Do kada će hrvatska košarka biti crno-bijeli isječci?

JOŠ od Atene 1995., kad je Aco ''glavom'' platio jer je osvojio samo europsku broncu, a reprezentativci po direktivi državnog vrha odbili slušati ''Hej Slaveni'', hrvatska je košarka nestala sa svjetske scene.

 

''Otišli su da se nikad više ne vrate'', s pravom se i danas govori. Od tog ljeta brojimo već 20 godina otkako hrvatska košarka živi samo na usmenoj predaji.

 

'Imali smo Cibonu koje se plašila cijela Europa. Potom  Jugoplastiku, najbolju europsku košarkašku družinu koja je ikad zaigrala igru pod obručima. A kako smo tek bili ponosni kad je cijeli svijet gledao kako Jordan, Magic i ostatak najboljeg sportskog kolektiva u povijesti sporta gube u finalu Olimpijskih igara protiv male, velike Hrvatske''. 

 

Tako nekako zvuče riječi koje danas pričamo i pišemo klincima, pokazujući im popucale video isječke Dražena, Dina i Tonija. Većinu ne zanima, ali mi i dalje analiziramo gdje smo tako gadno zabrljali.

 

Godina za nama i debakl na posljednjem Euru potvrdili su da hrvatska košarka konačno mora krenuti od nule.

 

Nekad smo u tom sportu imali možda i najjači domaći brend, koji je bio prepoznat u svijetu, međutim, ako i dalje mislimo egzistirati isključivo na nostalgiji crpljenoj s crno-bijelih video snimaka, patetičnih revizionističkih dokumentaraca (''Jednom braća''), koje umjesto nas snimaju Amerikanci, proslavama obljetnica raznih Atena, Budimpešta, Munchena, Zaragoza i Pariza, promocijama bezbrojnih monografija o danima ponosa i slave te floskulama kako ''smo nekad bili prvaci sveta'', u budućnosti će nam ostati samo slavna prošlost. I nezainteresirani pogledi klinaca. 

I danas će mnogi u Hrvatskoj s uzbuđenjem u glasu pričati o onih prokletih pedesetak sekundi protiv Sovjeta 86' i  na pasja kola će proklinjati Divca, ne zato što je Srbin, već što je napravio korake. Također, nemali je broj onih će i šakama ako treba braniti tvrdnju da nitko nikad neće igrati bolje od Jugoslavije na Eurobasketu u Zagrebu 89', a da se Juga nije raspala.. Kakav Dream Team, kakvi bakrači.

Sve dok u Hrvatskoj budemo zazivali košarkašku 89' ili 92', ostat ćemo mali i nebitni, začahureni u svoje jadne palanke, hranjeni i opijani isključivo davnim uspomenama.

 

Upravo zato, što nam se košarka pretvorila u taoca nekih prošlih vremena, događaju nam se blamaže poput ove na ovogodišnjem Eurobasketu kad smo i službeno postali košarkaška egzotika.

 

Hrvatska košarkaška reprezentacija u svojoj više od dva desetljeća dugoj povijesti odigrala je mnoštvo loših turnira, katastrofalnih utakmica i doživjela previše bolnih poraza. Od reprezentacije koja je igrala Eurobasket u rujnu ove godine očekivalo se puno, najavljivala se medalja, a čak su je i svjetski stručnjaci gurali u uzak krug glavnih favorita za odličja. Dogodila se bruka, prizemljenje kao nikad ranije.

 

Ne boli samo posljednji katastrofalan poraz u osmini finala protiv prosječne Češke, već kompletan dojam koji je na ovom turniru prikazala momčad Velimira Perasovića. Teško je detektirati prave razloge te sramote. Igrači nisu nevini, no bilo bi nepošteno i pogrešno krivnju prebaciti isključivo na njih. Potop je posljedica višegodišnje devastacije hrvatske košarke u režiji HKS-a i politike koja je taj pogrom prešutno odobravala, pa čak i poticala.

 

 

Kroz nekoliko točaka objasnili smo korijene erozije hrvatske košarke i pokušali dati odgovor na pitanje što dalje. U tome nam je pomogao legendarni Dino Rađa, nekad jedan od heroja s početka teksta, danas šef struke (uz Tonija Kukoča i Stojka Vrankovića) u Šukerovom HKS-u.

 

 

Premda stoji i ona da su igrači oni koji su neposredni proizvođači, a samim tim i jedini odgovorni za rezultat, odnosno, nepostojanje istog, Hrvatski košarkaški savez najveći je krivac za sve dosadašnje blamaže hrvatske košarke.

 

Hrvatska je košarka od samostalnosti, baš kao i nogomet te baš kao i cjelokupni hrvatski sport, rob jedne političke opcije koja ju je potpuno devastirala. Hrvatska košarka godinama sustavno je marginalizirana, centralizirana, a na račun jedne ružne riječi Tonija Kukoča svojevremeno upućene prema Pantovčaku, proglašena je i NEDRŽAVOTVORNOM, a samim tim nepoželjnom i spremnom na eutanaziju. Ulogu dželata dobio je bivši sudac Danko Radić, čovjek koji je puna dva desetljeća poput monarha vodio hrvatsku košarku sigurno u njenu propast. U svim segmentima Saveza prednost je imala podobnost nauštrb sposobnosti. Hrvatska se košarka vodila po računici ''ruka ruku mije'', a posljedice takvog apsolutističkog vladanja, nepotizma i nemara osjećamo danas.

 

Tradicionalni centri hrvatski košarke, bazeni iz kojih su godinama u bivšu državu dolazili najbolji igrači – Split, Šibenik, pa i Zadar čak – ugašeni su. Od sredine devedesetih sve što je valjalo hrvatskom sportu završilo je u Croatiji, Ciboni, Badel Zagrebu ili Mladosti. Uništene su domaće lige, a slaba domaća liga garancija je propasti. U košarkaškom slučaju to je bilo najočitije. Hrvatska košarka, kao i općenito košarka preko noći je nestala s malih ekrana, a tako je ostalo i danas.

 

 

''Košarka je sport koji igraju crnci, a pobjeđuju Srbi'', legendarna je HDZ-ova mantra iz sredine devedesetih. Naravno da se takav sport onda moralo izbaciti iz prosječnog hrvatskog doma i udaljiti ga od hrvatskog čovjeka.

 

Danko Radić u tome je uspio. Na kraju je nakon dva desetljeća popustio pred kampanjom HDZ-a i prepustio savez Ivanu Šukeru. Sanaderov ministar zaduživanja krenuo je istim putem. 

 

Primjera radi, Srbija, Slovenija i BiH prenosili su sve utakmice ovogodišnjeg Eurobasketa, a u programu posvećenom Eurobasketu imali su i posebne emisije u kojima bi gostovala velika imena iz svijeta košarke koji su turnir secirali sa stručne strane. S druge strane, HRT je, unatoč činjenici da je Hrvatska bila jedan od domaćina, prenosio samo utakmice hrvatske reprezentacije, uz dvije valjda slučajne iznimke kad smo mogli vidjeti i utakmice Makedonija – Grčka, Poljska – Španjolska, te polufinala i finalnu utakmicu.

 

Također, sramotno je i nevjerojatno je da Cedevitu, koja je ovih dana uspjela ostvariti povijesni rezultat s plasmanom među najboljih 16 momčadi Europe, nije uspio vidjeti nitko tko nije bio na utakmici. Teško je za povjerovati da državna televizija ne bi bila u stanju otkupiti prava samo da je bilo volje. Te volje, nažalost, odavno nema. Ni kod HRT-a, ni kod HKS-a, kako onog Radićevog, tako i ovog Šukerovog.

 

Organizacija Eurobasketa bila je više nego smiješna, nećemo pretjerati ako kažemo i tragična. Unatoč silnim obećanjima koje je davao šakom i kapom nakon što je uz pomoć Nikše Prkačina i Ace Petrovića, svojih glavnih operativaca, srušio nemoćnog i bolesnog Danka Radića, Šuker je na plasmanu i promociji možda i najvećeg sportskog događaja koji je Hrvatska ikad ugostila napravio jako malo.

 

''Prvi korak je sutra u kancelariji vidjeti kako da se riješi slučaj Bender. To je sada primarna stvar, ne od danas nego od jučer. Još je dva mjeseca do Eurobasketa i želio bih da Zagreb živi s EuroBasketom. Htio bih da Zagrepčani na svakom koraku osjećaju da se nešto događa, jer ako to ne postoji onda to nije prava stvar. Ako postignete dobru atmosferu i još k tome dođe rezultat, onda je to najveći plus za organizaciju košarke i nešto što će privući mlade da se bave košarkom. Bez toga ne možemo ništa napraviti'', govorio je Šuker krajem lipnja.

 

Slučaj Bender do danas nije riješen, a atmosfere o kojoj je Šuker pričao, primajući krunu i žezlo, nije bilo ni u tragovima.

 

Istina, Šuker je ''problem organizacije'' naslijedio od svojeg prethodnika, i neposredno uoči otvaranja protiv Slovenije jadao se kako Hrvatsku trese košarkaška depresija, no imao je skoro tri mjeseca da osmisli kvalitetnu kampanju i nešto napravi po tom pitanju. Nije napravio ništa, a  samo su najzagriženiji fanovi košarke nekoliko dana prije prvenstva znali da je Zagreb domaćin jednog ovakvog sportskog događaja. Igrači su bili nezadovoljni podrškom navijača, Slovenci su nadglasali Kolindu i hrvatske navijače, na tribinama je bila uglavnom publika koju volimo nazivati kazališnom, ali zato su svoje mjesto u VIP ložama imali vodeći ljudi HDZ-a, kojima su košarka i reprezentacija poslužili kao idealan materijal za predstojeću predizbornu kampanju. Tako da se organizacija Eurobasketa u režiji Šukerovog HKS-a svela isključivo na političko prepucavanje u stilu ''moj je veći od tvoga''.

 

 

Osim organizacijske blamaže, neshvatljivo je kako je HKS ni nakon tri mjeseca ne zna ni približan završni obračun troškova Eurobasketa, a kao kruna cijelog montipajtonovskog skeča ostali su ogromni dugovi firme ''EuroBasket 2015.'' (koju je osnovao HKS za potrebe Eurobasketa) prema jednom zagrebačkom catering poduzeću. HKS je ostao dužan na stotine tisuća kuna, a do sada jedini korak kojeg je napravio po rješavanju tog pitanja bila je smjena dotadašnjeg direktora EuroBasketa Borisa Jakimenka te imenovanje za v.d. direktora  Branka Sikirića.  Do kraja ove godine, a onda se i firma EuroBasket gasi i kako stvari stoje, očito ćemo ponovno morati posegnuti za onom toliko puta u hrvatskom sportu, ali i društvu u cjelini, spomenutom poslovicom o vuku koji je pojeo magare.

 

 

''Mentalitet nam je u banani, to je definitivno. U klubovima svi osjećamo pritisak. Kad odigraš dvije lošije utakmice, jasno ti je da se moraš koncentrirati. U reprezentaciji to ne pokazujemo. Ne znam iz kojeg razloga'', iskreno je priznao Marko Popović, jedan od rijetkih karakternih igrača koji su igrali u hrvatskoj reprezentaciji posljednjih godina, nakon sramotnog Eurobasketa u Litvi 2011.

 

Problem karaktera kao jedan od glavnih problema ističe i Dino Rađa:

 

''Košarka u Hrvatskoj nažalost nije popularna, a nije popularna jer godinama nemamo rezultate. Zašto ih nemamo? Zato što se dvadeset godina hrvatsku košarku uništavalo.

Dvadeset godina čekamo da se pojavi jedna karakterna generacija momaka, koja će doći sa stavom:

 

''Hoću se potući, hoću trenirati, hoću uspjeti'', rekao nam je Rađa u uvodu, pa odmah dodao:

 

''Toga nažalost više nema. Ako se i nađe koji klinac koji voli košarku, takvi su rijetki. Danas se sport svodi na brzu zaradu. Cilj je što prije zaradit 50 ili tisuća nečega, a za košarku, koga briga. Jasno mi je da i danas svi pričaju o mojoj generaciji, jer mi smo košarku igrali s ljubavlju, voljeli smo je, a nitko nije mislio kako će od nje živjeti. Moja je generacija odrasla na ulici, među koševima.  Kad ste zadnji put vidjeli na ulicama neki improvizirani koš? Danas postoje igrališta koja se jednom naprave i tako stoje, a sve manje klinaca igra na njima. Mi nismo znali ni što je čokolada, a kamoli što je računalo. Samo smo igrali jer smo voljeli košarku.''

 

''Sada je sve drugačije. Ne kažem da se ne treba prilagoditi nekim novim vremenima, naravno da je to nužno, ali karakter pobjednika mora ostati isti. Djeca danas na televiziji vide Messija i odmah žele igrati u Barceloni, a kad treba trenirati onda ih bole leđa, moraju učiti, idu s curom u kino. Ovdje u klubu imam par jako talentiranih momaka, no točno se vidi tko će uspjeti, a tko neće. Imaju Dina Rađu, koji je u svoje vrijeme bio car leđne tehnike, a njih nije briga, svejedno im je. Jedan mali me gleda kao u Boga, ostale baš briga. Nije ih briga ni za košarku ni za suigrače'', kazao je Rađa i za primjer je dao Dražena:

 

 

''Danas svi pričaju o Draženu. Dražen je bio ludilo, Dražen je bio super, moramo mu dignuti spomenik. Međutim, nitko se ne pita zašto je Dražen bio to što je bio. Zašto je bio najbolji od najboljih? Zato jer je trenirao satima i jer je želio biti najbolji. Kao da se Draženu dizalo svako jutro u zoru, ali znao je da će jedino tako biti najbolji na svijetu. Budi karakter, nemoj popit pivo, nemoj zapalit cigaretu. Danas svi kažu kako je klincima i škola opterećenje. Gluposti. Kao da mi nismo išli u školu. No, nama je košarka bila važnija od svega. Markirao sam i ja zbog košarke, ali nikad nisam bježao s matematike koja mi je loše išla, nego s engleskog, iz kojeg sam bio odličan. Znao sam se organizirati i znao samo koji su mi prioriteti'', zaključio je Rađa.

 

Kad zavrtimo film malo unatrag, vidjet ćemo da Rađa nije daleko od istine. Godinama je javna tajna da se reprezentativci, blago rečeno, ''ne šmekaju''. Uoči svakog velikog natjecanja čitamo pompozne i teatralne najave pune izlizanih frazetina o momčadi koja diše kao jedan, o genijalnoj atmosferi uz koju nam ne gine medalja, a onda krene turnir i dojučerašnja skladna obitelj pretvori se u čopor, gdje se ne zna tko pije, a tko plaća.

 

Skandal oko Arijana Komazeca kojeg su suigrači, uz ''dobronamjeran'' savjet nekog iz vrha HKS-a, optužili  da je sabotirao reprezentaciju na Igrama u Atlanti 96' samo je jedan od tipičnih primjera. Kao i slučaj Marka Popovića kojem su kolege okrenule leđa nakon one čuvene i tragične četvrtfinalne utakmice protiv Slovenije u Poljskoj 2009. Međutim, i na ovom Eurobasketu, baš kao i godinama prije, vidjeli smo da puno toga na terenu ne štima i da su onim kaosom na terenu protiv Češke, gdje su se ponašali kao da su jedan drugome najveći neprijatelji, igrači jedan drugome u lice rekli sve ono što godinama zapravo i misle, a ne usude se reći da ne pokvare prividnu harmoniju.

 

 

Cedevita je jedna od ljepših priča u hrvatskoj košarci posljednjih godina. Zagreb nakon dugo vremena doista ima veliki klub, ali njegove ime nije Cibona, već Cedevita. Otkako je Emil Tedeschi preuzeo nekadašnji nižerazredni Hiron Botinec, Cedevita napreduje iz godine u godinu. Klub je postavljen na zdrave temelje, logistički je svemirski brod za sve klubove u regiji i samim time rezultati nisu mogli izostati. 

 

Ove sezone na naplatu je došla ispravna vizija ljudi u upravi kluba i Cedevita je uspjela izboriti TOP 16 Eurolige, što se hrvatskoj klupskoj košarci nije dogodilo godinama, a do vrha ispunjeni Draženov dom protiv Efesa i Milana, samo je dokaz kako je Cedevita na dobrom putu i da one forumaške i kafanske budalaštine o ''umjetnom'' klubu treba ostaviti tamo gdje im je i mjesto – u birtiji.

 

Međutim, premda ni kriv ni dužan, Emil Tedeschi, legalno i sportski pošteno na neki način nastavlja Ciboninu praksu centralizacije hrvatske košarke. Kažemo legalno, jer za razliku od onoga što je radila Cibona devedesetih na račun poreznih obveznika, Tedeschi to radi svojim novcem. I dok su iza Cibone ostali tek slavna prošlost, milijunski dugovi i kaos, čije razmjere vjerojatno nikad nećemo saznati, Tedeschi kupuje sve što valja u Hrvatskoj i radi vrhunsku bazu za klub koji bi ovim tempom mogao uskoro imati svijetlu europsku budućnost. No, pri tome osiromašuje ostatak ionako siromašne lige i uništava konkurenciju.

 

Naravno, Tedeschi posluje po principima slobodnog tržišta i nitko mu ne brani iz Splita dovesti najboljeg klinca u generaciji 2001. Žarka Parlova (kao ni bilo kojeg drugog mladog igrača, jer to može), no ako će nam sva kvaliteta biti stacionirana u samo jednom klubu, samo zato jer taj klub jedini može platiti igrača, bojimo se da tu nema neke budućnosti. Bez prave konkurencije nema ni prave domaće lige, a bez jake domaće lige nema ni vrhunske reprezentacije. Primjer nam može biti rukomet. Hrvatska je naslov svjetskog prvaka u Portugalu 2003. osvojila uglavnom s igračima iz hrvatske lige. Dok su postojali jaki Split (Brodomerkur), Metković i Zamet, bili smo rukometna avangarda i zlatna su odličja stizala u Hrvatsku, a kad se sve svelo na Zagreb, postali smo rukometni prosjek.

 

Ono što je sigurno, hrvatska košarka nikad neće ostati bez talenata. Ozljedama i aferama osakaćenu juniorska reprezentacija pod vodstvom Ante Nazora ovo je ljeto samo poen dijelio od svjetskog zlata

 

Premda u sportu nikad nije dobro slaviti poraze, jer tako se stvara luzerski mentalitet, ne možemo se oteti dojmu da ova generacija nije izgubila zlato, već je osvojila srebro i nevjerojatan je zalog za povratak hrvatske košarke tamo gdje je nažalost nema punih dva desetljeća.

 

Realno, bilo bi čudo da ova generacija ne uspije svoj golemi talent kapitalizirati i u A selekciji, no povijest nas je naučila da s igračima, koji su u formativnim i senzibilnim godinama treba biti pametan i oprezan.

 

Sjajni rezultati u mlađim reprezentativnim selekcijama nisu garancija za isti učinak i u seniorskoj konkurenciji. Bar je to notorna činjenica koju je hrvatska košarka itekako osjetila na svojoj koži. 

Cilj mlađih selekcija nisu medalje nego stvaranje kvalitete za A reprezentaciju, a to godinama ne shvaćaju birokrate iz HKS-a, koji smatraju da će neko kadetsko ili juniorsko zlato uspjeti zamaskirati sve loše što se u međuvremenu napravilo.

 

Ovo je ljeto juniorska reprezentacija osvojila to, sad već famozno svjetsko srebro, a na dočeku igračima bili su novinari, ministar sporta i brojni raznorazni uglednici. Jela se torta, pjevalo se i slavilo. Na prvi pogled mogao se steći dojam da u hrvatskoj košarci samo ruže cvjetaju, a HKS radi vrhunski posao. Međutim, pri tome je malo tko postavio pitanje što je s U-20 reprezentacijom, koja je ponovno ispala u europsku diviziju B ili U-18 kojoj se umalo dogodila ista sudbina. Politika Saveza je godinama ista – ''ulagat ćemo u jednu selekciju koja nam nužno mora donijeti nekakvu medalju, da se vidi da nešto radimo, a za ostale, baš nas briga''.

 

 

S takvom se tezom slaže i Dino Rađa, koji kaže kako treba krenuti od nule:

 

''Naravno, pa godinama govorim, dosadan sam više svima, da se u mlađim kategorijama ne osvajaju medalje, nego se stvaraju igrači za budućnost. Mali Šarić je dobar igrač, ali mislim da se njega žrtvovalo u tim mlađim kategorijama. Mali je morao igrati sve pozicije u momčadi da bi se osvajale medalje, umjesto da ga se forsiralo na jednoj na kojoj bi mogao biti i poslije najbolji na svijetu. Previše je tu bilo improvizacije, da ne kažem nešto gore. 

 

Ništa, što je tu je, vratiti izgubljeno ne možemo. Moramo se skupiti i krenuti od početka, od nule. Planova imamo, ideja imamo. Kampovi za klince su nužnost. Zatim, vrhunska selekcija, kako igrača, tako i trenera. Po pitanju kvalitete, a ne po tome što je on digao ruku za mene. Iz iskustva vam kažem, u našoj košarci ima svega. Suci ne znaju pravila, neki treneri umjesto da rade s djecom gledaju na sat kako bi što prije otišli doma, igrače nije briga za košarku.

 

Takve stvari i takve likove treba pod hitno izbaciti iz hrvatske košarke. Već smo ukinuli zaštićeno godište, vjerojatno najgluplju stvar koja je nekome mogla pasti na pamet i smanjili smo Drugu ligu sa 60 na 36 klubova s ciljem da koncentracija kvalitete bude veća. Ne kažem da ćemo odmah uspjeti vratiti hrvatsku košarku tamo gdje je nekad bila, no obećavam da ćemo dati sve od sebe jer nitko od nas, ni ja, ni Toni, ni Stojko nismo tu iz osobnih interesa.''