POVODOM obljetnice Gospinog ukazanja u Međugorju u suradnji s Yugopapirom donosimo reportažu o Međugorju iz 1987. godine.
Svibanj 1987: Prošlo je šest godina otkako se 24. lipnja na brdu iznad Međugorja "ukazala Blažena Djevica Marija" - skraćeno nazvana "Gospa". Svijet privlači izjava ili halucinacija četvorice dječaka i dvije djevojčice, od kojih jedna - Marija Pavlović - priča pred svim mogućim kamerama s poluotvorenim očima i sklopljenim rukama o razgovoru s dotičnom Gospom i svoje utiske o tom susretu. Gostovanje Blažene, ma koliko kratko bilo, izmijenilo je navike i život u dotad pustom i spokojnom hercegovačkom kršu.
I dok smo mi bili zapanjeni Gospinim izborom i cijelu pojavu opisali s dosta sarkazma, u bijelom svijetu, i to u Beču, Milanu, Dublinu (Irska), i Bostonu, nicale su turističke agencije kratko nazvane "centri za Međugorje". Sve ove agencije za turističke vodiče imaju fratre ili časne sestre. Iz Francuske i Italije boravila je u Međugorju mješovita specijalna komisija znanstvenika koji su najsuvremenijim uređajima i psihotestovima ispitivali djecu koja su vidjela Madonu. Što su sve saznali - nije nam poznato...
Blažena Djevica i biznis
Da za poslovan svijet nije prepreka što je Gospa izabrala baš naše podneblje, govori i sljedeći podatak: u Italiji postoji i radi radio stanica "Madona", s vijestima iz Međugorja. Pokrenuto je i pet časopisa pod nazivom "Međugorje". Kao alva prodaju se za 30.000 lira videokasete koje je snimila RAI u kojoj mališani opisuju susret s Gospom. U Veneciji, Milanu, Rimu, Torinu, Firenci i Napulju postoje stotine telefonskih brojeva koje kad pozovete, emitiraju "Gospin glas", i govore na odgovarajućem jeziku njenu poruku vjernicima i što je novo u Međugorju.
Na "lešo" stižemo u Čitluk. Pravo pred hotel. Najednom, granu sunce. Boga mi, ni tu nisu čista posla... Hotel svježe okrečen, na njemu kao orden visi natpis "Duty free shop". U blizini su i dvije novootvorene banke. Nažalost, subota je, pa ne rade. Predvorje hotela prepuno je stranaca. Jedni ulaze, noseći pod pazuhom gipsane i plastične statue Madone, a drugi, predvođeni svećenicima, žure ka svetištu.
U toj gužvi zatičemo i direktora hotela Jakova Soldu, s kojim počinjemo razgovor.
- Mnogo toga se ovdje izmijenilo i ne samo u Čitluku, već i u Mostaru (ponovo je rentabilan čak i mostarski aerodrom), Čapljini, Međugorju, Ljubuškom... Do jučer smo tavorili, takoreći sitno šićarili na svakom gostu. A danas...
Trebalo vam je šest godina da se trgnete - kažemo direktoru.
- Da, ali nismo mi jedini krivci. Recimo, čekali smo da nam odobre otvaranje mjenjačnice godinu dana. A samo za dva dana njenog rada, zamijenjeno je 30.000 dolara!
Pansion samo za strance
Idemo u Međugorje. Prolazimo kroz Čitluk koji ima 2500 stanovnika i 6500 postelja za izdavanje. To izgleda kao da prolazimo kroz veliku spavaonicu. Na svakoj drugoj kući piše "Pansion". Na izlazu iz Čitluka pansion "Odmor". Preko puta još jedan, a tristo metara dalje privatni hotel "Ananijera" s raspoloživih 25 soba. Ulazimo unutra. Sve blista. Bijeli stolnjaci bodu oči. Sve je uređeno s puno ukusa i postavljeno za najmanje 70 osoba. Nažalost, vlasnica odbija razgovor.
Pansion "Odmor" nije ni približno blještav i luksuzan. U kafani domaća atmosfera: mještani igraju karte i piju mlako pivo. Za šankom stoji gazda, penzioner, Vlada Mandarić. I nema ništa protiv priče za novine.
- Ja, bolan, držim pansion samo za strance. To ti je za Nijemce 35 maraka noćenje ili 13.000 lira za Talijane. Inače, gosti su prava raja. Ne zanovijetaju mnogo. Irci, doduše, vole malo da popiju, ali važno je da ne kradu i ne smetaju. Tako su svi u ovom kraju (mještani) skupljali paru po paru i sad, brate, grade kuće, i to prave. Sada se 100 kvadratnih metara zemlje prodaje za 10.000 maraka.
Što bi bilo ako bi netko izmislio Gospu na drugom mjestu - pitamo gazda Vladu.
- Kao prvo, ovu našu nitko nije izmislio! E, sad se ovdje narod navikao na pare. I ne znam što bi bilo s ovim kućerinama i pansionima kad bi sve ovo stalo. A ja imam nešto penzije, srčani sam bolesnik. I ovo malo kafane, pa bi se dalo živjeti. Kako se sporazumijevamo? More se, bato, more nekako...
Što smo bliži Međugorju, to su kuće veće. Uglavnom trokatnice i četverokatnice. Na jedan kilometar od crkve jedva prolazite od autobusa i automobila. Zagazismo u blato (valjda je ono sveto) i krenusmo za kolonom hodočasnika.
Jedino lijepo ovdje su crkva i platani. Sve drugo sliči na vašar neukusa i kiča. Uglavnom na brzinu sklepani kiosci, nakalemljeni svuda okolo kao da ih je netko tu nabacao. Jedan restoran jadnog izgleda ne dolikuje posjeti milijuna ljudi.
Jedna od pravih novosti iz Međugorja, koju i Madona preko telefona priopćava, da je pušten u rad javni toalet, kojeg do skora ovdje nije bilo. Nakon svete mise iz crkve izlaze vjernici da pazare, dakako za devize, suvenire i relikvije. Suveniri su uglavnom iz Italije, a naše su drvene čaplje, jatagani i neke plastične lutke u najlonskim haljinama.
Među hodočasnicima primjećujemo i puno hendikepiranih. Voze ih u kolicima ili se nekako snalaze sami. Ali svi imaju nešto zajedničko: neki zamagljen pogled uprt u brdo "gdje je viđena Gospa".
Pronaći smisao življenja
Kod ulaza u crkvu stoje metalne table i male krpare. Svećenik uzima tablu (ovisno o jeziku koji govori), a vjernik prostirač na koji klekne ispred fratra, naslonivši mu se na koljena i ispovijed može početi - pred crkvom. Primjećujemo i ženu koja naslonjena na štake mrmlja molitvu, propuštajući kroz ruke brojanice. Hilda, 34-godišnja Bečanka, poslije prometne nesreće noge su joj ostale paralizirane. Htjela je sebi život oduzeti. A danas...
- Što se tiče mojih nogu - započinje Hilda - isto je. U početku sam bila razočarana. Mislila sam da ću ovdje naći lijek. A onda, poslije trećeg dolaska, osjetila sam nešto drugo, neki unutrašnji mir, neku sigurnost. Možda je blizina ovog svetog mjesta pomogla da dobijem novi smisao življenja. Možda nije sve u nogama...
Autobusi non-stop dolaze i odlaze. Vozači pažljivo voze preko velikih bara. Taksistima bare ne smetaju. Oni što idu pješke, neka sami vode računa.
Ispred crkve sugovornik nam je fra Slavko Barbarić. Još na početku razgovora vidjelo se da oca muče i ovozemaljske brige.
- Prema crkvenoj evidenciji (a druga i ne postoji) Međugorje je do sada posjetilo oko sedam milijuna hodočasnika. A vidite, na što sve ovo sliči. Što sve nismo pokušavali, ali ništa nije vrijedilo. Ne mogu shvatiti tko je izdao tolike dozvole za otvaranje ovih kioska s neukusnim suvenirima, a samo jedan klozet.
Što ljudi očekuju od Međugorja? - pitamo gospodina Barbarića.
- Veliki broj vjernika želi produbiti svoju vjeru. U jednoj anketi koju su sproveli Talijani i Francuzi, 80 posto anketiranih je izjavilo da je Međugorje za njih mjesto nade.
Da nam je osam dobro raspoređenih svetaca...
Napuštamo Međugorje. I dalje su svi pogledi hodočasnika uprti u brdo i suvenire. Ulazimo u taksi, s parom iz Amerike koji idu u istom pravcu. Tijekom vožnje upitasmo mladog taksista koliko ima taksija u Međugorju.
- Ima nas 150. A prije osamdeset prve nije bio nijedan. Ja sam se prijavio kao jedanaesti. Prije toga bio sam konobar u hotelu i mogao sam krepati od gladi. Vidi što sad sve ljudi prave (pokazuje na jednu kuću, dok prolazimo pored četverokatne građevine). Samo plan za nju koštao je 20.000 maraka!
U dinarima se ovdje i ne govori. Amerikanac zaustavlja taksi i pruža dva dolara bez riječi.
- E, ne možeš ih više drati kao ovce. Svi dolaze organizirano, s popovima vodičima, koji im točno kažu koliko košta taksi, gdje se najjeftinije jede, koliko košta prenoćište, itd.
Vjeruješ li ti u Gospino prisustvo? - pitamo taksistu.
- Vjerujem li? Dolazi toliki svijet, nama svima svanulo, a sad ja da ne vjerujem! Samo danas stigla je posebna kompozicija vlaka sa Slovencima, pa trista Amerikanaca i tko zna koliko autobusa s Talijanima. Sjatio se ovdje cijeli svijet.
Ponovo smo u Čitluku. Ispred free shopa stoji autobus talijanske registracije. Mnogi izlaze s lutkama domaće radinosti... A mi razmišljamo - umalo Gospu ne proglasismo "personom non grata", a vjerujemo da bi nam osam dobro raspoređenih svetaca itekako pomoglo...
Tekst: Vojin Kaćurić (Nada, 1987.)