RODITELJSTVO je mnogo više od riječi, ono se odvija u svakom pogledu, dodiru i tonu glasa. Iako roditelji često razmišljaju o tome što reći svojoj djeci, jednako važno, ako ne i važnije, jest ono što se ne kaže. Neverbalna komunikacija i emocionalna prisutnost roditelja ostavljaju dubok trag u emocionalnom razvoju djeteta.
Već od najranije dobi, djeca upijaju neverbalne signale: način na koji ih gledamo, držimo, smijemo im se ili uzdahnemo kad smo umorni. Djeca mogu interpretirati emocije roditelja čak i kada ih ne izraze riječima. Ton glasa, kontakt očima i govor tijela često im govore više od bilo koje rečenice.
Emocionalna prisutnost znači da ste zaista tu, ne samo fizički, već i mentalno i emocionalno. To ne zahtijeva sate razgovora, već svjesnost i pažnju u svakodnevnim trenucima. Prema teoriji privrženosti, emocionalno dostupni roditelji pomažu djeci da razviju osjećaj sigurnosti i povjerenja, što je temelj za sve kasnije odnose u životu.
Stručnjaci naglašavaju da kvaliteta vremena provedenog s djecom ima veći utjecaj od količine. To znači da i kratki trenuci pažnje, bez mobitela i distrakcija mogu učiniti razliku. Dijete treba osjetiti da je viđeno i prihvaćeno, čak i kada ne govori.
Ako roditelj osjeća anksioznost, frustraciju ili iscrpljenost, dijete će to osjetiti, iako ne razumije kontekst. Istraživanja pokazuju da djeca roditelja koji su pod stresom pokazuju veći stupanj nesigurnosti i emocionalnih problema, upravo zbog nesvjesnog preuzimanja neverbalnih poruka.
Kako biti emocionalno prisutan?