ŽIVA bića zrače vidljivu svjetlost dok god su živa, pokazalo je jedno novo istraživanje objavljeno u časopisu The Journal of Physical Chemistry Letters.
Istraživači sa Sveučilišta u Calgaryju i iz Nacionalnog istraživačkog vijeća Kanade u zanimljivom su eksperimentu, provedenom na miševima i listovima dviju različitih biljnih vrsta, otkrili izravne fizičke dokaze neobične emisije "biofotona" koja prestaje u trenutku smrti, što sugerira da sva živa bića – uključujući i ljude – doslovno mogu svjetliti sve dok ne umru.
Poznato je da različiti biološki procesi mogu stvarati svjetlosne efekte u obliku kemiluminiscencije koja je svojstvena raznim stvorenjima poput krijesnica, meduza, dubokomorskih riba, planktona i nekih vrsta gljiva.
No već desetljećima znanstvenici bilježe i spontano isijavanje svjetlosnih valova duljine između 200 i 1000 nanometara iz manje očitih reakcija u raznim vrstama živih stanica – od tkiva kravljeg srca do kolonija bakterija.
Jedan od glavnih kandidata za izvor ovog zračenja je djelovanje reaktivnih kisikovih vrsta (ROS – reactive oxygen species) koje stanice proizvode kada su izložene stresu – poput topline, otrova, patogena ili nedostatka hranjivih tvari.
Ako ima dovoljno molekula vodikova peroksida, primjerice, tvari poput masti i proteina mogu proći kroz kemijske transformacije koje njihove elektrone izbace na više energetske razine, a kad se ti elektroni vrate natrag, oslobađa se foton – najmanja jedinica svjetlosne energije, odnosno kvant.
Kako bi provjerili može li se ovaj fenomen pratiti ne samo na izoliranim tkivima već i na cijelim organizmima, tim znanstvenika, predvođen fizičarom Vahidom Salarijem, u novoj je studiji koristio visokosenzitivne EMCCD i CCD kamere (electron-multiplying charge-coupled device i charge-coupled device) kako bi zabilježio čak i najmanje emisije svjetlosti iz tijela miševa.
Četiri miša pojedinačno su smještena u tamnu komoru i snimana jedan sat dok su bila živa, a zatim još jedan sat nakon eutanazije, pri čemu je njihova tjelesna temperatura održavana kako bi se eliminirao utjecaj topline koja je također elektromagnetski val, kao i vidljiva svjetlost.
Rezultati su pokazali značajan pad emisije fotona nakon smrti, što sugerira da je UPE povezan s vitalnim funkcijama stanica (slika dolje).
Sličan eksperiment proveden je i na listovima biljaka Arabidopsis thaliana i Heptapleurum arboricola. Kada su one bile izložene stresu u obliku fizičkih ozljeda i kemikalija, rezultati su još jednom pokazali snažnu povezanost između ROS-a i emisije svjetlosti.
Ovo otkriće moglo bi odjeknuti među ljudima sklonima pseudoznanstvenim tumačenjima Kirlijanovih fotografija i viđenja aure, navodnim dokazima za postojanje životne energije ili duše. Stoga treba pojasniti zašto je to opovrgnuta pseudoznanost.
Kirlijanljeva fotografija (poznata i kao elektrofotografija) tehnika je koju su 1939. godine razvili Semjon i Valentina Kirlijan. Ona se temelji na ideji da se pomoću visokonaponskih električnih polja može zabilježiti "aura" oko objekata, najčešće biljaka, prstiju ili novčića. Takve fotografije prikazuju svjetlucave obrube oko predmeta (slika dolje), koje se često interpretiraju kao životna energija ili duša.
Taj efekt izaziva zadivljujuće slike – no u igri nije ništa nadnaravno, odnosno ništa što nije objašnjivo prirodnim zakonima.
Znanstvenici već desetljećima znaju da se efekt Kirlijanove fotografije može objasniti sasvim poznatim fizikalnim principima.
Naime, kada se objekt izloži visokom naponu i stavi na fotoosjetljivu površinu, oko njega nastaje električno pražnjenje, tzv. koronski izboj. On pobuđuje molekule zraka u okolini objekta tako što ih visoki električni napon prisutan u objektu ionizira, što znači da uklanja ili dodaje elektrone molekulama, zbog čega one postaju električki nabijeni ioni.
U takvoj situaciji oslobođeni elektroni i oni u molekulama međusobno se sudaraju i podižu na više energetske razine. S vremenom pobuđeni elektroni padaju nazad u niža, osnovna energetska stanja i pritom emitiraju svjetlost. Fotosjetljivi materijali tu svjetlost bilježe kao svojevrsnu aureolu.
Pritom količina i raspored svjetlosnog obruba uvelike ovisi o količini vlage na površini objekta, primjerice, na koži prsta. Što je više vlage, to je jača i svjetlija „aura". To je zato što vlaga dobro provodi električnu struju i time pojačava efekt.
Na oblik svjetlosnog uzorka također može utjecati promjena tlaka prsta na podlozi ili sobne temperature pa na fotosenzitivnoj ploči nastaju zanimljive forme.
Drugim riječima, tu nije riječ o životnoj energiji ili duši, već o ioniziranom zraku i vlazi tijela, odnosno objekta.
Ono što su znanstvenici otkrili u novom istraživanju naziva se ultra-slabom emisijom fotona (UPE), a istražuje se u recentnim studijama i potpuno je drugačija stvar.
Važno je istaknuti da se taj fenomen temelji na biokemijskim reakcijama u stanicama. Osim toga, kako sam termin UPE kaže, riječ je o izuzetno slabim emisijama koje se ne mogu vidjeti golim okom, kako neki tvrde da vide aure, već samo pomoću izuzetno osjetljivih kamera u potpuno tamnim i kontroliranim uvjetima.
U fenomenu UPE izvor svjetlosti su reaktivne kisikove vrste koje nastaju u mitohondrijima (slika dolje), staničnim organelama koje proizvode energiju pretvarajući hranjive tvari uz pomoć kisika u gorivo za sve stanične procese, što je dio metabolizma.
Stresovi poput topline, toksina ili ozljeda mogu povećati proizvodnju ROS-a, što rezultira jačom emisijom svjetlosti.
Dr. Daniel Oblak, jedan od autora studije, izjavio je: "Naši rezultati pokazuju da ozlijeđeni dijelovi listova emitiraju znatno više svjetlosti od neoštećenih dijelova tijekom cijelog razdoblja snimanja od 16 sati".
To znači da bi se UPE mogao koristiti za razvoj neinvazivnih dijagnostičkih alata koji bi mogli otkrivati stres ili bolesti u tkivima.
Primjerice, UPE bi se u dijagnostici mogao koristiti za rano otkrivanje tumora budući da stanice raka često imaju pojačan metabolizam i oksidativni stres, što znači da emitiraju više biofotona koji bi se mogli detektirati visokoosjetljivim kamerama bez potrebe za biopsijom.
U poljoprivredi, UPE bi se mogao koristiti za detekciju stresa kod biljaka – primjerice, biljka zaražena patogenom ili izložena suši pokazivala bi pojačanu emisiju svjetlosti na pogođenim dijelovima, što bi omogućilo ranu intervenciju i preciznije upravljanje usjevima.
***
Knjigu Indexovog znanstvenog novinara Nenada Jarića Dauenhauera, koja tematizira najkontroverznije i najzanimljivije teme u znanosti poput klimatskih promjena, pseudoznanosti, pandemije, GMO-a i nuklearki, možete nabaviti ovdje.
Knjiga se sastoji od tekstova našeg novinara objavljenih kroz više godina rada na Indexu.
Objavljuje Index Vijesti u Subota, 5. studenoga 2022.