Rijetko koji pojam iz područja mentalnog zdravlja se koristi toliko često kao "narcis". Ljudi ga upotrebljavaju za opis teškog šefa, kao uvredu za roditelja nakon svađe ili kao objašnjenje za neobično ponašanje slavnih osoba. Iako je termin popularan, važno je znati da većina ljudi nisu klinički narcisi te da postoji velika razlika između narcističkih osobina i dijagnoze narcisoidnog poremećaja ličnosti (NPL), piše HuffPost.
Možete imati narcisoidne trenutke, poput hvalisanja poslovnim uspjehom ili traženja pažnje od voljenih, a da nemate NPL, objasnila je Zoe Kinsey, licencirana savjetnica za mentalno zdravlje. Iako oboje može biti štetno, NPL je znatno ozbiljniji i opasniji.
"NPL je, za početak, zaista nijansiran poremećaj ličnosti i dijagnoza. Neće se svi predstavljati na isti način", rekla je Kinsey. "Tradicionalna definicija NPL-a opisuje ga kao poremećaj ličnosti često karakteriziran ekstremnim uvjerenjima o grandioznosti i samovažnosti, ozbiljnim nedostatkom empatije, nerealnim očekivanjima prema sebi i drugima, strahom od odbijanja te značajnom potrebom za pohvalama i obožavanjem, što često dolazi na štetu iskorištavanja drugih."
Vanessa Reiser, licencirana klinička socijalna radnica, dodaje: "Skloni su gaslightingu. Oni su lažljivci. Koriste tretman šutnjom ili su pasivno-agresivni kako bi stekli kontrolu manipulacijom." Ističe kako se ne radi samo o jednoj osobini. "Zasigurno nije samo netko tko se voli fotografirati. To je potpuno pogrešan naziv", dodala je Reiser.
Budući da se radi o složenoj dijagnozi na čiji razvoj utječe niz čimbenika, postavlja se pitanje može li redoslijed rođenja, poput toga jeste li najstarije ili najmlađe dijete, nekoga pretvoriti u narcisa.
Stručnjakinje se slažu: biti najstarija kći, najmlađi sin ili srednje dijete nema nikakve veze s razvojem narcisoidnog poremećaja ličnosti. Kinsey napominje da u obitelji s troje djece, prema zapadnim stereotipima, svako dijete može biti pod rizikom iz različitih razloga.
Najstarije dijete često je idealizirano kao "zlatno dijete", srednje može biti zanemareno, a najmlađe razmaženo, no to ne određuje dijagnozu. "I mislim, konačno, najmlađe dijete, stereotipno, roditelji mogu više maziti ili razmaziti, što dovodi do nedostatka empatije prema drugima, a time i povećava njihove šanse za razvoj NPL-a", rekla je Kinsey.
Važno je razlikovati narcisoidne sklonosti od samog poremećaja. Reiser smatra da roditeljsko ponašanje poput pretjeranog ugađanja može potaknuti nekoga da se "nagne prema narcističkim ponašanjima, a ne prema poremećenoj ličnosti, što je potpuno drugačije".
Zašto netko razvija narcisoidni poremećaj ličnosti izuzetno je komplicirano, no redoslijed rođenja nije presudan. "Rasprava o prirodi i odgoju bit će iznimno ključna kada je riječ o ovome", rekla je Kinsey. Dok Reiser vjeruje da je poremećaj većinom genetski uvjetovan, Kinsey smatra da je riječ o kombinaciji gena i traume.
"Osobe s poremećajima ličnosti doživjele su traumu unutar kategorija privrženosti, zlostavljanja, zanemarivanja, izdaje te teškog poništavanja i nedosljednosti od strane roditelja", objasnila je Kinsey. No, to ne znači da će svatko tko doživi traumu razviti NPL.
Kako bi se smanjile šanse da dijete razvije NPL, Reiser savjetuje razvijanje empatije od rane dobi, primjerice kroz kontakt sa životinjama ili ljudima koji su drugačiji. "Još jedan zaštitni faktor bio bi naučiti djecu da razumiju razliku između činjenica i fikcije", dodala je.
Ako roditelji primijete zabrinjavajuće osobine, ključna je rana intervencija. "Obraćanje pažnje na ponašanje djece rano je općenito kada vidimo najbolje ishode. Teško je preodgojiti stablo kad je već izraslo", rekla je Reiser.
Kinsey naglašava važnost provjere djetetovog stanja, uočavanja obrazaca ponašanja i davanja prioriteta odnosu. "Ako ikada imate bilo kakvih nedoumica, zato su terapeuti za mentalno zdravje ovdje", poručila je. Zaključuje kako je snažna podrška i sigurna privrženost ključna u prevenciji negativnih posljedica traume. "Ta komponenta podrške i privrženosti apsolutno su ključne", napomenula je Kinsey.