DA mi je netko rekao 1999. ili 2000., tko će ga znati više, da ću uživo čuti Moon Safari, ne bih mu vjerovao. Da mi je netko rekao 1997. da ću uopće zavoljeti Moon Safari, ne bih mu vjerovao. Do te 1998. malo je reći da nisam bio ljubitelj elektronske glazbe u bilo kojem njenom obliku. Gitara, bas i bubanj bili su to sveto trojstvo.
Sve ostalo me nije previše zanimalo. U redu, čuo bih tu i tamo nešto što bi odskakalo od te šprance, nešto što bi mi bilo zanimljivo i neobično, ali uglavnom bi na tome ostalo. Bez ikakve potrebe da malo dublje zaronim u taj neki novi i drugačiji svijet.
A onda je došla ta 1998. Za mene, nakon 1967. i 1991. najbolja godina u povijesti popularne glazbe. Massive Attack je izbacio epohalni Mezzanine, Mercury Rev su očarali svijet s Deserter's Songs, najljepšim božićnim albumom koji nema veze s Božićem, Belle & Sebastian su s The Boy with the Arab Strap zacementirali kultno mjesto među indie publikom, a sjajne albume su te godine imali i Beck, Beastie Boys, PJ Harvey, Pulp... da ne nabrajam dalje.
Čudesna 1998. i najljepši mali, veliki album ikad
Ipak, tu 1998. u glazbenom smislu mi je obilježio jedan mali, neobično obični, topli, ali i hladni album francuskog dua pod imenom Air. Iskreno, više se ni ne sjećam kako je Moon Safari došao u moje ruke. Sjećam se da sam za taj album prvi put čuo u Nomadu, ultimativnom magazinu moje generacije, listu koji je i nama glazbenim tradicionalistima otvorio oči i pokazao da u muzici postoji nešto puno više od kombiniranja tri akorda.
Tonći Kožul (morao sam pronaći taj Nomad i podsjetiti se tko je napisao tu krasnu crticu) se u malom, ali toplom i krasnom osvrtu naklonio uratku Nicolasa Godina i Jean-Benoita Dunckela i napravio je to tako uvjerljivo da sam istog trenutka poželio čuti kako to zvuči i poput njega, osjetiti što točno znači "da se uz Air osjećaš kao da je taj album sve što ćeš ikada trebati."
Ljubav na prvo slušanje
Bila je to ljubav na prvo slušanje i, nakon početnog šoka, Moon Safari mi je i danas, nakon više od 25 godina, ostao kao jedna od najljepših uspomena na najljepši period života - onaj studentski. Kad smo bili mladi, bezbrižni i kad smo sanjali da ćemo... Tko zna što smo zapravo sanjali, ali ti su snovi bili svakako puno ljepši uz Moon Safari.
U povijesti glazbe bilo je puno prekrasnih albuma, ali samo ih je nekoliko savršenih. Znate, oni koji nemaju slabu točku, koji ni u jednom trenutku nisu izgubili svoju nit i koji će vas, bez obzira na vremenski odmak, kad ga čujete, snažno mlatnuti po glavi teškim maljem nostalgije i ljepote.
Banana Velvet Undergrounda, Nirvanin Nevermind, Blue Lines od Massive Attacka, Screamadelica Primal Screama, prva dva albuma Clasha, Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band i Revolver Beatlesa (ma, zapravo, svi albumi Beatlesa), Haustorov Treći svijet, OK Computer Radioheada... sve su to albumi, za mene naravno, veći od života i bezvremenski klasici koje mogu slušati baš svaki dan i nakon svakog slušanja te me pjesme vrate, baš kao onaj Proustov kolačić, u vrijeme kad sam ih prvi puta čuo. Ista je stvar s Moon Safari.
Jedan mali, ali veliki album bez ikakvih problema može stajati rame uz rame s gore navedenim klasicima i nije čudo da sam u isto vrijeme osjećao neopisivu sreću što ću simbol svog odrastanja čuti u svom gradu i na najljepšoj pozornici na svijetu. Ipak, prošlo je puno vremena od te 1998.
U Šibeniku je na najljepšoj pozornici na svijetu Moon Safari zvučao jednako prekrasno kao i prije 26 godina dok smo ga obožavali u studentskim sobama
Promijenili smo se i mi koji smo bili zaljubljeni u Kelly koja gleda zvijezde, ali promijenili su se i Nicolas Godin i Jean-Benoit Dunckel. Zapravo, u ovih 26 godina promijenilo baš sve i nisam bio siguran što točno mogu očekivati od koncerta koji sam prije dvadesetak godina sanjao.
Hoću li se lagano nasmiješiti na taktove himničke Sexy Boy i raznježiti se na predivnu All I Need (nažalost, ovog puta bez bajkovitog vokala Beth Hirsch), ili će uslijediti razočaranje, koje nije rijetkost kad se nakon toliko vremena okupi bend kako bi svojim vjernim fanovima pokušao dati nešto što su oni trebali prije četvrt stoljeća. Srećom, dogodilo se ovo prvo.
Moon Safari je 4. kolovoza 2024. na Tvrđavi Svetog Mihovila zvučao upravo onako kako je trebao zvučati. Kako sam se ja barem nadao da će zvučati. Zamislite da se u jednom planetariju zajedno nađu Burt Bacharach, Gilbert Bécaud, John Lennon, David Bowie, Jerry Garcia i ekipa iz Kraftwerka te uz najkvalitetniji hašiš gledaju Doctor Strangelove or: How I Learned To Stop Worrying and Love the Bomb i zamišljaju kako je tamo gore. Takav je Moon Safari bio sad već pradavne 1998., a isti takav, zavodljiv i nježan bio je i puno godina kasnije u Šibeniku.
Lagana psihodelija obogaćena predivnim harmonijama i nježnim i toplim elektro zvukovima njihali su pozornicu šibenske tvrđave i svima nama koji smo imali sreću da budemo tu priuštili safari po Mjesecu s kojeg se nismo željeli vratiti.
Ne znam je li ikad Kelly u univerzumu Aira upoznala Majora Toma, ali ja znam da sam se, baš kao i kad sam prvi put čuo Ce Matin La, naježio na trube koje se pojave u 58 sekundi. To mi je bilo više nego dovoljno da budem sretan znajući da sam bio na Mjesecu, a i puno dalje.