AKO STE pogledali trailer novog filma Companion, vjerojatno ste odmah prepoznali ono što bi se u nekim filmovima smatralo velikim iznenađenjem.
Moderni SF triler. Ili jednostavnije - krvavi kaos
Radnja prati Josha (Jack Quaid), koji svoju djevojku Iris (Sophie Thatcher) vodi na vikend u osamljenu kućicu uz jezero s prijateljima. Sve ide glatko dok ne doznamo da je Iris zapravo napredni robot za seks (ili seksbot) dizajniran da bude idealna partnerica.
Budući da je riječ o modernom SF trileru, stvari se vrlo brzo pretvore u krvavi kaos.
Objektivno gledajući, Companion na papiru ne djeluje obećavajuće jer imate osjećaj da ste ovaj film bezbroj puta pogledali i da je u svakoj inačici bio bolji. No vrlo brzo postaje jasno da to nije tako jer Drew Hancock je napisao i režirao iznenađujuće kvalitetnu i zabavnu crnu komediju, koja ima vrlo malo praznog hoda i u sat i pol uspijeva ponuditi puno više od mnogih filmova koji se bave tom tematikom.
Čitajući o filmu, izgleda da ni autor nije imao prevelika očekivanja jer nije vjerovao da će mu itko dati zeleno svjetlo, ali netko je prepoznao potencijal i dobro da jest jer ovo je jedan od onih nepretencioznih zabavnih filmova koji ne dolaze s namjerom da vam prenesu neku superbitnu poruku, a ipak uspijevaju puno više od daleko razvikanijih filmova.
Talentirana glumačka postava
Osim toga, film jako puno duguje simpatičnoj i talentiranoj glumačkoj postavi. Quaid i Thatcher su očekivano odlični, ne zaostaju ni Harvey Guilen i Lukas Gage, ali ni Rupert Friend kao bizarni milijunaš Sergej, koji djeluje kao nešto što bi Rusija poslala na Eurosong.
Iako je Quaid ponovno briljirao kao lik koji ispod simpatične površine krije nešto daleko mračnije, najzanimljiviji glumački momenti pripali su Sophie Thatcher, kojoj je ovo već četvrti zanimljivi projekt u samo dvije godine, pa ne bi bilo pretjerano reći da je pred njom sjajna glumačka budućnost.
Sve u svemu, ovo nije jedan od onih filmova koji će vas natjerati na razmišljanje o budućnosti tehnologije ili preispitivanje vlastitih odnosa, ali sve su te teme načete i zapravo je potpuno nebitno jer sve svoje scenarističke nedostatke nadomještaju činjenicom da se radi o neopisivo neopterećujućoj i agresivnoj kinozabavi.
I premda nije ni približno satiričan i dubok u svom komentaru naše opsjednutosti i ovisnosti o tehnologiji, opisao bih ga kao kombinaciju Stepford Wives, filmova braće Coen i iz nekog samo meni razumljivog razloga - Heathers.
Sve u svemu, jedan od onih filmova koji vjerojatno neće biti hit, ali koji ne biste smjeli propustiti.