Iako je prirodna želja svakog roditelja da zaštiti svoje dijete od stresa i straha, suočavanje s djetetovim emocionalnim izazovima može predstavljati izazov. Važno je razumjeti kako prilagoditi reakcije kako biste pružili podršku i sigurnost, stvarajući time pozitivno okruženje za dijete koje se suočava s neugodnim emocijama. Ovo je deset savjeta o tome kako utješiti dijete.
Mnogoj djeci prisutnost roditelja može pomoći da se smire. Važno je zagrliti ih ili držati ih u krilu. Čak i držanje za ruku može im pružiti osjećaj sigurnosti i ugode.
Kada se djeci govori što točno trebaju učiniti ili reći u stresnim i izazovnim situacijama, ona neće moći samostalno riješiti probleme ni naučiti kako se nositi s njima. To ne znači da im nikada neće trebati pomoć, ali trebali bismo ih pustiti da prvo pokušaju samostalno riješiti problem.
Tjelesna aktivnost može djelovati umirujuće tijekom razdoblja visokog stresa. Trčanje ili igranje igre koja uključuje motoričke pokrete pomaže djeci da zaborave brige ili strah.
Kada je riječ o neugodnim situacijama, učinkovit pristup je poticanje postupnog izlaganja izazovima. Ako djeca stalno izbjegavaju aktivnosti koje izazivaju strah ili nelagodu, ti strahovi mogu se zadržati. Da bismo to riješili, važno je ne očekivati previše napretka odjednom. Poduzimanje malih koraka je ključno.
Na primjer, ako se djeca bore s igranjem s drugima u školi, organiziranje igranja kod kuće može biti promišljena strategija. Na taj se način mogu usredotočiti na izgradnju toplog odnosa s jednim djetetom prije nego što se suoče s dinamikom veće grupe na školskom igralištu.
Važno je imati priliku izraziti osjećaje, posebno kod djece. Treba im dati malo vremena i saslušati ih bez osuđivanja ili umanjivanja njihove tjeskobe. Najbolje vrijeme za razgovor je kada se osjećaju smireno jer tako mogu lakše saslušati.
Reći djeci da će "sve biti u redu" moglo bi zapravo potvrditi da se imaju čega bojati. Iako je teško oduprijeti se instinktu da uvjerimo svoju djecu da će sve biti u redu, dugoročno bi to moglo biti najbolje.
Ako djeca imaju problema s razgovorom o tome zašto su nervozna, postoje drugi načini za početak razgovora. Možemo ih zamoliti da nacrtaju sliku ili odglume ono čega se boje s lutkom ili plišanom životinjom.
Neznanje kako pomoći može biti teško i frustrirajuće za roditelje, ali važno je ne dopustiti da se te emocije pokažu. Djeca mogu osjetiti kako se roditelj osjeća. Otkrivanje emocija moglo bi povećati njihovu nervozu. Preporučljivo je dati primjer kako smireno reagirati, piše Pathways.
Čak i ako nam se ono čega se djeca plaše čini glupim, važno je pokazati im da ih razumijemo. Iako se možda uistinu nemaju čega bojati, emocije koje osjećaju vrlo su stvarne.
Važno je ohrabriti i pohvaliti mala postignuća. Hrabrost djece koja se suočavaju sa stvarima kojih se boje treba cijeniti.
Pravilna reakcija i podrška roditelja ključne su u smirivanju uplašene ili nervozne djece. Primjenom nježnih savjeta, stvaranjem sigurnog okruženja i osluškivanjem dječjih potreba roditelji imaju moć transformirati teške trenutke u prilike za jačanje emocionalne povezanosti sa svojim mališanima.