Majka dječaka kojem je dijagnosticiran ADHD (poremećaj pažnje s hiperaktivnošću) podijelila je svoju zabrinutost da bi njezin sin mogao imati i autizam. Kako piše Tyla, njezina iskustva potaknula su brojne rasprave o sličnostima između ADHD-a i poremećaja iz autističnog spektra, koji se sve češće preklapaju.
U posljednjih nekoliko godina sve više ljudi govori o izazovima i simptomima ovih neurorazvojnih stanja. Mnogi odrasli tek u zrelijoj dobi dobiju dijagnozu, iako su se cijeli život osjećali "drugačije".
ADHD se obično prepoznaje po poteškoćama s pažnjom, nemirom i impulzivnošću, dok autizam najviše utječe na komunikaciju, socijalne vještine i način ponašanja. Iako su to različita stanja, mogu se pojaviti zajedno, što ponekad otežava točnu dijagnozu.
Na popularnoj platformi Reddit, jedna je majka zatražila savjet roditelja i stručnjaka. Njezin šestogodišnji sin već ima dijagnozu ADHD-a i uzima terapiju koja mu pomaže, no majka se pita pokazuje li i znakove autizma.
Navela je tri konkretna ponašanja:
Brojni su roditelji odgovorili, dijeleći svoja iskustva. Jedna je majka rekla kako njezin sin, iako nema tipične znakove poput mahanja rukama ili slaganja igračaka u redove, ipak ima autizam. Kod njega su primijetili nedostatak simboličke igre, posebnu zaokupljenost bagerima (i uvijek igru na isti način) te probleme u stvaranju prijateljstava. Dodala je i da je imao eholaliju, ponavljanje onoga što drugi kažu.
Drugi korisnik savjetovao je oprez pri dijagnostici: "Ako vaše dijete već ima dijagnozu ADHD-a, važno je pronaći stručnjaka koji zna razlikovati preklapanje simptoma s autizmom. Kratke i površne procjene često ne otkriju pravi problem."
Nacionalno autistično društvo upozorava da društvo još uvijek ima pojednostavljene i često pogrešne predodžbe o autizmu. Mnogi i dalje misle da autistično dijete "mora" njihati se naprijed-nazad ili biti opsjednuto vlakovima. U stvarnosti, simptomi mogu biti puno suptilniji.
Kod djevojčica se, primjerice, izrazito usmjereni interesi mogu pokazivati kroz ponašanja koja se smatraju "normalnima", poput intenzivnog čitanja knjiga ili stalnog uvijanja kose. Zbog toga se njihovi simptomi često ne prepoznaju na vrijeme, iako je unutarnji intenzitet itekako prisutan.