Poznajete li nekoga tko svog psa tretira kao punopravnog člana obitelji, gotovo kao vlastito dijete? Možda ste to i vi sami. Ako im šaljete pozivnice za rođendan, kupujete odjeću i razgovarate s njima kao s bebama, niste jedini. Prije nego što takvo ponašanje otpišete kao puku opsesiju, znanstvenici poručuju: za tu snažnu vezu postoji dobar razlog, a seže desecima tisuća godina u prošlost.
Istraživanja, naime, pokazuju da naš mozak na pse reagira gotovo identično kao i na ljudsku djecu. Kroz dugi proces pripitomljavanja, psi su razvili društvene vještine nevjerojatno slične našima. S vremenom su poprimili ponašanje, pa čak i izgled koji podsjeća na bebe, a naš je mozak na to odgovorio - počeo ih je doživljavati upravo tako.
Zbog toga Zacharyja Silvera, direktora Laboratorija za pseću kogniciju na Occidental Collegeu, nimalo ne čudi što ljudi osjećaju tako snažnu povezanost sa svojim četveronožnim prijateljima. Štoviše, bilo bi mu čudno da je drugačije.
"Današnji psi su tisućama godina pažljivo selektirani da budu prijateljski nastrojeni, privrženi i savršeno usklađeni s nama", objašnjava on. Drugim riječima, evolucija je pse oblikovala tako da "hakiraju" naš sustav za povezivanje koji nas inače tjera da štitimo svoje potomstvo.
Alison LaCoss, majka troje djece, kaže da je u trenutku kad je rodila osjetila neodoljivu potrebu da svoju djecu voli i štiti. Sličan osjećaj preplavio ju je i kad je udomila Shioa, pirinejskog planinskog psa, i Babku, štene pudle.
"Preplavile su me emocije. Odjednom su tu bila ta slatka, preslatka stvorenja koja sam odmah poželjela voljeti i čuvati", prisjeća se. "Osjećala sam se kao da su to moje bebe."
Njezino iskustvo nije iznimka, a studija provedena 2014. godine na Sveučilištu Harvard otkrila je i zašto. Istraživači su okupili majke koje su imale i djecu i pse te im pomoću magnetske rezonancije snimali mozak dok su gledale fotografije. Na slikama su bila njihova djeca, njihovi psi, ali i nepoznata djeca i psi.
Rezultati su pokazali značajno preklapanje u moždanoj aktivnosti. Amigdala, područje mozga ključno za stvaranje veza i osjećaj nagrade, snažno se aktivirala kad su žene gledale slike i svog djeteta i svog psa. Slična aktivnost zabilježena je i u dijelovima mozga zaduženima za pamćenje, socijalnu interakciju te prepoznavanje lica.
"Područja mozga povezana s privrženošću, ljubavlju i povezivanjem bila su potaknuta na vrlo sličan način", objašnjava Niwako Ogata, profesorica bihevioralne ekologije na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta Purdue. Ipak, postojala je i ključna razlika: dijelovi mozga zaduženi za osjećaj nagrade bili su nešto aktivniji pri pogledu na ljudsku djecu. To znači da, iako je veza sa psom iznimno jaka, mozak i dalje prepoznaje da se radi o drugoj vrsti.
Jednako važnu ulogu igraju i neurotransmiteri, kemikalije koje naš mozak oslobađa kada provodimo vrijeme s onima koje volimo. Kada gledamo u oči ili se mazimo s partnerom ili djetetom, naše tijelo luči oksitocin, poznat i kao "hormon ljubavi", ključan za stvaranje privrženosti.
Identičan se proces događa i sa psima. Brojne studije potvrdile su da se razina oksitocina povećava i kod ljudi i kod pasa dok se gledaju, igraju ili maze. To nas potiče da ponavljamo takvo ponašanje, što dodatno jača našu vezu u neprekidnom krugu pozitivnih osjećaja.
Kada vas pas pogleda svojim umiljatim očima ili vam se obraduje na poziv, vaše tijelo oslobađa oksitocin. On aktivira biološki odgovor koji nas tjera da štitimo svoje mlade i brinemo se o njihovim potrebama. "Odnos koji imamo s našim psima gotovo je dosegao važnost biološkog srodstva", ističe Silver.
Alison LaCoss to potvrđuje svojim primjerom. Briga za Shioa i Babku ne razlikuje se puno od brige za dijete. Svaki mjesec ih šiša i kupuje im igračke. Spavaju gdje god požele, uključujući i krevete. Putuju s obitelji na odmore, a ako iznimno ne mogu ići, borave u hotelu za pse s televizorom u sobi. Čak je i kuću kupila prvenstveno zbog ograđenog dvorišta. "Potpuno sam preplavljena emocionalnom privrženošću tim životinjama", kaže ona.
Obožavanje koje osjećamo prema psima može se pratiti sve do njihovih početaka, kaže Federico Rossano, direktor Laboratorija za komparativnu kogniciju na Sveučilištu Kalifornije u San Diegu. Ljudi su od samog početka birali pse koji su bili opušteni i suradljivi, nagrađujući one koji su pažljivo pratili naše poglede i izraze lica.
Također smo nesvjesno preferirali osobine koje su ih činile sličnijima ljudskim bebama. Za razliku od svojih vučjih predaka, današnji psi često imaju okrugle glave, velike oči i bucmaste obraze. Razvili su i mišiće oko očiju koji im omogućuju da stvaraju izraze lica nalik ljudskoj tuzi, znatiželji ili radosti, što u nama izaziva snažnu emocionalnu reakciju.
Drugim riječima, psi su neodoljivo slatki - baš poput beba, barem prema našim mozgovima. Igraju se kao mala djeca, love loptice i nose plišance po kući, a i razmišljaju poput njih, s obzirom na to da imaju kognitivne sposobnosti djeteta od dvije do tri godine. Mnogi ih ljudi doživljavaju kao ranjiva stvorenja kojima je, baš kao i bebama, potrebna naša zaštita.
Ako ste i vi "roditelj" kućnog ljubimca, vjerojatno vam ne treba snimka mozga da biste znali koliko je veza čovjeka i psa posebna. Alison kaže da, iako Shio i Babka nikada neće progovoriti ili završiti školu, ona bi učinila sve da budu siti, sigurni i sretni. Oni su članovi obitelji za koje se osjeća potpuno odgovornom. "Moj dom jednostavno ne bi bio dom bez njih", zaključuje