"Gledala sam kako golemi dinosaur, pravi robot kao s filmskog seta, a ne čovjek u kostimu, gazi kroz rođendansku proslavu jednog četverogodišnjaka u Los Angelesu. Moj sin ga je pogledao i briznuo u plač, a iskreno, i meni je došlo da učinim isto. U moje vrijeme, dok sam odrastala devedesetih, vrhunac proslave bio je odlazak u igraonicu, za što sam čak morala obući i svečanije cipele. Nisam ni slutila koliko će se stvari promijeniti kad i sama postanem roditelj", piše Olivia Pollock za portal Motherly.
Danas su dječje proslave postale raskošne, kupuju se skupocjeni pokloni, dok prije to nije bilo tako - ili se slavilo kod kuće ako postoji mjesta za više djece ili u igraonici.
Olivia, danas majka dvoje djece (8 i 5), radi za tvrtku koja se bavi organizacijom događaja, što znači da je nekad zapadnu i rođendanske zabave. Kaže kako su dječji rođendani postali iscrpljujući za roditelje.
Pritisak počinje rano
"Sve sam to osvijestila već na prvom rođendanu svoje kćeri, koju je tada zanimalo jedino stavljanje stvari u usta. Mislila sam da sam isplanirala lijepu zabavu u dvorištu s temom duge, s lukom od balona, preskupim narescima, kutkom za bojenje za stariju djecu i dekama u hladu za bebe. Bila sam tako ponosna.
Dan prije nazvala me druga mama da me pita za 'plan'. Kad sam joj ispričala o temi, grickalicama i prostoru za igru, nastala je stanka. 'A što si predvidjela kao glavnu aktivnost?' upitala je. Nisam imala pojma što to znači", piše Olivia.
"Nježno mi je objasnila da bih trebala imati nešto strukturirano kako bi jednogodišnjaci ostali zaokupljeni. Ponudila mi je kontakt svog glazbenika i animatorice za igre. Uspaničila sam se i ostatak dana provela zivkajući unaokolo. Na kraju sam rezervirala glazbenika koji je sljedećeg dana pokušao voditi radionicu bubnjanja. Sve su bebe otpuzale za otprilike devedeset sekundi. Moja kći je ostala, ali samo zato što je jela batak. Još uvijek čuvam tu fotografiju."
Cijena neprestanog nadmetanja
"Taj me poziv gurnuo u višegodišnju spiralu sve raskošnijih zabava. Postala sam uvjerena da svake godine moram nadmašiti prethodnu. Bilo je to iscrpljujuće. Zaposlena sam majka, a mentalno i emocionalno opterećenje organizacije nečega što izgleda kao s Pinteresta, uz posao i brigu o djeci, na kraju me slomilo. Drugi i treći rođendan mog sina proslavili smo uz pizzu kod kuće i kupovne kolače. Potpuno sam odustala i zbog toga osjećala krivnju dulje nego što sam trebala", kaže Olivia.
U međuvremenu je, kaže, naučila da djeca ne vide razliku. "Gledala sam ih kako s jednakim izrazom čistog veselja odlaze i sa zabave na kojoj su jahali ponije prerušene u jednoroge i s opuštenog druženja u kuglani. Za sedmi rođendan moje kćeri organizirala sam radionicu ukrašavanja traper-jakni u stilu Taylor Swift.
Bila sam tako ponosna na sebe. Jaknu više nikad nije odjenula. A čega se sjeća? Pjevanja karaoka s prijateljicama, za što je poslužio mikrofon od nekoliko eura s interneta, a ne skupi aranžman koji sam platila", kaže Olivia.
Što kažu istraživanja
Istraživanja pokazuju da 87 posto roditelja koji organiziraju proslave preferira intimnija i smislenija okupljanja umjesto ekstravagantnih događaja. Uspomene ne stvaraju štandovi za izradu narukvica ili personalizirani pokloni za goste. Stvaraju ih toplina i povezanost. Stvaraju ih djeca koja se igraju s vrtnim crijevom ili se gađaju bojama pa s ponosom pokazuju prljave majice. To su stvari koje ne koštaju gotovo ništa, a stvaraju one ključne uspomene koje traju zauvijek.
Rođendani djece počeli su se tretirati kao neka vrsta "dokaza" - da ih dovoljno volimo, da smo dovoljno kreativni ili da jednostavno držimo korak s drugima. Ali djeca i njihovi prijatelji ne vode bodove. Ne treba im raspored aktivnosti. Treba im soba puna prijatelja koji su sretni što su ondje i dopuštenje da jednostavno trčkaraju uokolo.
"Sniziti kriterije za 'savršenu' zabavu nije odustajanje. To je najizravniji put da ponovno budemo prisutni. Da se nasmijemo neuspjeloj radionici bubnjanja umjesto da se zbog nje ispričavamo. Da dopustimo da zabava bude pomalo kaotična", kaže Olivia.