Foto: Getty Images/Press
PETER OXENDALE nekad davno bio je glam rocker, a to je nešto čega se danas pomalo srami i tvrdi da "svi mi imamo kosture u ormaru".
No, on nije samo bivši roker, on je vodeći glazbeni forenzičar u svijetu i osoba koju slavni glazbenici zovu čim posumnjaju da im je netko ukrao pjesmu.
U svom penthouseul Peter analizira pjesme. Sve od pop hitova do klasike, a njegov je posao završen kad je 100% siguran da plagijat postoji. Ili ne.
Ujedno je i čovjek kojeg će novinari upitati za mišljenje jer glazbenici koji se povlače po sudovima zbog navodne krađe ili posuđivanja ponovno su "in".
Ed Sheeran posudio od Marvina Gayea?
Preciznije, mediji su ponovno zainteresirani za slučajeve plagiranja koji su, budimo realni, prisutni otkad je glazbe. Jedan od najsvježijih "optuženika" je mlađahni pop pjevač Ed Sheeran koji se našao pod povećalom nakon što je optužen da je svoj veliki hit "Thinking Out Loud" posudio od Marvina Gayea i njegove "Let's Get It On".
I dok će skeptici reći da se obitelj Marvina Gayea raspištoljila nakon što su uspjeli dokazati plagijat u slučaju Robina Thickea i Pharrella Williamsa pa sad "muzu" svakog slavnog pjevača čija ih pjesma podsjeća na Marvinovu, Oxendale je izabrao šutnju.
"Možda jesam, a možda i nisam uključen u slučaj pop zvijezde čije ime ne mogu spomenuti", govori Peter koji je i inače tajnovit u ovim slučajevima.
Preko 450 slučajeva godišnje
Razlog je jednostavan, ovo može biti i najčešće jest unosan posao jer malo se tko odlučuje na sud osim ako se ne radi o velikim zvijezdama i velikim hitovima. A Oxendale godišnje surađuje na 450 slučajeva u kojima se od glazbenika traže tisuće, stotine tisuća, a ponekad i milijuni funti.
Prošle godine, porota je obitelji Marvina Gayea dodijelila odštetu od 7,3 milijuna dolara nakon što je zaključeno da je "Blurred Lines" plagijat.
Peter je bio uključen i u taj slučaj i tvrdi da je presuda bila za svaku osudu te da očekuje da će žalba uroditi plodom: "Te dvije pjesme dijele samo taj ritmički osjećaj. Porota može reći da je nebo zeleno, ali to ne znači da je to istina".
Slučajni forenzičar
U ovaj posao ušao je slučajno. Odrastao je u Hullu, lučkom gradu na sjeveru Engleske, a ideja je isprva bila da postane učitelj glazbenog.
No, tada je osjetio zov pozornice i postao klavijaturist jednog glam rock benda s kojim je obišao SAD. Vjerovao je da je to "to" i da ga do kraja života čekaju samo letovi privatnim avionima i hoteli s pet zvijezdica.
A onda se pojavio punk.
"Bio sam dugokosi rock 'n' roll fosil koji je svirao po pubovima kako bi zaradio", govori Oxendale. Jednog dana pojavio se u jednoj izdavačkoj kući kojoj je namjeravao prodati neke svoje pjesme, a onda ga šef pravnog odjela kuće zamolio za uslugu jer je akademski glazbenik. Trebao je napisati izvještaj vezan za autorska prava.
U narednih 35 godina, slučajni poslić o kojem je znao vrlo malo pretvorio se u karijeru, a učio je na vlastitim propustima. Radio je na slučajevima svih velikih glazbenika, od Brucea Springsteena do Bjork. Sudjelovao je čak i kao vještak na suđenju menadžeru jedne rap grupe koja je u tekstu veličala nasilje, a njegov je posao bio dokazati da slični tekstovi postoje u velikom broju rap pjesama.
Puno je "slučajnih"
Međutim, ovaj slučajni ulet u profesiju nije neobična pojava jer mnogi glazbeni forenzičari tim su se poslom počeli baviti neobičnim spletom okolnosti.
Primjerice, Guy Protheroe poslom se počeo baviti kasnih osamdesetih nakon što je pozvan da svjedoči u slučaju Vangelisa koji je optužen da je u temi za "Chariots of Fire" koristio elemente postojeće skladbe. To mu se svidjelo i tim se poslom bavi i dan danas.
Joe Bennett, dekan Bostonskog konzervatorija, u slobodno se vrijeme također bavi ovakvim slučajevima .
No, slučajno ili ne, svi oni "imaju uho" za ovaj posao i ljubav prema analiziranju glazbe otkrili su još kao djeca.
Mit o kreativnosti
Njihovo izvježbano uho pokazalo je da ljudi prečesto čuju sličnosti između pjesama, čak i kad sličnosti nema. No, to ne bi trebalo biti preveliko iznenađenje.
Većina skladatelja prati stroga pravila pop forme. Pjesme moraju biti između tri i četiri minuta, postoje uobičajena žanrovska opća mjesta, ritmovi, progresije karakteristične za pojedine stilove i sve to rezultira situacijom u kojoj je mogućnost sličnosti daleko veća. Ipak, postoje slučajevi u kojima je "posudba" prešla finu granicu između inspiracije i plagijata.
"Društvo je zaljubljeno u romantični mit o kreativnosti. Postoji općeprihvaćena ideja da inspiracija na neki genijalan način dolazi od Boga, duhova ili čega već ne. Glazbenici često rade po osjećaju. No, svaki glazbenik je barem dijelom proizvod svojih uzora. Dopustiti sebi da pjesma na vas utječe, ali da je u isto vrijeme ne pokradete i preuzmete melodiju, akorde ili tekst - to je sasvim prihvatljivo. Na kraju krajeva, ne svodi li se na to pisanje pjesma?", govori Bennett.
S njim se slaže i Oxendalei zaključuje: "Puno poznatih pjesama nastalo je referiranjem na neku drugu. Na kraju krajeva, bez Haydna ne bilo Beethovena bez čije glazbe nitko ne bi želio ostati".