Trebao je to biti the next big thing, jedan od najjačih Netflixovih jesenskih aduta o kojemu će se pričati, no kad samo ovih dana bacio oko na Metacritic i Rotten Tomatoes, primijetio sam neočekivano mali broj recenzija serije Black Rabbit u odnosu na njezin prestiž. Uvjeren sam da je razlog tome to što je dobar dio kritičara odustao već na pola, a oni pametniji još i ranije te su našli drugi način da zadovolje svoje urednike.
Vjerojatno bih i ja odustao da nisam tekst već najavio urednici pa sam gledanje serije doživio kao svojevrsni test izdržljivosti, samo za prave muškarce i kritičare. I položio sam ga. Što se baš i ne bi moglo reći za Black Rabbit, neočekivano dosadan amalgam krimića i obiteljske drame u centru koje je odnos ljubavi i mržnje dvojice braće, na prvi pogled odgovornog i uravnoteženog Jakea (Jude Law) te na prvi, drugi i treći pogled problematičnog Vincea (Jason Bateman).
Serija počinje scenom u uspješnom njujorškom restoranu s kojim dijeli ime, Jake je vlasnik i voditelj Black Rabbita u kojemu drži govor i pozdravlja goste, no netom nakon toga u restoran upada nekolicina maskiranih pljačkaša u potrazi za draguljima koji bi se trebali nalaziti u restoranskom sefu.
Skoro nikome pa ni gledatelju nije jasno što se to točno događa, no u trenutku u kojemu je revolver uperen u Jakeovu glavu slijedi rez, a zatim i natpis se natpis: "Mjesec dana ranije". Ovaj klasični dramaturški trik - započni s jakom akcijskom scenom, kreiraj cliffhanger i navuci gledatelje pa se zatim vrati na pravi početak priče – sve je češći u suvremenim serijama koje nemaju dovoljno povjerenja u vlastiti sadržaj pa moraju pronaći prečice kako bi razmažene gledatelje zadržale uz ekran.
Priča zatim krene iznova, no ovaj put s drugim bratom, Vinceom, koji se javlja švorc iz Renoa i moli Jakea da mu plati avionsku kartu za New York. Po povratku u NY sreće dvojicu iznuđivača nešto tanjih živaca, što i nije čudno jer im duguje 140 tisuća dolara.
Usprkos razmiricama iz prošlosti koje se ne čine benignima - između ostalog saznajemo da je Black Rabbit zapravo Vinceov projekt, restoran kojega je stvorio, a zatim i zamalo uz pomoć droge i kocke uništio - braća su odlučna zajedničkim naporima vratiti dug. No, stvari ne idu po planu. Jer nikad ne idu.
S obzirom na četiri sezone dugo iskustvo Jasona Batemana u Ozarku, tijekom kojih je muljao mnogo opakije krimose od ovih iz Black Rabbita, činilo se da će to za njega i ovaj put biti dječja igra, ali nije tako ispalo.
Ipak, mnogo je veći problem od toga što je njegovo nadjebavanje s mafijom u Ozarku bilo istovremeno krajnje napeto i duhovito, dok ovdje nije ni jedno ni drugo te zapravo ne pruža osobit gledateljski užitak. Tek je beskonačno repetitivno i dosadno.
Netflixov pokušaj da stvori novi Ozark po receptu žličica Ozarka, žličica The Bear, prstohvat noir filmova kao što su After Hours ili State of Grace ispao je, međutim, prilično neuspješan.
Zapravo je čudno što se jedan od kreatora serije, Zach Baylin, poziva upravo na potonji film, inače ne osobito uspio krimić u kojemu Sean Penn i Gary Oldman imaju također kompliciran odnos, ali ne prave, već surogat braće. Zaista nije baš neka referenca.
Baylin je, inače, najpoznatiji po scenariju za biografski film Kralj Richard, o kontroverznom ocu sestara Williams, za koji je dobio i nominaciju za Oscara, no nema iskustva s televizijskim serijama, a sumnjam da mu je od značajnije pomoći mogla biti njegova supruga Kate Susman koja figurira kao sukreatorica i koscenaristica, ali bez ikakvog iskustva na planu televizijskog projektiranja.
Srećom, ima iskustva s restoranima pa kaže kako im je inspiracija za Black Rabbit bila bogata njujorška restoranska scena kojom su fascinirani još otkako su svojedobno oboje radili po restoranima.
Netko zlonamjeran mogao bi primijetiti kako bi im od posjete restoranima bio mnogo korisniji tečaj dramaturgije za početnike, ali mi ćemo se zadovoljiti tvrdnjom kako uopće nije nelogično što se film više dopao kolegama s bloga Plava kamenica, nego filmskim kritičarima.
Bilo je jasno da osnovna priča serije ne može podnijeti osam dugih, jednosatnih epizoda pa su je Susman i Baylin poduprli s nekoliko manje važnih pripovjednih linija, ima tu svačega, od ljubavi do silovanja, i svega onoga između, no zajedničko im je da ne doprinose mnogo osnovnoj priči, a uzimaju dosta vremena.
Paralelno, Jake i njegov brat također lutaju njujorškim ulicama i troše preostalo vrijeme svađajući se tko je za što kriv. Imam dojam da je pola vremena otišlo na takve prepirke, a zatim još 10 posto i na periode mirenja, kajanja i spremnosti na žrtvovanje za onog drugog. Uglavnom, ambicija da se umjesto žanrovskog filma stvori studija karaktera donekle je čak i uspjela, no na vlastitu štetu.
Rezultat je prilično monotona i redundantna serija koja ne koristi početni potencijal, već neselektivno gomila sve motive i trope kojih su se kreativni supružnici dosjetili, sve u nadi da će nešto zaigrati. Ali neće, i to prvenstveno zato što su glavni likovi tako postavljeni da nam do njih nije baš nimalo stalo, što i nije čudno s obzirom da ih sam Jake ovako opisuje: "Ti si degenerik, a ja fake". My point exactly!
Priznajem, negdje pri sredini serije sagriješio sam mišlju te sam ozbiljno navijao da ih konačno koknu i skrate mi gledateljske muke. Scenaristi su, međutim, sagriješili propustom pa su me čekale još pune četiri epizode.
Dio problema je i u glumcima, naime dok Bateman može svoj lik odigrati i u polusnu te svaki put ponovno biti jednako duhovit, Jude Law sasvim je drugačiji tip glumca koji mu ne može na ovaj način parirati. Njegov raspon nije velik, on je prvenstveno glumac radnik, lišen humora, ali zato s viškom patetične geste i grimase pa nisam baš siguran da je njegov cast pomogao seriji.
Zanimljivo je spomenuti da je jedan od snimatelja naše gore list Igor Martinović, inače sjajan direktor fotografije respektabilne holivudske karijere (House of Cards, The Night Of, The Outsider), dok je drugi jednako uspješan Peter Konczal, no moram priznati da mi njihov odabir kolor sheme kojom dominira tamno smeđa u interijerima i bolesno zelena u eksterijerima, te pomalo mutna i još tamnije smeđa u flešbekovima, baš i nije mnogo pomagao.
Redateljska sekcija u kojoj su važnu ulogu odigrali Jason Bateman i njegova partnerica iz Ozarka Laura Linney kompetentno je odradila posao, ali je ipak propustila seriji dati neki upečatljiviji stilski format. Problem streaming servisa koji su preko noći postali i veliki producenti jest manjak kreativnih producenata koji znaju što rade.
U starom holivudskom sustavu oni bi ovakav scenarij spremili na sigurno, da ga nitko više nikad ne vidi, u najdonju ladicu, a ako bi nekim nesretnim slučajem ipak bio snimljen, makar bi počistili zalihosti i skratili trajanja epizoda.
Da se razumijemo, usprkos manama, scenarističkoj brbljavosti i tematskoj nefokusiranosti, bilo bi pretjerano proglasiti Black Rabbit posve lošim.
Jason Bateman pruža nemalo užitka u ulozi iznimno inteligentnog a ipak nemoguće glupog brata, nije za baciti ni sloj priče koji restoransku scenu istovremeno povezuje i sa celebrity scenom i s podzemljem, a tu je i nekoliko zanimljivih sporednih likova i linija priče, osobito onaj vezan uz šankericu Annu koju odlično igra Abbey Lee, no problem ove serije jest u tome što ju je još mnogo teže proglasiti dobrom.