Prepoznajte znakove: Je li vaše dijete pretjerano samokritično?

Foto: Shutterstock

Srceparajuće je čuti dijete kako izgovara rečenice poput "Nitko me ne voli jer sam ružan" ili "Tako sam glup, ne mogu riješiti ovaj zadatak". Sasvim je normalno da se roditelji u takvim situacijama zabrinu. "Ovi komentari mogu biti uznemirujući i ostaviti roditelje bespomoćnima ili nesigurnima kako reagirati", kaže licencirana terapeutkinja Sarah Kipnes.

Ako je vaše dijete pretjerano kritično prema sebi, vjerojatno se pitate kako to utječe na njegovo mentalno zdravlje i može li dovesti do socijalnog povlačenja, tjeskobe i problema u školi. Najviše od svega, želite znati kako mu možete pomoći da se nosi s negativnim načinom razmišljanja.

Zašto su djeca tako stroga prema sebi?

Pretjerana samokritičnost kod djece najčešće je rezultat kombinacije nekoliko čimbenika. "Obično je to mješavina temperamenta, tjeskobe i društvenih utjecaja", objašnjava Kipnes. Prirodni temperament djeteta igra veliku ulogu. "Dijete s perfekcionističkim sklonostima može se iznimno uzrujati zbog jednog pogrešnog odgovora na testu, osjećajući se kao da je potpuno podbacilo", navodi kao primjer.

Kućno okruženje također ima snažan utjecaj. Djeca su poput malih spužvi i upijaju jezik koji čuju kod kuće, ističe Jocelyn Bibi, licencirana terapeutkinja. Ako vas često čuju kako kritizirate sebe ili druge, mogu usvojiti takav obrazac ponašanja.

Tjeskoba je još jedan važan faktor. "Djeca koja se puno brinu mogu male neuspjehe doživljavati kao katastrofe, vjerujući da jedna loša ocjena znači da su loši učenici", opisuje Kipnes. Ne treba zanemariti ni društvene pritiske u školi i među vršnjacima, koji mogu stvoriti osjećaj inferiornosti, kao ni utjecaj društvenih medija, koji često prikazuju nerealno savršen život.

Znakovi koji otkrivaju pretjeranu samokritičnost

Normalno je da se djeca ponekad preispituju, no problem nastaje kada samokritika postane ekstremna i redovita. "Roditelji trebaju obratiti pažnju kada primijete da se samokritika uvukla u svakodnevni rječnik njihovog djeteta", upozorava Bibi. Stručnjaci navode nekoliko znakova koji ukazuju na nezdravu samokritiku:

Čest negativan samogovor, poput izjava "Glup sam" ili "Ništa ne mogu učiniti kako treba".

Izoliranje od vršnjaka i članova obitelji.

Izrada detaljnih popisa stvari koje žele promijeniti na sebi.

Izbjegavanje novih izazova ili lako odustajanje.

Pretjerano uzrujavanje zbog malih pogrešaka, poput zadaće.

Odbijanje sudjelovanja u aktivnostima gdje se boje neuspjeha.

Pokazivanje znakova neraspoloženja, depresije i općenito manje angažiranosti.

Što ne reći djetetu koje je prestrogo prema sebi

Kada primijetite da se vaše dijete bori sa samokritikom, prirodno je da želite uskočiti i uvjeriti ga da je savršeno. No, takav pristup često ne pomaže. Umjesto toga, stručnjaci savjetuju da im se približite s razumijevanjem i istražite njihove osjećaje. Pokušajte reći: "Vidim da si tužan zbog testa iz matematike. Reci mi više o tome."

Prema Bibi, ključ je biti znatiželjan i pomoći im da sami pronađu svoje snage. Kipnes se slaže i dodaje da treba izbjegavati omalovažavajuće fraze poput "Ne budi smiješan" ili "Prestani pretjerivati", jer se zbog njih djeca mogu osjećati neshvaćeno. Radije potvrdite njihove osjećaje i potaknite suosjećanje.

Kako pomoći u izgradnji ljubaznijeg unutarnjeg glasa

Promjena oštrog kritičkog glasa u djetetovoj glavi zahtijeva strpljenje i trud. Kipnes nudi nekoliko savjeta:

Budite uzor. Kada pogriješite pred djetetom, govorite ljubazno o sebi naglas. Možete reći: "Dao sam sve od sebe i to je važno" ili "U redu je griješiti, nitko nije savršen."

Potaknite dijete da preoblikuje negativne misli. Pitajte ga: "Što bi rekao prijatelju da tako ružno govori o sebi?"

Zajedno vježbajte pozitivne afirmacije, primjerice prije spavanja.

Slavite trud i učenje, a ne samo ishode. Nagradite dijete za trud koji je uložilo, neovisno o rezultatu.

Stvorite obiteljsku kulturu koja cijeni otpornost, samoprihvaćanje i mentalitet rasta.

Kada potražiti stručnu pomoć

Iako roditelji mogu mnogo učiniti, važno je znati da ne moraju sve sami. Ponekad je potrebna vanjska pomoć. "Ako su samokritične misli vašeg djeteta uporne, ometaju mu svakodnevni život ili su praćene znakovima tjeskobe, depresije ili povlačenja, vrijeme je da potražite stručnu pomoć", zaključuje Kipnes.

Licencirani terapeut ili školski psiholog mogu ponuditi strategije prilagođene potrebama našeg djeteta i pomoći u rješavanju problema koji se kriju u pozadini.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.