Postoje loši roditelji. Oni su nasilni, odsutni ili zanemaruju svoju djecu. Ali, ako čitate članke poput ovog o odgoju sretne i uspješne djece, velika je vjerojatnost da niste jedan od njih. Ipak, možda se i vi susrećete s određenim teškoćama u odgoju, a ponekad ih uzrokuju greške koje radimo u najboljoj namjeri.
Prema mišljenju mnogih stručnjaka, pomno praćenje ili čak prekomjerno nadziranje djece iz ljubavi i brige može biti uzrok rastuće razine anksioznosti i bespomoćnosti koja vlada među djecom.
Autorica Devorah Heitner nedavno je u časopisu Atlantic iznijela snažne argumente protiv korištenja tehnologije za praćenje djece.
"U istraživanju iz 2016. godine, kada je Pew Research Center posljednji put proučavao ovaj fenomen, 61 posto roditelja priznalo je da nadzire internetske aktivnosti svoje djece, a gotovo polovica rekla je da pregledava poruke ili popise poziva svoje djece", izvještava. Jedno šokantno istraživanje pokazalo je da više od 30 posto roditelja koristi tehnologiju za praćenje svoje djece nakon što odu na fakultet.
Zamijenite nadzor razgovorom
Praćenje je sveprisutno, ali ima loš učinak na podučavanje djece, donošenje dobrih odluka i samostalnost.
"Praćenje lokacije vašeg tinejdžera može biti lakše nego voditi teške razgovore o tome što očekujete od njih kada je riječ o alkoholu, seksu, drogama i raznim drugim izazovima tinejdžerskog života", ističe Heitner.
"Ali zamjena nadzora za razgovor daje nam lažan osjećaj sigurnosti i ostavlja tinejdžere loše pripremljene za njihovu budućnost bez nas", upozorava.
Također, djeca ne vole nadziranje, što može biti uzrok sukoba.
"Zašto bi vam djeca išta rekla ako ćete ih ionako pratiti? Zar tinejdžeri ne zaslužuju prostor da u privatnosti razvijaju svoje nove, odraslije identitete? Ja sigurno ne bih volio da su moji roditelji svjedočili svakom mom nespretnom koraku prema stabilnoj odrasloj osobi", navodi Heitner.
Više samostalnosti znači manje anksioznosti
Rezultat intenzivnog oblika nadzora, omogućenog tehnologijom, je narušeno povjerenje i nezrela djeca. Također, može dovesti do viših stopa anksioznosti i depresije.
"Kada ne puštamo djecu iz vida, ona ne uče životne vještine te sebe pretvaraju u bespomoćne i krhke osobe, potpuno nepripremljene za svijet odraslih", poručili su Camilo Ortiz i Lenore Skenazy u The Timesu.
Dodali su da "kada je odrasla osoba uvijek prisutna, fizički ili elektronski, djeca ne mogu otkriti od čega su sazdana."
S druge strane, kada roditelji pitaju djecu koje nove izazove žele sami savladati i podržavaju ih u postizanju tih ciljeva, raste samopouzdanje, a anksioznost se smanjuje.
"Statistički gledano, ova terapija samostalnosti djelovala je bolje od lijekova. I brže od kognitivno-bihevioralne terapije," tvrde autori.