Uvodna montažna sekvenca filma Zamka (Locked) koja prikazuje ružnu stranu neimenovanog američkog grada napućenu beskućnicima, prosjacima i narkomanima podsjeća na uvode u filmove Tonyja Scotta, no iako slično stilizirana nije toliko estetizirana. Ipak, njen jak socijalni naboj služi kao priprema za ono što nas očekuje, a to je političko-filozofski triler o klasnom ratu pred kojima se Amerika, čini se, nalazi.
Jedan iz te galerije likova s društvenog ruba je i Eddie (Bill Skarsgård), sitni lopov u ružičastoj hudici kojemu treba 475 dolara da popravi kamionet kako bi konačno uspio na vrijeme pokupiti kćer pred školom. Jedini njemu mogući način da dođe do love je krađa, a idealnom se metom čini luksuzni SUV parkiran u jednom neuglednom stražnjem parkingu.
Eddie ulazi u auto kako bi maznuo nešto vrijedno, no kad ništa takvo ne pronađe shvati da ne može otvoriti vrata. Nijedna. Ni razbiti prozor, čak ni ključem za skidanje kotača. Auto je neprobojan, ne samo fizički, već i za bilo kakav mobitel signal. Upao je u zamku.
Ono što slijedi je razgovor o klasnim i generacijskim razlikama, no tiče se to i obrazovanja; da je glavni lik iz dobrostojeće obitelji te da je bio bolji učenik u boljoj školi možda bi znao da riječ dolus na latinskom označava prevaru pa ne bi zaglavio u SUV-u nepostojećeg brenda Dolus.
Ako ste vidjeli trailer onda znate što će biti dalje, s druge strane infotainment zaslona nalazi se vlasnik auta William (Anthony Hopkins), bogati stariji poslovni čovjek s naglašenom psihopatskom crtom koji je odlučio baš na Eddieju iskaliti sve frustracije zbog nefunkcionalnog sustava. Kad Hollywood govori o raspadu sustava možete se kladiti da će biti u pitanju neučinkovitosti policije, mnogo rjeđe npr. zdravstva, pa je to i ovdje slučaj.
Saznat ćemo kako Williamu policija nije pomogla kod prethodnih šest krađa auta, kao ni kada mu je kćer ustrijeljena na ulici, stoga mu ne preostaje drugo nego da pravdu uzme u svoje ruke. Rezultat je još jedan vigilante film, što i Eddie primjećuje, „što ti misliš da si neki eastwoodovski death wish osvetnik“ pri čemu je ova greška sa zamjenom Clinta Eastwooda i Charlesa Bronsona očito namjerna.
No, Zamka nije samo vigilante, već i torture movie. Nagledali smo se u filmovima svakakvih mučenja, premlaćivanja, čupanja noktiju, rezanja prstiju, razvaljivanja koljena, izgladnjivanja, uskraćivanja vode, mučenje heavy metalom, no Zamka ide korak dalje, mučenje polkom okrutnost je na koju vas nitko ne može pripremiti. Mislim, polka torture, Ženevska konvencijo, što se čeka?
Trailer filma nagovještavao je još jedan gimmick film, dakle film koji se temelji na jednom triku, smješten sav u jedan mali prostor, u stilu Telefonske govornice (Phone Booth), u kojem će fokus biti na igri mačke i miša, pokušajima bijega i zadržavanju kontrole. I nije da nije upravo to, no neočekivano je i nešto više od toga.
Mnogo je vremena posvećeno dijaloškim nadmudrivanjima u stilu sjeli Karl Marx i Milton Friedman da malo teferiće o klasnoj nepravdi, nejednakim startnim pozicijama, ulozi države te o individualnoj odgovornosti, ali tako da ih čak i Amerikanci razumiju. Za Hrvate, doduše, nisam siguran.
Političkoj interpretaciji filma podliježe i dinamika moći koja se u autu stvara: Eddie, sitni lopov i marginalizirani član društva zarobljen je u luksuznom vozilu kojim upravlja William, lik koji predstavlja bogatstvo, kontrolu i tehnološku nadmoć.
Problem s ovim političkim slojem filma je što za razliku od akcijskog, baš nikamo ne vodi. Ne postavlja originalna pitanja, niti dolazi do suvislih zaključaka pa i nema veću vrijednost od birtaških ili forumskih naklapanja. Sučeljavanja jednih te istih argumenata ubrzo postaju zamorna pa se može dogoditi da zažalite i za onom, malo prije spomenutom polkom.
Zamka je remake argentinskog trilera pod naslovom 4x4 koji nisam gledao, no oni koji jesu kažu da je riječ o manje-više copy-paste filmu. Filmu koji na početku dosta obećava, a zatim ne ispuni gotovo ništa. Režiser David Yarovesky (horor Brightburn) solidno se snalazi u onom što mu je posao, izgradnja atmosfere i napetosti, no i to se s vremenom potroši pa je sreća što traje svega sat i pol.
Za film koji toliki interes poklanja odnosu moćnih elita i obespravljenih marginalaca, neobično je cinično, a možda i subverzivno, izveden casting. Naime, Bill Skarsgård glumi antipatičnog, drskog i bahatog tipa koji nam ne uspije postati simpatičan čak ni kad zaista postane žrtvom, dok je s druge strane Anthony Hopkins, bezobrazno privlačan, inteligentan i duhovit čak i kad je na autopilotu.
Ovakve uloge on može odigrati da ga probude u 3 ujutro, ne smeta ni što je 90 posto uloge sam glas, a fizički se pojavi tek na kraju. Kao da nas režiser testira pitanjem: na čijoj ste vi strani? Možda će vam biti neugodno, čak i pred samima sobom, iskreno odgovoriti na to pitanje.