U Sarajevu je 7. listopada 2025. preminuo Halid Bešlić, jedan od najpoznatijih pjevača u regiji. Vijest o njegovoj smrti potresla je brojne obožavatelje i kolege. Njegov glas pratio je živote generacija, a njegova životna priča ostavila je neizbrisiv trag.
Halid Bešlić rođen je 20. studenog 1953. u zaseoku Vrapci kod Knežine, u općini Sokolac u Bosni i Hercegovini. Odrastao je u skromnoj obitelji, a nakon osnovne škole školovao se za tesara. Osim zanatskog obrazovanja, završio je i višu školu za poslovodstvo. Prije nego što je zaplovio glazbenim vodama, radio je u struci, a u kasnijim je godinama znao reći da taj posao nikada nije zaboravio – "jednom tesar, uvijek tesar".
Glazbom se počeo baviti već kao dječak, pjevajući u školskim priredbama i kulturno-umjetničkim društvima. Nakon odsluženog vojnog roka preselio se u Sarajevo, gdje je nastupao u restoranima i lokalima, polako gradeći reputaciju iznimnog vokala.
Profesionalnu glazbenu karijeru započeo je 1979. objavom singla Grešnica. Njegov prvi studijski album Sijedi starac izašao je 1981., čime je započeo niz izdanja koja će ga lansirati među najpopularnije pjevače u Jugoslaviji.
>>Halid je svoju prvu pjesmu objavio 1979. Rijetki znaju koja je to
Tijekom osamdesetih objavio je brojne hitove i albume koji su postali klasici narodne i zabavne glazbe. Pjesme poput Neću, neću dijamante, Hej, zoro, ne svani, Romanija i Vraćam se majci u Bosnu pjevale su se u svakoj kući, na svadbama, proslavama i koncertima.
U ratnim godinama Bešlić nije napustio Bosnu i Hercegovinu. Održao je više od 500 humanitarnih koncerata diljem Europe, prikupljajući pomoć za žrtve rata, čime je stekao dodatno poštovanje javnosti.
Njegova popularnost nastavila je rasti i nakon devedesetih. Album Prvi poljubac iz 2003. donio je novi istoimeni hit, a Miljacka s albuma Halid 08 postala je jedna od njegovih najprepoznatljivijih pjesama. Kasnijim izdanjima, poput Romanije (2013.) i Trebevića (2020.), potvrdio je status glazbene institucije koja uspješno spaja tradiciju i suvremenost.
Pjesma Romanija posvećena je planinskom području oko Sokolca, mjestu iz kojeg potječe Halid Bešlić. S vremenom je prerasla u svojevrsnu neformalnu himnu toga kraja, a kroz nju je Halid snažno izražavao svoju emocionalnu vezu i ponos prema zavičaju. Redovito ju je izvodio na koncertima, gdje je uvijek izazivala posebne emocije publike.
Tijekom dugogodišnje karijere Bešlić je primio brojne nagrade i priznanja za svoj doprinos narodnoj glazbi, uključujući i nagrade za životno djelo. Posebno se ponosio priznanjem svog rodnog kraja – proglašen je počasnim građaninom Sokolca, čime mu je službeno odano priznanje za sve što je učinio kao umjetnik i ambasador svoga zavičaja. Publika i mediji često su ga nazivali "kraljem narodne glazbe" i "ikonografijom jednog vremena".
Halid Bešlić dva je puta preživio teške prometne nesreće. Prva se dogodila 1986., kada je sudjelovao u sudaru sa Suzanom Mančić, a prošao je s lakšim ozljedama. Druga, mnogo teža nesreća, dogodila se 10. ožujka 2009. kod Sarajeva, kada je automobilom sletio s ceste. Zadobio je teške ozljede lica i izgubio jedno oko, no nakon duge rehabilitacije vratio se na scenu i već iduće godine održao veliki koncert u beogradskoj Areni.
U posljednjim godinama života suočavao se s ozbiljnim zdravstvenim problemima. Imao je ugrađena dva stenta, liječio se od bolesti jetre te je bio pod onkološkim tretmanima. Početkom 2025. otkazao je niz koncerata zbog pogoršanog zdravstvenog stanja, a u bolnici u Sarajevu proveo je posljednje mjesece života.