"TONI KUKOČ možda nije bio prvi Europljanin koji je probio led na parketima najjače svjetske lige, niti je najbolji Europljanin kojeg smo ovdje ikada gledali. Prije njegovog debija 1993., Vlade Divac, Dražen Petrović i Sarunas Marciulionis već su se etablirali igrajući za svoje klubove nekoliko godina prije Tonija, dok im je titulu najboljeg uvoznog proizvoda svima oduzeo Dirk Nowitzki." - piše Kelly Dweyer za Sport Ilustrated, kojeg je za posvećeni članak inspiriralo vjerojatno umirovljenje jedne od legendi hrvatske košarke. Nakon čak 13 NBA sezona. Više od njega odradio je tek Vlade Divac.
Toni Kukoč, a složio se s tim i dotični novinar, imao je nešto što ga ja činilo drugačijim i na neki način, izdizalo od ostalih. Njemu je uspjelo zadržati svoj, europski stil igranja na američkom tlu, na opće zadovoljstvo svojih suigrača te trenera. On nije izdao košarku koja ga je i odvela preko Bare, već je Amerikancima pokazao sve njezine prednosti.
Opće je poznato da je odmalena imao brzinu rada ruku i nogu, ali i sjajnu promjenu pravca kretanja. No, to ne znači da se tijekom godina nije susretao s barikadama i padovima. Naravno, bilo je najteže na samom početku. Iako, uz sebe je imao Ivicu Dukana, skauta Chicago Bullsa, koji je u Americi tada bio već dvije godine.
"Dukan je bio taj koji je Jerryju Krausu prvi ukazao na Kukoča, a opsesivni menadžer prisvojio ga je u drugoj rundi drafta 1990 godine, odmah ga uspoređujući s Magic Johnsonom. Naravno da je to izazvalo revolt Michaela Jordana i Scottija Pippena. Pošteno su svom budućem kolegi zagorčali i finale OI u Barceloni, gdje su SAD odnijele pobjedu nad slavnom generacijom hrvatske košarke. Stvari nisu izgledale ljepše niti godinu dana nakon, točnije, na Kukočevom predstavljanju u Bullsima, u listopadu 1993. godine. Pogotovo jer se veliki Michael prvobitno oprostio od košarke dan uoči Tonijevog dolaska. No, iako je u svojoj prvoj godini samo osam puta bio u startnoj postavi, Kukoč je bio najveće otrkiće Chicaga. Vidio je igru mnogo bolje nego bilo koji momčadski veteran." - nastavlja novinar SI-a.
Dweyer se, nadalje, prisjeća onoga što ljubiteljima košarke nie smije biti nepoznanica. Pippen je u vrijeme Tonijevog dolaska bio ponajbolji igrač Bullsa, ali i manje plaćen od europske senzacije. Bio je glasan u svojim nastojanjima da ocrni klupsku upravu. U prilog tome išla i prilično slaba Tonijeva igra u obrani, za američke košarkaške pojmove.
Treneru Philu Jacksonu to je bio i više no dovoljan razlog da ga pretvori u vrsnog šestog igrača. Kada u momčadi imaš striijelce poput Jordana i Pipena, treba ti vrsan skakač. A njega je pronašao je, naravno, u Dennisu Rodmanu.
Možda je sve spomunuto donekle sputavalo Tonijevu kreativnosti, a i danas su živa mišljenja da bi Toni napravio mnogo više da nije završio baš u Bullsima.
"Kukoč, naravno, nije bio prezadovoljan gledanjem svakog početka s klupe, ali njegova statistika donijela mu je u sezoni 95./96. nagradu za najboljeg šestog igrača lige. Bullsi su uzeli naslov te i sljedeće godine, ali je Toni sve više počeo osjećati svoja bolna leđa. U doigravanju 1997. ozlijedio je stopalo, no godinu dana nakon bio je onaj pravi. U sedmoj utakmici protiv Indiane, glavni čovjek za prolaz u finale." - dodaje se u osvrtu.
Kukočeva zvijezda počela je gubiti izvorni sjaj u sezonama koje dolaze. Iako je 1999. upisao svoju najbolju NBA statistku, bila je to katastrofalna sezona njegovih Bullsa. Već sljedeće godine poslali su ga u Philadelphiju, momčad sjajne obrane i Allena Iversona. No, Tonijev je glavni konkurent za mjesto u momčadi bio George Lynch. Njegova ozljeda, zvučat će ružno, dala je Toniju vjetar u leđa, iako je znao da će Lynchevim povratkom ponovo zasjesti na klupu. Taj je bio izrazito dobar u obrani, ali bez ikakve kreativnosti u napadu. No, 76ersima je kao takav upravo trebao...
"Unatoč svim preprekama, i dalje sam uživao gledajući ga. Bio je svestran igrač, miks elegancije i funkcionalnosti, s vječnom bolnom grimasom na licu. A ni tri NBA prstena, naravno, ne smiju se staviti po strani. Znao bi često stati ako se utakmica ne bi razvijala u željenom smjeru, no dok je trajalo, bilo bi zanimljivo. Pokazao je mlađim generacijama da europska košarka ne prestaje tamo gdje počinje ona američka. Internacionalna mu košarka duguje veliku zahvalu. A američka aplauz, jer nas je sve naviknuo na jedan sasvim drugačiji stil igre." - zaključuje američki novinar.
Dea Redžić