JEDAN borac je pogođen dva puta, iz bolnice vraćen na front, gdje je pio otopljeni snijeg da bi preživio. Prisiljen je više puta napadati ukrajinske položaje, sve dok ga eksplozija granate nije zaslijepila. Iz rovova ga je spasio liječnik koji ga je postavio za bolničkog redara.
Drugi vojnik je kao 20-godišnjak završio u zatvoru zbog blažih kaznenih djela vezanih za drogu, poslan je na front u dobi od 23 godine. Gotovo bez ikakve obuke, poginuo je tri tjedna kasnije. Našao se među vjerojatno 60 Rusa ubijenih u napadu na isti dan kada je ruski predsjednik Vladimir Putin na Crvenom trgu slavio poraz nacista, piše CNN.
Ove dvije priče o nevjerojatnom preživljavanju i preranoj smrti oslikavaju gubitak života u ruskim rovovima. Ipak, postoji jedna razlika: poginuli su zatvorenici kojima je obećana odgoda zatvorske kazne ako se pridruže takozvanim bataljunima Oluja-Z koje vodi rusko Ministarstvo obrane.
Ubijen samo tri tjedna nakon što je otišao na front
Očekivani životni vijek je kratak, uvjeti sami po sebi teški za preživljavanje, a zatvorenici opisuju da ih se koristi kao topovsko meso. Deseci tisuća osuđenika unovačeni su da služe na prvoj crti bojišnice, isprva od strane plaćeničke skupine Wagner, a potom i od Ministarstva obrane.
CNN je razgovarao s majkom osuđenika Andreja, koji je zatvoren s 20 godina zbog droge te potom mobiliziran u rusku vojsku i poslan na prvu liniju. Majka je dostavila opsežne videozapise, dokumentaciju i chat poruke kako bi potvrdila priču svog sina i njegovu ranu smrt, samo tri tjedna nakon raspoređivanja na front.
CNN je također razgovarao sa Sergejem, jednim od rijetkih preživjelih iz postrojbi Oluja-Z, koji je prvi put telefonski intervjuiran u vojnoj bolnici prije nekoliko mjeseci, a prošli tjedan pričao je o okrutnim i sve lošijim životnim uvjetima u ruskim rovovima.
Iako su užasni borbeni uvjeti dobro poznati, mnoga ruska svjedočanstva potječu od ratnih zarobljenika i prenose ih ukrajinski posrednici. Ove dvije priče predstavljaju rijetka svjedočanstva izravno od Rusa. CNN je promijenio imena i uklonio ključne detalje radi sigurnosti sugovornika.
Sergej sada radi dva posla kako bi prehranio svoju obitelj, ali je rekao da još uvijek čeka vojnu odštetu za višestruke ozljede. I dalje mu noću u ušima zvoni od udara granata, što mu otežava spavanje u tišini njegova doma.
Devet puta dobio potres mozga, više puta vraćan na front
Kaže da je tijekom osmomjesečnog boravka na frontu devet puta zadobio potres mozga od topničkih granata koje su padale u blizini. Prošle zime je upucan u nogu, a zatim je vraćen na front nakon 10 dana liječenja. Ponovno je pogođen, ovaj put u rame i uredno hospitaliziran.
Dva mjeseca kasnije, zbog manjka ljudstva ponovno je poslan na prve crte, gdje je otkrio da su amputirani osuđenici dobili dužnosti u sustavu veze. Svjedoči i kako su vojnici odbacivali svoje pancirke jer su pružale tek minimalnu zaštitu.
"Pancirke ne pomažu protiv granata, budući da ukrajinsko topništvo gađa s velikom preciznošću. Naše topništvo može opaliti tri ili četiri puta i onda počinju eksplozije oko nas. Najčešće smo mi prvi na udaru", rekao je Sergej.
Teško je zamisliti takve gubitke. Sergej kaže da je iz njegove postrojbe od 600 zarobljenika regrutiranih u listopadu samo 170 još uvijek živo i da su svi osim dvojice ranjeni: "Svi su bili ozlijeđeni, dvaput ili triput, neki i četiri puta". Prisjetio se kako je vidio kolege raznesene granatama koje su padale blizu njih i kako se čudio što je preživio. Jedan napad posebno pamti.
"Najbolje se sjećam zadnjeg od devet potresa mozga koje sam imao. Bili smo u napadu, ali imali smo malo raketnih bacača i dronova. Naš zapovjednik viče preko radija: 'Baš me briga, samo naprijed! Ne vraćajte se dok ne zauzmete ovaj položaj!'. Nas dvojica pronašli smo mali rov i zaronili u njega", kaže Sergej.
"Ponekad nismo jeli nekoliko dana, nismo pili nekoliko dana"
Ali njihovim mukama tu nije bio kraj: "Jedan ukrajinski dron bacio je granatu na nas. Pala je između nas. Moj prijatelj je bio sav prekriven gelerima. Ja sam nekako ostao neozlijeđen, ali izgubio sam vid na pet sati. Pred očima mi je bila samo bijela koprena. Iznijeli su me iz rova u rukama".
Potom je pronašao liječnike koji su se sažalili i dali mu dužnost bolničkog redara - premještanje leševa, provjeravanje dokumenata, čišćenje - sve do isteka posljednjeg mjeseca njegova ugovora.
Sergej se prisjeća svakodnevnih užasa ruskih rovova. Hrana je uglavnom bila konzervirano meso s dodanim instant rezancima, ali vodu je bilo najteže nabaviti: "Morate hodati tri do četiri kilometra da biste došli do vode. Ponekad nismo jeli nekoliko dana, nismo pili nekoliko dana". Rekao je da su zimi preživljavali pijući otopljeni snijeg: "Nije bilo baš ugodno, ali morali smo".
Disciplina se održavala pogubljenjima, objasnio je Sergej: "Ponekad zapovjednik 'resetira' ljude. Ubijao ih je. Vidio sam to samo jednom, bila je to egzekucija čovjeka koji je krao i ubijao svoje ljude u rovovima. Nisam vidio tko je od četvero ljudi oko njega pucao. No, kada je pokušao pobjeći, metak ga je pogodio u potiljak. Vidio sam ranu na glavi. Odnijeli su ga".
"Još nije bio muškarac"
Za Andreja su užasi na bojišnici kratko trajali. Njegova majka Julija opisala je kako on "još nije bio muškarac" kada je kao 23-godišnjak poslan na prvu liniju. Njegove glasovne poruke - šale se na račun vremena - i dječački izgled u uniformi odaju mladića zarobljenog u ružnom svijetu.
"Nije se sjećao iznosa novca koji mu je ponuđen, rekao je da nije provjerio. Dakle, nisam vidjela nikakav financijski interes za njega. Radilo se samo o slobodi. Dobio je dugotrajnu kaznu, devet i pol godina, a odležao je tri", rekla je njegova majka.
Julija je podijelila Andrejev video na poligonu u okupiranoj Ukrajini, gdje je nakratko učio taktiku napada.
Njegovo slabo obrijano lice prikazano je na fotografijama, izgorjelo od sunca, ispod velike maskirne kacige, u stražnjem dijelu vojnog kamiona. Slika je bilo malo, jer je njegov angažman na frontu bio kratak. Andrej je 8. svibnja svojoj majci poručio da njegova postrojba ide na front, na jedan od najžešćih dijelova istočnog bojišta.
Napad je započeo u zoru 9. svibnja - na dan kad Kremlj obilježava godišnjicu sovjetske pobjede nad nacistima pompoznom vojnom paradom preko Crvenog trga. Putin je ove godine predsjedavao skraćenom verzijom ceremonije, što su analitičari objasnili time što je većina moskovskog arsenala oštećena ili raspoređena na ukrajinski front.
Julija se u suzama prisjetila te posljednje razmjene poruka: "Svađali smo se. Strašno je to reći, ali već sam razmišljala o njemu kao da je mrtav. Napustio je Rusiju znajući što ga čeka. Svaki dan sam mu govorila 'ne, ne, ne'. I nije me slušao. Kad je rekao da idu na juriš, napisala sam mu 'Trči, Forrest, trči'".
"Najteže mi je bilo što sam se bojala da će nekoga ubiti"
Zatim je Andrej, poput mnogih osuđenika s ograničenim pristupom mobitelu na prvoj liniji, potpuno nestao. U tjednima nakon toga, Julija je od rodbine drugih zatvorenika regrutiranih iz njegove kaznene kolonije doznala da ih je oko 60 poginulo u tom jednom napadu. Ovaj broj je teško provjeriti, ali u skladu je s iznimnim gubicima o kojima su izvijestili promatrači iz postrojbi sastavljenih od osuđenika.
Julija nije primila njegovo tijelo niti osobne stvari, nego samo pismo Ministarstva obrane u kojem se navodi da je Andrej poginuo na dan kada je iz zatvora otišao na prve crte bojišnice. "Najteže mi je bilo što sam se bojala da će nekoga ubiti. Koliko god apsurdno zvučalo, bojala sam se da će proći kroz sve ovo i vratiti mi se kao ubojica. Jer mogu živjeti sa sinom kao narkomanom, ali sa sinom kao ubojicom, bilo mi je teško to prihvatiti", govori Julija.
S vremena na vrijeme, užasi koje ruska invazija nanosi Ukrajini gotovo su jednaki užasima koje čini svojoj vlastitoj populaciji.