme", objašnjava Dino, koji nam je otkrio o čemu razmišlja za vrijeme utrke.
"Nisu mi u glavi pjesmice i ne razmišljam o pobjedi. U svakoj utrci imaš fokus-točke na koje se baziraš. Meni u glavi nije na koliko sam metara i trebam li pojačati tempo. Više se baziram na tehnički dio, da mi je glava mirno i zaveslaj ispravan te da pazim na disanje.
Kad to sve spojiš, onda ne gledaš okolo i ne razmišljaš o drugim plivačima. Imao sam situaciju u kojoj je glava posustala i utjecala na rezultat. Na svu sreću, bilo je u kvalifikacijama i greška nije utjecala na pobjedu na prvenstvu."
U Gracu odmara dušu
Najveća snaga i podrška tijekom cijelog života su mu roditelji i sestra. Bez njihove žrtve, ističe, ne bi ostvario snove. Roditelji su se, prisjeća se, žrtvovali i godinama ga tri puta dnevno vozili na treninge dok nije položio vozački. Uz podršku obitelji, baterije puni u malom mjestu Gradac na jugu, gdje ima obiteljsku kuću.
"Kad god imam slobodnog vremena, odem u Gradac. Tamo odmaram dušu i pronalazim mir. Kako mi djed ima kuću, od malih nogu sam odrastao s njima i osjećam se domaćinom. Stekao sam prijatelje za cijeli život koji sve uspjehe slave sa mnom kao da su njihovi.
Tu sam počeo igrati i vaterpolo. što mi je dosta pomoglo u mojoj plivačkoj karijeri. Iako sad rijetko igram jer smo svi u svojim obavezama, za druženje uvijek pronađemo vremena", priča nam Dino, koji je dodao kako mu u Gracu uvijek prirede najbolje dočeke nakon prvenstava.
Zaustavi me ako možeš
Iako mnogi očekuju kako će se uskoro prestati profesionalno baviti sportom, on kaže kako još ne razmišlja intenzivno o završetku karijere. Njegovi planovi nikada nisu bili dugoročni, već je ispunjavao cilj za ciljem. Kaže kako će o kraju karijere razmišljati nakon Paraolimpijskih igara, a trenutno jedini završetak koji ga muči je dokumentarni film o njegovom životu.
"Od početka nisam bio za to da se o meni snima film jer se ne volim izlagati u javnosti, koliko god je to potrebno. Redateljica Bruna Bajić, koja je snimila film o Maksimu Mrvici, prezentirala mi je svoju ideju i, kada sam shvatio da će se prenijeti moja životna priča, pristao sam.
Film nosi bitnu poruku i drago mi je što će nakon moje sportske karijere sve ostati dokumentirano. Imali smo problema s kadrovima sa sportskih natjecanja i sad smo uspjeli dogovoriti snimanje tijekom Europskog prvenstva u travnju, tako da bismo uskoro mogli organizirati i premijeru."
Film nosi naziv Zaustavi me ako možeš, a kada smo ga pitali kada će se zaustaviti, shvatio je zašto je redateljica izabrala baš taj naslov. Odgovor je, kaže, jednostavan. "Nikada."