KINGDOME Come: Deliverance iz 2018. bila je jedna od onih igara koje su mi se neprestano pojavljivale u preporukama, no iz niza razloga nikad ih nisam zaigrao. Štoviše, prije nego što mi je ponuđena mogućnost da recenziram dvojku, znao sam tek da je riječ o nešto drukčijem i realističnijem RPG-u.
To je bilo više-manje to.
Upravo zato bio sam pomalo preplavljen time što je sve ekipa iz češkog razvojnog tima Warhorse Studios potrpala u dvojku.
Realizam i čisti sadizam
Za autsajdera poput mene, želja da se stvori što realističniji RPG rezultirala je nekim prilično sadističkim rješenjima. I pritom, naravno, ne mislim na ubisoftovske mape načičkane većinski beznačajnim misijama, već na klasično kretanje mapom, snimanje pozicija ili nedajbože obijanje brava.
Međutim, vrlo brzo postalo mi je jasno da su upravo ta rješenja ono zbog čega je KCD2 jedna od najzanimljivijih igara koje sam imao prilike igrati. Činjenica da za snimanje pozicije trebati popiti "šnaps" ili da spavanje može predstavljati prilično velik problem ako se nalazite izvan naselja ili u nepoznatom gradu igru isprva čini malo neprohodnom, ali nakon samo nekoliko sati uviđate da je to razina sveobuhvatnosti na kakvu u igrama rijetko nailazite.
Uglavnom, radnja je smještena u 15. stoljeće u Bohemiji i nastavlja priču o Henryju i Siru Hansu Caponu izravno nakon događaja iz prve igre. Iskreno, nisam igrao, pa mi nedostaje cijeli dio njihove priče koja mi se u određenoj mjeri skraćeno predstavlja na samom početku, ali nedovoljno jasno da bih pohvatao konce. Ipak, reći ću da se nisam osjećao pretjerano zakinuto jer oni osnovni obrisi priče su mi i više nego jasni.
Na početku srećemo Henryja i Hansa na putovanju prema dvorcu Trosky kako bi dostavili pismo Lordu Ottu von Bergowu, a ono što isprva izgleda kao jednostavna misija nakon koje kreće opijanje i bludničenje, prerasta u suludu avanturu koja nakon prvotne linearnosti kreće u smjeru koji vi birate i u tom je pogledu klasičan primjer dobro osmišljene avanture u otvorenom svijetu.
Vizualno impresivno remek-djelo
Budući da sam igru isprobao na Series X i na PlayStationu 5 Pro, kretao sam dva puta ispočetka i svaki pokušaj je nakon uvodnih scena bio iskustvo za sebe. Ovo je ujedno prilika da istaknem da je verzija za SX dobra, ali i da je verzija za PS5 Pro osjetno bolja. Pogledao sam nekoliko videa usporedbi, ali zapravo nijedan ne može kvalitetno dočarati sitne, ali bitne razlike.
Primjerice, iskustvo na SX-u je sasvim pristojno, ali na momente vam je jasno da se konzola bori sa svijetom koji je ekipa iz Warhorsea stvorila. PS5 nema tih problema i iskustvo je puno glađe iako, da budemo realni, prije prve zakrpe bila je tu gomila pop-inova koji su, na svu sreću, riješeni do trenutka izlaska igre.
Glitcheva i bugova ima, ali nisam se susreo ni s jednim koji bi narušio uživanje u igri. Sve više-manje spada u sferu onoga što i očekujete kod ovako ambicioznih projekata. A KCD2 je itekako ambiciozna igra.
Ono što je neupitno jest da je ovo vizualno impresivna igra. Pretpostavljam da je ovo rađeno s primarnim ciljem da briljira na PC-ju, ali izvrsno funkcionira i na konzolama. CryEngine još uvijek daje više nego dobre rezultate. Predivan krajolik koji u mnogočemu podsjeća na Hrvatsku dodaje poseban štih jer radi se o okruženju koje nismo navikli viđati u igrama. Sve što vidite podsjeća vas na nešto što i sami znate, a u isto vrijeme vrlo vas uspješno vraća u davnu povijest i na vrlo kvalitetan način daje lekcije o tome kako se na tim prostorima živjelo u ranom 15. stoljeću.
Podsjeća na Witchera, ali definitivno nije Witcher
Teško je i opisati o kojoj se razini detalja radi jer tako nešto karakteristično je samo za igre kao što je treći Witcher, na koji KCD2 na momente neodoljivo podsjeća. A fanovi žanra znaju da je to ogroman kompliment.
Međutim, odmah treba upozoriti da ovo nije treći Witcher. Nema sulude akcije, magije, comboa i fantastičnih elemenata. Borbe su napete, ali naglasak je na realizmu, a ne spektaklu. Zapravo je nevjerojatno koliko je sve zanimljivo i prepuno akcije, a u isto vrijeme toliko ukorijenjeno u stvarnosti. Razlog je jednim dijelom vjerojatno i to što svaka borba vrlo lako može biti posljednja jer koknuli su me i iskusni banditi i neki random klošari s kojima sam ušao u svađu.
Postoji taj neki generalni osjećaj avanture jer najobičnija šetnja mapom vrlo se lako može pretvoriti u neočekivanu avanturu s obzirom na to da svijet djeluje kao stvarno mjesto sa stvarnim ljudima koji se bave svakodnevnim poslovima. Naravno, ona glavna misija i dalje postoji i igra vas neprestano gurka na sve one klasične načine da se čak i nakon poduljih izleta vratite glavnoj misiji.
Osim grafički, odlično je odrađen i zvučni dio priče. Glumci su odradili sjajan posao (to se u prvom redu odnosi na Toma McKaya i Lukea Dalea, koji su se pobrinuli za glavni dvojac), a češki kompozitor Jan Valta ponovno je skladao odličnu glazbu s gomilom pamtljivih trenutaka.
Međutim, ono što je u igrama ovakvog obima često zanemareno je priča koja je u ovom slučaju većinu vremena neočekivano kvalitetna, dok je na momente gotovo filmski genijalna. Doduše, dio mog oduševljenja vjerojatno dolazi i od očekivanja koja nisu bila na previsokoj razini, a i objektivno gledajući, očekivao sam potpuno drugačiju igru.
I teško ću pronaći neke prevelike zamjerke. Tim više jer nisam igrao jedinicu. Doduše, pogledao sam nekoliko recenzija stranih kolega koji su daleko potkovaniji što se ovog serijala tiče, ali zamjerke koje su oni istaknuli nikako se ne odnose na moje iskustvo. Pogotovo u slučaju "resetiranja" glavnog junaka, koji ovog puta prigodno gubi sve svoje vještine stečene u jedinici.
Mogu razumjeti da se igračima prve igre to neće svidjeti i da taj pristup generalno gledajući nije primjer elegantnog prijelaza iz nastavka u nastavak. No budući da jedinicu nisam igrao, ne vidim u tome ni najmanji problem.
Mrzim pristup snimanju pozicije, ali ne mogu poreći da je ovo jedna od igara godine
Iako je ovo remek-djelo sa scenarijem duljim čak i od trećeg Baldur's Gatea, treba jasno dati do znanja da ovo vrlo vjerojatno neće biti svačija šalica čaja. Štoviše, vrlo je lako moguće da se fanovima prave akcije ovo neće ni svidjeti jer KCD2 od igrača traži puno.
U prvom redu puno strpljenja.
Ovdje ću pričati o jednom aspektu koji mi smeta. Naime, snimanje je otežano (doduše, na malo nespretan način jer autosave postoji na jasno određenim mjestima ili uz pomoć šnapsa, ali moguće ga je zaobići) i moram priznati da nisam fan ove odluke bez obzira na to što će pravovjerni fanovi reći. Tim više jer postoje klasični mehanizmi, kao što je brzo putovanje ili ubrzavanje protoka vremena. Nije se jednom dogodilo da bez ikakvog razloga gubim po pola sata igre i ako ništa drugo, bilo bi dobro da je to opcija koju možemo uključiti ili isključiti jer nikako ne prihvaćam teoriju da ovo na bilo koji način pomaže da se više uživite u igru.
Upravo suprotno, tjera me da odustanem, a da ostatak igre nije toliko kvalitetan, vrlo vjerojatno bih odustao od igre istog trena kad sam u pokušaju da skratim put pao s litice, a igra me vratila 45 minuta unatrag.
No što god napisao, ostaje činjenica da je Kingdom Come: Deliverance II fenomenalna igra koja zaslužuje sve nagrade koje će vjerojatno pokupiti. I znam da smo tek u veljači, ali već imamo jednu od igara godine.