Odnosi između roditelja i njihove odrasle djece često su složeni. Ponekad napetosti ne nastaju zbog velikih svađa, već zbog malih, ali ponavljajućih navika kojih roditelji možda nisu ni svjesni. To mogu biti sitni komentari, neželjeni savjeti ili usporedbe koje s vremenom ostave dubok trag. Psiholog Jeffrey Bernstein ističe da upravo osjećaj nerazumijevanja, neslaganja i stalnog osuđivanja može navesti odraslu djecu da se udalje.
Takve situacije rijetko su jednostrane. U mnogim slučajevima ni roditelji ni djeca ne shvaćaju kako njihove riječi ili ponašanja utječu na onog drugog. Evo koji obrasci ponašanja najčešće uzrokuju udaljavanje.
Kada odraslo dijete izrazi svoje osjećaje ili potraži podršku, rečenice poput "pretjeruješ" ili "preosjetljiv si" mogu biti vrlo štetne. Iako roditelji možda misle da umanjuju problem, zapravo time poručuju da osjećaji njihove djece nisu važni. Za današnje generacije ranjivost i otvoren razgovor ključni su za zdrav odnos.
Roditelji često daju savjete iz brige, no ako dijete nije zatražilo mišljenje, ono može zvučati nametljivo. Umjesto da se osjećaju podržano, djeca mogu pomisliti da nisu dovoljno sposobna ili da ih se ne poštuje.
Umjesto otvorene komunikacije, neki roditelji pokušavaju izazvati grižnju savjesti kako bi dobili pažnju ili postigli svoje. Rečenice poput "nikad više ne dolaziš" stvaraju pritisak, a ne bliskost. Stručnjaci upozoravaju da takve manipulacije dugoročno štete odnosu.
Odrasla djeca imaju pravo donositi vlastite životne odluke, uključujući izbor partnera, prijatelja i karijere. Roditelji ne moraju uvijek odobravati te izbore, ali stalne kritike vode samo udaljavanju.
Kad roditelji ljubav koriste kao sredstvo za kontrolu, to može ostaviti ozbiljne posljedice. Odbijanje podrške ili pažnje s ciljem da se dijete osjeća nesigurno stvara odnos temeljen na strahu, a ne na bliskosti.
Biti roditelj ne znači da se uvijek ima pravo na sve. Nenajavljeni posjeti, miješanje u privatne odnose ili podcjenjivanje problema mogu biti znakovi nepoštovanja. Odrasli odnosi zahtijevaju jasne i uzajamno poštovane granice.
Kada se dijete prisjeti teških trenutaka iz djetinjstva, roditeljska reakcija često bude poricanje ili umanjivanje. Fraze poput "to nije bilo tako" poništavaju iskustvo druge osobe. Važno je priznati emocije i biti spreman na iskren razgovor.
Obraćanje svisoka, korištenje umanjenica ili stalno preispitivanje odluka može kod odrasle djece stvoriti osjećaj da ih se ne doživljava ozbiljno. To često narušava samopouzdanje i uzrokuje udaljavanje.
Ponavljanje rečenica poput "znaš li što sam sve napravio za tebe?" može stvoriti teret, a ne zahvalnost. Svi prolaze kroz svoje borbe i nisu uvijek u stanju pokazivati zahvalnost na način koji roditelji očekuju. Suosjećanje i razumijevanje vrijede više od predbacivanja.
Roditelji koji pritišću djecu da se vjenčaju, imaju djecu ili se skrase prema svojim standardima često izazivaju frustraciju. Odrasla djeca žele da ih se podrži u onome što su sami odabrali, bez osjećaja da stalno nešto "kasne" ili griješe.
Fraze poput "ja sam takav i neću se mijenjati" mogu zvučati kao izgovori za loše ponašanje. Odrasla djeca žele vidjeti trud, čak i ako nema savršenih odgovora. Spremnost na prilagodbu i učenje važan je korak prema zrelom odnosu.