…diskutabilno, naravno!
Znate kako Marvel ima one faze koje maksimiziraju marketinšku iskoristivost bitnih i nebitnih brendova beskrajnog carstva mašte pokojnog Stana Leeja, a široj javnosti pokušava dokazati da je bitan neki superheroj čija je moć rukovanje samostrelom… ili nešto slično?
Faza 1: Blackout, TBF, Edo Maajka
Tako nekako ja zamišljam vremensku crtu hrvatske rap glazbe. Prva faza nakon porođajnih bolova MC Buffala, Ugly Leadersa, Mladih gospara i Renmana pripada komercijalizaciji rap glazbe na leđima Blackouta (od kraja 90-ih pa do cca 2007. godine). Zagreb je kompetentno preveo komercijalni američki rap na hrvatski jezik, a tematika i izričaj se u to doba nisu morali pretjerano ublažavati. Poslijeratna Hrvatska bila je plodno tlo za politički i društveni bijes po uzoru na Public enemy i slične uzore tadašnjih perjanica hrvatske hip-hop scene: dinamične Tram 11, fanatičnog El Bahatteeja, satiričare Bolesnu braću, kvartovske junake Nereda i Stoku i nekolicinu drugih.
Ipak, rap je postao puno zanimljiviji, zabavniji i bliži publici kad su druge regije donijele gdješto slojevitiji pristup pripovjedanju svojih životnih perspektiva. Tako smo, hvala nebesima, dobili Edu Maajku, koji se naslonio na Blackout zvuk, ali je dodao jako specifičan pristup i potpuno svježu priču za tadašnje pojmove: slojevitog izbjeglicu koji jednako dobro vlada humorom i smrtno ozbiljnim temama, često koristeći memove iz obje domene u istoj pjesmi.
Kako Edo ode od Franjinog urnebesnog “bitno je, mala, bitno!” do Ivanovog strastvenog govora u kojem je sažeo generacijski jaz i kasnije daje Franji jednaku priliku da izjasni što misli o bezizlaznom i nepojmljivom razočaranju koje osjeća? Čistom vještinom i predanošću smislu glazbe koju radi! Hvala mu najljepša, rijetki su ovakvi spisateljski i interpretatorski vrhunci.
A važnije za ovaj tekst, još istaknutije i komercijalno prihvaćenije bile su južnjačke snage: TBF je slijedom odličnih albuma donio osobenjačku energiju neokaljanu tuđim mišljenjima o tome kako bi rap glazba trebala zvučati, a o njihovom najvećem postignuću pisao sam nadugo i naširoko ovdje:
>>LJUBAVNO PISMO #1: Je li Uskladimo toplomjere najbolji hrvatski album IKAD?
I tako se prva faza domaćeg rapa kotrljala na nekoliko fronti: Edo je išao u svom smjeru, TBF se približavao komercijalnom uspjehu i odmicao od eksperimenata i hrabre glazbe, a Blackout je ostavio iza sebe samo Connect - naslijeđe komercijalnog pristupa glazbi koje se putem degradiralo iz subkulture u pozadinsku glazbu za klubove i sportska natjecanja.
Faza 2: Dječaci
2008. godine izašao je najutjecajniji album za svu rap glazbu koja će u Hrvatskoj nastati od tog trenutka: Drama.
Mediter/Sinom/Mister Beba/Zondo/Zoni/Danijel Simon prgavi je momak iz Zagreba i voditelj tadašnjeg h3s foruma koji se preselio u Split i počeo družiti s drugim forumašima: Kid Rađom, Ivom Sivom/Drugim i Nebuom/Franom Finesom/Vojkom Vrućinom. Zabavno mi je predstaviti ih svom silom nadimaka jer taj faktor jasno ocrtava potragu za identitetom i razne promjene koje su došle s novim identitetima. Od priklanjanja utjecajima alternativnog američkog rapa pa do potpunog internaliziranja domaćeg tvrdog đira dug je put, a oni su ga dugo i prelazili.
Dokument stupnja razvoja u 2001. godini: važno za usporedbu s albumom Nebua i Drugog 2002. godine
Nedugo nakon upoznavanja počeli su snimati pjesme, a uvijek mi se činilo da je Danijel Simon bio ona praktična pokretačka snaga Dječaka. Organizacija, ozbiljnost, dizajnerski pristup, brendiranje, širina perspektive, spotovi, audioinženjering, vođenje legendarnog foruma Dječaka, ekstrovertiranost i opojna ljubav prema zvuku vlastitog glasa - oduvijek mi se činilo da su ti elementi znatno važniji od njegovog MC renomea. Imao je Simon svoje trenutke, grupi je definitivno trebala "miljenik žena" persona kraj Vojka i Drugog, ali njegovo kreativno kaskanje za njima bilo je očigledno čak i u kasnijim fazama Dječaka, kad je Vojko ostao jedini podnošljiv MC u grupi.
Simon je uvijek bio talent za vizualno izražavanje, što je kasnije rezultiralo promišljenim i zabavnim spotovima Dječaka
Kid Rađa je bio integralan paragon opuštenosti i duhovitosti, ali nije se zadržao do prvog albuma. Jedini artefakt Kid Rađe kao člana grupe koji se može čuti je njegova Truba - klasično boom bap lako štivo koje prelijeva iz šupljeg u prazno o pušenju trave - i suvišnu strofu na Noćnoj pjesmi s jednom jedinom dobrom linijom (pogodite kojom!).
OK, zašto je onda ovaj album toliko dobar uz sve ove manjkavosti? Odgovor je jednostavan:
Nebu i Drugi
Ova dvojica su bila kreativni motor Dječaka, a razlozi se mogu potražiti još u 2002. godini. Tad je počelo sve važno za splitsku scenu u sljedećih 15 godina: izašao je prvi album Nebua i Drugog, Megazabluda. Ne samo da je ovo ostvarenje bilo tematski i izvedbeno potpuno izvan svih tekućica kojima je plovio domaći rep - semplirale su se videoigre, izravno se prevodilo američke rap frazeme (inspirirano forumima) i repalo se većinom potpuno slobodno od tematskog narativa s lajtmotivima iz kežualnih adolescentskih razgovora - nego su na albumu gostovale sve buduće uzdanice Splita: Papi Batina (koji je tu bacio jedinu introspektivnu strofu dostupnu na internetu), Krešo Bengalka i Batman 3000.
Krek kuća prequel i povijesna prva pjesma na kojoj su Dječaci u punoj postavi
Uz zanimljivu poetiku obojice, vrijedi istaknuti da je cijeli album producirao Nebu. Instrumentali su se naslanjali na rad Def Jux kolektiva, prilično je očigledno koliko mu je El-P omiljen producent. I to nije mana, dapače: svježina čudnovatih semplova koju je Nebu unio u svoje postapokaliptične instrumentale jako je pohvalna. Od Fallouta do Unreal tournamenta, bilo je tu svega.
Nebuov biser o lezbijskoj vezi mladih Splićanki dao je naslutiti što bi sve mogao napraviti u budućnosti
Idući album držao se svog formata puno više, a na njemu su se primili posla i izbrusili spisateljski talent. Drugi je ovdje na vrhuncu kreativnosti i jako često briljira, a pogotovo na komadima na kojima do kraja razveže svoju slobodnu poeziju o otuđenosti, depresiji i zabavnim osvrtima na vlastitu okolinu. Njegov forte oduvijek je bio taj da igra ulogu onog čudnog lika u kutu na partiju koji opaža umjesto da sudjeluje, a pogotovo u ovom razdoblju kad je znao ubosti jako duhovite opaske, često samosvjesne i protivne vlastitoj vrijednosti (“repam za dvadeset ljudi što me slušaju / dvadeset?! napredujemo polako”).
Tehnički prva pjesma na kojoj se pojavljuju Dječaci u kasnijoj postavi s albuma
Od foruma do albuma
Nakon ova dva albuma i kojekakvih mini solo projekata, napokon su se formirali Dječaci u punom sastavu. Puno se dobrih pjesama tu napravilo, a rap sladokusci jamačno uz ovu fazu vežu golemu dozu nostalgije. Dječaci su u ovom razdoblju stvarali najmaštovitiju glazbu, što zbog jedinstvene kombinacije gladi i opuštenog pristupa, a što zbog činjenice da su htjeli raspi*diti svakoga tko im nasumično padne na pamet dok pišu rime. Nasumično ću iz hrpe dobrih pjesama izvući sljedeće:
- Optika 2005, Najbolja pjesma i Ljubavna pjesma - magnum opus Drugog ("prva stvar koju ne shvaćam je ta / kako ljude nije strah bacit šestar u smeće")
- Stričeva kobasica, Torta, Sajfer i Fantastična igra zrcalima (obje s Magellanovog albuma), Govno je na vatri, Nazad na ugao, Čisto zlato, Stvar sa Sašom iz TBF-a - ponajbolje Vojkove strofe u povijesti, pogotovo ova zadnja (ne mogu izdvojiti nijednu liniju, tu strofu morate poslušati u cijelosti)
- Pričaj s njom 1, Umalo da nije napravljena još jedna pjesma koja se zove Marina - za ljubitelje Simonovih emocionalnih izljeva
- Doležal Sranja, Deadly Medley - Dječaci u eksperimentima bez teme i kočnica (preteča Vojkovog 20-minutnog repanja na Plodove zemlje)
Ova pjesma objedinjuje skoro sve što čini Vojka jednim od najboljih na našim prostorima
I konačno: D R A M A
OK, ovo je previše teksta za danas, ali osjećam da se kuha jedna dobra recenzija u kojoj ćete saznati sve o albumu i dobiti objašnjenje zašto se radi o najboljem hrvatskom rap albumu. Diskutabilno, naravno.
Vidimo se za koji dan na istom mjestu!