Rock u Jugoslaviji počeo je skromno, s prepjevima i obradama inozemnih hitova. Onda su rockeri, kao, primjerice naš Drago Mlinarec, počeli skladati i vlastite pjesme, premda pod jasnim utjecajem inozemnih uzora. Praktički sve do kraja postojanja Jugoslavije, uvijek ste mogli slušajući nekog našeg izvođača pogoditi tko je utjecao, znalo je to katkad biti i više nego očito. Mi nismo znali kao tadašnji njemački krautrockeri uroniti u vlastiti svijet i proizvoditi nešto jedinstveno.
Istina, nisu svi bili tek puke ili blijede kopije britanskih i američkih glazbenika, znalo se to dodati i nešto vlastitog štiha, no nismo baš vrcali od originalnosti i inovativnosti. Isprike ako nekima sada kvarim uspomenu na dane mladosti, daleko od toga da kažem da te pjesme ili grupe nisu bile dobre, bavim se ovdje isključivo originalnošću.
Vrlo je malo onih, gledano desetljećima unatrag, koji su nudili prilično izvorni proizvod: ovako iz glave mi padaju na pamet Laibach, Haustor, Toma Bebić, novosadska Luna, Buldožer, Zabranjeno pušenje, našlo bi se tu još njih, da ne mislite kako sve gledam crno.
Ipak, kad god prebirem tko je u ex-Yu rocku bio originalan, prvo ime koje mi pada na pamet je Dušan Kojić Koja. Glazba s kojom je zapljusnuo jugoslavensku scenu osamdesetih godina nije postojala nigdje drugdje, on nikoga nije imitirao.
Za sve glazbenike o kojima sam dosad pisao morao sam tražiti podatke u raznim izvorima. U tom je smislu Koja totalni izuzetak, pišem o čovjeku za kojega točno znam gdje je odrastao i kako je glazbeno sazrijevao. Jer, imao sam tu sreću da živimo u istom naselju, novobeogradskom bloku 45, takozvanom naselju Sunca, kojega su arhitekti projektirali za što ugodniji život radničke klase.
Nećemo sad o arhitekturi, nego više o jednoj činjenici čiju sam neuobičajenost shvatio tek nakon što sam se odselio: gotovo svi su nešto svirali. Nismo svi bili bogomdani za glazbu, ali nerijetko bih se zatekao u društvu od petnaestak mladih u kojemu bi svi poznavali makar površno neki instrument.
A u naselju koje je brojalo dvadesetak tisuća ljudi, među kojima puno mladih, to je značilo i hrpu raznih bendova.
Kojina generacija počela je u doba klasičnijeg rocka, njegov prvi bend Limunovo drvo nastupio je još 1977., nesvjestan onoga što se pojavom Ramonesa i Pistolsa zakotrljalo u Americi i Engleskoj. Ima nekih njihovih loših snimki po YouTubeu, to sami surfajte, na njima nema Koje, kasnije im se pridružio.
Nakon brojnih personalnih promjena u bendu, ostali su samo Milan Mladenović na gitari, Koja na basu i Ivica Vdović VD (čija je majka radila u mojoj osnovnoj školi), na bubnjevima. Klasični rock zamijenili su novim valom i nazvali se Šarlo Akrobata, kako se u vrijeme Kraljevine Jugoslavije glasilo umjetničko ime Charlieja Chaplina.
Nije lako postati originalan – i pjesma Ona se budi samo je još jedan dokaz tomu. Jer, ako pažljvije poslušate, to je neka beogradska verzija benda The Police. Milanova gitara zvuči kao Summersova, VD je očito nadahnut Copelandom, Koja je pod jasnim utjecajem Stinga. I pjesma je kao neka domaća verzija hita Walking on the Moon, nađite izvedbu uživo gdje Sting svira kontrabas.
Naravno, bilo bi jako nefer reći da je Šarlo Akrobata bio tek neka kopija Policea. Svoj kreativni potencijal i svoj prilično originalni pristup novom valu pokazali su na svom prvom i jedinom albumu Bistriji ili tuplji čovek biva kad..., za koji mirne duše mogu reći da spada u sam vrh onoga što je nastalo u rocku bivše Jugoslavije.
Nemojte vjerovati Wikipediji kad veli da je album bio jako dobro prihvaćen kod kritičara, jer dovoljno sam star da se sjećam i onih pametnjakovića koji su tvrdili da ste nakon slušanja tog albuma tuplji. A radilo se, bez ikakve dvojbe, o najoriginalnijem (i najbistrijem) djelu jugoslavenskog novog vala.
Ne znam tko je napisao redak "Ja sam onaj koji ponavlja ono što je davno smišljeno, nikad neću biti prvi i jedini", ali meni zvuči kao Kojina osobna ispovijest. Problem u bendu bila je ta tenzija između Milana i Koje, onaj prvi je htio više ploviti srednjom strujom, dok je Koja tražio eksperiment i alternativu.
Kad je samo dva mjeseca po izdavanju albuma u Beogradu održan koncert ABRS (aktualna beogradska rock scena), došli su svi poznati i nepoznati – Idoli, Električni Orgazam, U škripcu, Radnička kontrola (prvi Canetov bend), bio je to mali Woodstock moje generacije.
Ali nije bilo Šarla Akrobate.
Na izlazu smo moj frend i ja naletjeli na Koju, upitali ga zašto nisu nastupili, ne sjećam se što je promumljao, on je inače malo teži tip za komunikaciju.
Benda više nije bilo, Milan je osnovao Ekatarinu II (koja će postati EKV), a Koja je zgrabio bas i krenuo ga svirati kao Hendrix gitaru. Uzeo je sa sobom još samo bubnjara (na početku još jednog basista), ponekad bi se ubacio kakav puhač.
Duhoviti kratki tekstovi, zvuk koji i danas zvuči moderno i ludi ritam bili su kombinacija kakvu do tada ne samo Jugoslavija, nego i svijet općenito nije čuo. I to je bilo toliko novo i napredno da je Koji trebalo dvije godine da nađe dovoljno hrabrog izdavača.
Našao ga je u slovenskom Helidonu, tamo je i inače započeo jugoslavenski novi val, a ubrzo će nastati i Laibach. Za album Sviđa mi se da ti ne bude prijatno Koja je izradio i omotnicu nadahnutu stripom i punk estetikom. Postao je prvi i jedini. Uzgred, album se rasprodao, očito su to bila neka druga vremena. Ovu pjesmu izvodio je još Šarlo Akrobata, no, nije bilo hrabrosti da ju se izda.
Desetljećima već tražim moguće prethodnike Discipline Kičme, sada zahvaljujući YouTubeu možemo doći i do imena koja je povijest odavno progutala, nisam našao nikoga za kog bih rekao da je utjecao na Koju. Ni u glazbenom, ni u tekstualnom smislu. Gdje je pokupio "Ja imam šarene oči, novac neće doći" ili "Nemoj da bacaš betonske table sa vrha svoje zgrade"?
Ima lijepi broj njih kojima je Koja nerazrješiva enigma.
Godinama nakon raspada Jugoslavije, Disciplina Kičme se preselila u London, promijenivši ime u Englezima kao razumljivije Disciplin A Kitschme. Sjajna Gofie Bebe je postala vokalistica, dok je na bubnjevima bio novozelandski virtuoz Pete Warren. Bio je to vraški kvalitetan trojac, koji je i uživo fascinirao. Nisu postali slavni samo zbog svog i za napredni Zapad previše alternativnog stila.
U vrijeme dok sam tamo živio izašao im je i treći londonski album Refresh Your Senses, NOW! U nekim novinama naletio sam na kratki kritički prikaz, u kojemu se pisac jadao da ne zna reći je li ovo što je poslušao nešto genijalno ili nešto najnebuloznije što je čuo.
Kod mene – a vjerujem i kod svih koji su upoznali Disciplinu Kičme – tih dvojbi nema. Kreativnost bez premca, originalnost na najjače. Kome se ne sviđa, neka sluša ono što svima paše.
Za oproštaj, jedna s njihovog zadnjeg albuma prije odlaska u London. Koja se ovaj put nije odlučio da na omotnicu stavi neki svoj otkačeni crtež. Na fotografiji je mladić sa skateboardom, i drvo koje dobro poznam. Zasađeno je početkom 1970-ih, rasli smo zajedno, eno ga i dalje tamo na šetnici pokraj Save u bloku 45.