Krajem 1960-ih započela je era Novog Hollywooda, koja je ubrzo potisnula staru Zlatnu eru. Prema Quentinu Tarantinu, upravo je osam konkretnih filmova, izašlih između prosinca 1969. i prosinca 1970., pomoglo zapečatiti sudbinu starog doba. Iako su tada još uvijek dominirali klasici i velike zvijezde, ti su filmovi – iako su uključivali mnoge poznate autore i glumce iz "Zlatnog doba" – djelovali kao zaostaci iz prošlog vremena, dok je novo filmsko doba nezaustavljivo dolazilo.
U svojoj knjizi Cinema Speculation, Tarantino piše: "Do 1970. taj 'Novi Hollywood' bio je Hollywood", prenosi Far Out Magazine. Kao primjere filmova koji su bili "osuđeni na propast" u tom novom kontekstu navodi: Privatni život Sherlocka Holmesa (Billy Wilder), Špijunka Darling Lili (Blake Edwards), Jedna smiješna ljubav u New Yorku (Vincente Minnelli), Šetnja po proljetnoj kiši (Guy Green), Jedina igra u gradu (George Stevens), The Liberation of L.B. Jones (William Wyler), Topaz (Alfred Hitchcock) i Rio Lobo (Howard Hawks).
Sve su to bila djela slavnih redatelja, ali u tadašnjem kontekstu, piše Tarantino, "smatrana su mrtvima po dolasku."
Zanimljivo je da su upravo ti autori – Wilder, Edwards, Minnelli, Green, Stevens, Wyler, Hitchcock i Hawks – do tada bili odgovorni za neka od najcjenjenijih ostvarenja klasičnog Hollywooda, s ukupno 11 osvojenih Oscara i 46 nominacija. No nakon 1970. nijedan od njih nije više dobio ni jednu jedinu nominaciju. To Tarantinovu tvrdnju čini još uvjerljivijom: iako su nekoć oblikovali filmski svijet, njihovo je vrijeme prošlo, a publika i industrija okrenule su se novim imenima poput Coppole, Kubricka i Formana.
Vrijeme ne štedi nikoga, pa tako ni stare filmske autoritete. Pokušaji da se održi estetika Zlatnog doba u vremenu kad se rađao novi, buntovni Hollywood bili su, prema Tarantinu, osuđeni na neuspjeh. Filmski pejzaž se promijenio – zauvijek.