U filmskoj prethistoriji nerijetko su filmovi nastali u okviru velikih holivudskih studija imali jasan produkcijski, tematski i stilski pečat prema kojemu biste često i bez gledanja špice mogli pogoditi je li film producirao MGM, Warner Bros, Universal ili Paramount.
U današnje vrijeme ta se podjela, uz iznimku sterilnih Disneyjevih naslova, većim dijelom izgubila. Ipak, aktualna produkcija Netflixovih akcijskih filmova vraća nas u to vrijeme studijske prepoznatljivosti filma, na žalost na loš način.
Netflix pokušava iskoristiti iznimno potentnu nišu akcijskih filmova kojih uvijek nedostaje, jer Keanu Reeves i Jason Statham ne mogu sve sami, pa posljednjih godina kao na traci izbacuje raskošno producirane visokooktanske akcijske trilere s jakim glumačkim imenima poput serijala Extraction s Chrisom Hemsworthom, The Red Notice s Dwyneom Johnsonom i Ryanom Reynoldsom, Lift s Kevinom Hartom, The Union s Markom Wahlbergom, The Heart of Stone s Gal Gadot i, naravno, najskuplji među njima, The Gray Man s Ryanom Goslingom, koji je navodno koštao više od 200 milijuna dolara.
Ovih dana im se pridružio i najnoviji, Havoc, s Tomom Hardyjem te istog trena zasjeo na vrh liste najgledanijih filmova na Netflixu. Nema sumnje da strategija funkcionira, no istovremeno vjerojatno se nikad u dvije rečenice teksta nije zateklo tako mnogo bezličnih, sintetičkih, konfekcijskih, nemaštovitih i nešarmantnih filmova kao što je to slučaj s ovima koje upravo čitate.
Havoc ne nudi mnogo toga novoga, osim što sve karakteristike spomenutih prethodnika dovodi do ekstrema. Tom Hardy igra dobrog lošeg policajca Walkera, odnosno dobrog policajca koji je jednom učinio nešto loše i želi se zbog toga iskupiti.
Prilika se ukazuje kad ga korumpirani gradonačelnik (Forest Whitaker) zatraži da mu spasi sina iz situacije u kojoj ga istovremeno pokušavaju likvidirati kineske Trijade i pokvareni policajci. Ono što slijedi je teško prepričljiva orgija frenetične akcije ispunjene nevjerojatno intenzivnim i brutalnim nasiljem.
Velšanin Gareth Evans multitalentirani je filmski režiser, scenarist, montažer i koreograf akcijskih scena koji se proslavio dvama indonezijskim akcijskim filmovima The Raid (2011.) i The Raid 2 (2014.), kojima je globalno popularizirao indonezijsku borilačku vještinu pencak silat.
Poznat je po, uvjetno rečeno, staromodnom pristupu akcijskim scenama, što zapravo znači da izbjegava upotrebu specijalnih efekata, a umjesto njih inzistira na brižno i maštovito koreografiranoj akciji koju prati iznimno dinamičnom kamerom i bizarnim kadriranjem, no izbjegava pretjerane rezove.
Upravo dugi kadrovi, ma koliko kamera bila hiperaktivna i shaky, osiguravaju dozu realističnosti i uzbudljivosti. Sve napisano vrijedi i za Havoc za koji sam uvjeren kako su angažirali isključivo kamermane s dijagnozom ADHD-a, no usprkos tome uzbuđenje i šarm kojim su zračili Raidovi ovdje se nije ponovilo.
Je li riječ o tome da ovdje Evans nije imao na raspolaganju pouzdanog Iku Uwaisa koji je uz glavnu ulogu u Raidovima bio zadužen i za koreografiju akcijskih scena, teško je reći, no Havocu pouzdano nešto nedostaje.
Prvo što nam pada na pamet je priča, drugo likovi, a treće atmosfera. U suštini film čine tri velike akcijske scene, dok je priča tek u naznakama, više manje služi kao izlika za akciju, dakle nije mnogo više od priče u oldskul pornićima, no valjda gledatelji Havoca te dvije i pol dijaloške scene između tri akcijske ipak ne premotavaju kao što smo u vrijeme prije interneta premotavali one u pornićima.
Kad je pak o likovima riječ, Evans nema vremena za njihovu karakterizaciju pa se ona rješava u par poteza oslanjajući se na najveće stereotipove: on je opsjednuti policajac koji je zbog posla zanemario obitelj i uništio brak, gradonačelnik je - a što drugo - beskrupulozan i korumpiran, pokvareni policajci su eto samo pokvareni i imaju opak pogled, dok je šefica gangsterske organizacije hladnokrvna superkučka.
Koliko se Evansu nije dalo baviti likovima može se vidjeti i po pabirčenju motiva i tropa iz drugih filmova. Hardyja upoznajemo dok kupuje božićni poklon za kćer iz propalog braka, što ovaj film na svoj način čini i božićnim filmom, no u stvarnosti je riječ tek o još jednom posuđenom tropu iz boljih filmova (npr. Umri muški), bez ikakve funkcije i emocije.
Osim krvi na snijegu za postizanje potpunog božićnog ugođaja pobrinut će se riječ koja obilježava finale filma – iskupljenje.
Evans u Havocu prikazuje svijet na rubu realističnog, no bliži nekoj mračnoj kaotičnoj distopiji ispunjenoj kriminalom i korupcijom. Ne postoji ništa izvan mraka, kaosa i nasilja, no to s vremenom postaje naporno, tim više što ne djeluje autentično, već kao još jedna posuđena stilizacija na tragu Gotham Cityja.
Zbog te artificijelnosti ambijenta, bazične priče i klišejiziranih likova te izostanka bilo kakvog šarma u pripovijedanju, film djeluje kao puki derivat, umjetno i sterilno te ne izaziva baš nikakvu emociju. Strada tko stigne, a kako Evans nema vremena zaustaviti se zbog smrti važnih likova, ni gledatelju ne preostaje drugo već da ravnodušno zbraja mrtve. A bogme tu ima posla preko glave.
Inače, lik glavnog junaka, detektiva Walkera, nije posve bez potencijala: s onim što ima Tom Hardy radi najviše što može pa u sebi uspješno balansira svjetlu i mračnu stranu, a možda bi uspio iscijediti i mrvu šarma samo da su mu scenaristi dali malo više štofa. Nadajmo se da su to ostavili za nastavak.
Ono što je pak dobro za planove o budućoj franšizi jest to što je Hardyjev lik jedan od onih koji su uvijek sagnu na vrijeme da izbjegnu metak, sagne, sakrije, zakloni, skoči, otkotura, štogod, no meci ga pogoditi ne mogu ma koliko ih bilo ispucano u njegovom pravcu. A ispucano ih je na stotine, ako ne i tisuće.
Na toj sposobnosti bi mu i mnogi Marvelovi superheroji pozavidjeli. Oni, naime, znaju da je otpornost na metke najbolji zalog za filmsko franšizno poduzetništvo.
Pa da zaključimo: makljaža, pucačina i krvoproliće u Havocu su zaista epskih razmjera te traju gotovo koliko i sam film. U odnosu na njega, čak se i John Wick čini poput Shakespearea, stoga je on u prvom redu poslastica za gledatelje koji uživaju u eksplozijama, tijelima nafilanim olovom i prizorima krvi koja prska po snijegu, dok je mene, evo priznajem, samo epski zagnjavio.