DUH "Swinging Londona" i "Cool Britannie" išao je pod ruku s bajkovitom lekcijom iz povijesti, koja nam je pokazala što je "Otočje Čuda" dalo svijetu.
"Trainspotting" protiv "Kuće letećih bodeža"
Uvijek kada očekujemo i gledamo ceremoniju otvaranja Olimpijskih Igara, neminovno se nameće usporedba s onom prijašnjom. Posebno ako se predstava kojoj svjedočimo odvija u Londonu, a ona prethodna je bila u Pekingu i posebno ako je prethodnu režirao jedan od najhvaljenijih kineskih filmaša, a aktualnu nebrojenim nagradama ovjenčani redatelj "Milijunaša s ulice".
Zhang Yimou, kineski sineast zaslužan za presavršenu priredbu kojom su otvorene Igre u Pekingu 2008., dirigirao je nenadmašnim i neponovljivim tehnološki oplemenjenim sletom, u kojem je, uz naglašenu poetsku i produhovljenu notu, bilo očito i preseravanje neograničenim budžetom koji mu je na raspolaganju.
Danny Boyle s druge strane, nema budžet, ali ni talent kojim raspolaže njegov kineski kolega. Međutim, ima nešto drugo - sreću što se rodio u zemlji koja je bila, a mnogima i ostala "centar svijeta" i to je itekako naglasio u spektaklu kojeg je režirao. Britansko carstvo neprestano gubi na značaju i veličini još od Drugog svjetskog rata i odavno nema državnike poput Churchilla, niti više u njemu "Sunce nikad ne zalazi", ali ima magični London, koji je doduše postao Londonistan, ali će barem još neko vrijeme biti veća svjetska i sportska metropola od Pekinga, ma zapravo od bilo kojeg grada na svijetu.
Popkulturni kolonijalizam: Možda više ne vladamo svijetom vojskom i mornaricom, ali jesmo Beatlesima, punkom i Harryjem Potterom
Osim što je koncept cijele predstave bio furiozno provesti svijet iz naslonjača kroz velike revolucije britanskog društva i tako se pohvaliti koliko su pridonijeli evoluciji cijelog svijeta (industrijski, informatički), Boyle je, kao cijepljeni roker u čijim filmovima glazba igra iznimno bitnu ulogu, od početka do kraja napunio show rock n' rollom i svim njegovim podvrstama, čak i previše za prosječnog sredovječnog gledatelja.
Međutim, Boylea generacija naših roditelja nije ni zanimala. U skladu sa sloganom Igara "Nadahnite mladu generaciju", obraćao se i na Igre i u London pozivao, generacije "20 i 30-somethinga", jer dok su još naši starci mogli zapljeskati na evergreene Beatlesa i Queen, Arctic Monkeys, Chemical Brothers ili Prodigy bili su im previše. Underworld su gotovo neprestano svirali, a posebno je iznenađenje bilo kada su sa razglasa i ogromnih panoa krenuli Sex Pistolsi. Ali, nažalost, sa "Pretty Vacant". Boyle ipak nije toliki punker da bi ispred Kraljice majke pustio njihovu, a ne službenu "God Save the Queen".
Odjavni brojevi su također pripali klasicima, ali opet rocka: Početak vatrometa označen je s "Eclipse" od Floyda (obožavatelje glazbe su i dimnjaci iz kojih si izašli olimpijski krugovi podsjećali na one znamenite londonske elektrane Battersea s omota albuma "Animals"), a na samom kraju je naravno zaigrao na sigurno, sa "sing-along" temom Hey Jude, koju je uživo izveo najbogatiji Beatles. Tu više nije bilo umjesno šokirati, posebno nakon što je sve zaprepastio neočekivanim "paliteljima" olimpijskog plamena.
Iznenađenje za kraj: Vatru od 204 plamička zapalilo sedam mladih sportaša!
Svi koji su pogađali koji britanski sportski velikan će zapaliti vatru - pogriješili su. Sedam mladih nada stopilo je 204 plamička u jedan impresivni plamen, dok su svi u čudu čekali pitajući se "okej, ali tko će zapravo zapaliti vatru?"
Baklje nepoznatih tinejdžera zapalile su "cvjetove", koji su se podigli i zapalili olimpijski plamen. Ovako nešto nitko nije očekivao, ali je smisleni kraj ceremonije koja je isticala kolektivna postignuća zemlje, a ne pojedinca. Također, priredba je počela kao slavlje postignuća britanske prošlosti, ali koja je jasno bila usmjerena prema budućnosti.
Druge dvije ključne poruke koje su se željele poslati su: Solidarnost i skromnost. Strogo se pazilo da rasna zastupljenost svih: od glavnih glumaca do statista, odgovara načelima političke korektnosti i stvarnom stanju u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i što su se najveće zvijezde i glava kraljevstva u engleskom stilu, pomalo i narugale na svoj račun.
U službi Njenog Veličanstva Igara: Kraljica skakačica, Bond batler i Becks vozač, ponizno su prihvatili epizodne uloge
Tako je Kraljica Elizabeta na otvaranje došla "skokom" iz helikoptera, a dok je letjela do svoje lože na stadionu, svi gledatelji mogli su joj vidjeti gaćice. Jasno, padobranom se nije spustila vremešna majka nacije, nego dvojnica. "Pravu" je kraljicu pak, do helikoptera iz Buckinghamske palače dopratio osobno Tajni agent 007, James Bond, kojeg je naravno glumio Daniel Craig.
Najbogatiji engleski sportaš, David Beckham, skromno ali ponosno prihvatio se uloge vozača baklje i gliserom je brodio Temzom, sve do pred kraj ceremonije, kada je na obali pored stadiona, luč predao peterostrukom olimpijskom pobjedniku Steveu Redgraveu.
Naravno, u duboko klasno i rasno podijeljenom društvu kao što je britansko, ovakve manifestacije navodne ravnopravnosti rezervirane su samo za izvanredne i protokolarne prigode, kao što su rat ili otvaranje Olimpijskih Igara.
Igara otvorenih priredbom koja se možda u odnosu na onu pekinšku doima prosjačkom, ali koja je bila zabavna, dinamična, suvremena i s točno doziranim naklonom bogatoj povijesti.
01:45 Paul McCartney uživo izvodi "Hey Jude", a cijeli stadion se pridružuje pri katarzičnom refrenu.
01:40 Nakon paljenja baklje krenuo je vatromet praćen klasikom Pink Floyda "Eclipse", s njihovog epohalnog albuma "Dark Side of the Moon". London nakon ovakve kanonade definitivno nema "tamnu stranu".