Kremlj je u subotu navečer obznanio kako Ruska Federacija jednostrano zaustavlja sve vojne akcije za Uskrs iz "humanitarnih razloga", s opaskom da će ruske snage moći uzvratiti vatru. Primirje koje je proglašeno trajalo je do ponoći idućeg dana, sveukupno je bilo na snazi 30 sati. Kijev je isprva negativno reagirao na ovaj potez, tražeći od Moskve da pristane na 30-dnevni prekid vatre, kao što je ranije predloženo.
Ipak, nakon početnih kritika ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je podržao primirje, također rekavši da će biti dopušteno uzvratiti vatru. Uskrsna noć je nakon toga bila mirna, prvi put nakon dugo vremena nije bilo dalekometnih napada.
Ukrajinske vlasti su i službeno to potvrdile, ali uz opaske da je Rusija kršila primirje. Naime, na prvoj liniji se i dalje pucalo. S druge strane, Moskva je također dala sličnu izjavu o ukrajinskom kršenju prekida vatre.
Istovremeno je Zelenski iznio prijedlog o zaustavljanju dalekometnih udara na civilne ciljeve. Međutim, Kremlj je priopćio da neće produljivati prekid vatre, pa su borbe nastavljene duž cijele linije bojišnice, kao i raketiranje.
Putin je komentirao prijedlog ukrajinskog predsjednika da se zaustave svi udari na civilne objekte. Prema ruskom predsjedniku, ukrajinske vlasti koriste civilne objekte u vojne svrhe i samim time postaju legitimne mete.
Iako o tome postoje razne spekulacije i opravdanja, Kremlj sada ne želi pristati na duži prekid vatre iz jednostavnog razloga. Rusija, iako i sama treba i želi primirje i to iz niza razloga, želi primirje koristiti kao jak adut u pregovorima s SAD-om.
Uskrsno primirje je prvenstveno Putinovo pokazivanje "dobre volje" američkom predsjedniku Donaldu Trumpu. Konkretno, tako je Kremlj htio pokazati da je spreman na dijalog iako se već, ne bez razloga, ustalilo mišljenje da je Rusija ta koja odbija primirje.
Zanimljivo je da je Ukrajina prilično lako pristala na uskrsno primirje, iako dogovor s Kremljom nije unaprijed postignut, a uvjeti pod kojima je primirje zamišljeno bili su takvi da ga je Kijev mogao lako odbiti.
Međutim, s obzirom na očekivanja ukrajinskih saveznika da rat što prije završi, uz sve složeniju situaciju u zemlji, Kijev nije imao izbora nego prihvatiti Putinovu inicijativu. Zanimljivo je da je Kijev odmah iznio prijedlog za produženjem primirja, koji je Rusija brzo odbila.
U smislu stavova Kijeva i Moskve jedno je jasno - nastupila je velika promjena. Zelenski i Putin se više ne natječu u "tvrdoći" stava, nego u pokazivanju stupnja spremnosti na mir. Treba tome dodati i da je Amerika u nekoliko navrata najavila povlačenje iz pregovora ako ubrzo ne uspiju postići dogovor. Jasno je da je takva prijetnja veći problem zapadnim zemljama i Ukrajini nego što je Rusiji.
Prema pisanju medija, Trumpovi pregovarači Steve Witkoff i Marco Rubio su na razgovore s europskim i ukrajinskim čelnicima u Pariz došli s nizom uvjeta. Kijev i europski predstavnici, objavili su mediji, nisu bili oduševljeni njihovim prijedlozima. Nakon toga je SAD počeo vršiti pritisak prijetnjom da će se povući iz pregovora, pa su pregovori nastavljeni u Londonu.
Ključne točke su bile odgovor Europe i Ukrajine na uvjete koje su iznijeli predstavnici SAD-a. Prema medijima, uvjeti su:
Sasvim je jasno da su takvi uvjeti problem i Rusiji i Ukrajini, ali i zemljama EU. Za Kijev, koji je već pristao na prekid vatre duž prve crte, problem su točke vezane za neulazak u NATO, kao i priznavanje statusa Krima.
Iako je jasno u ukrajinskom društvu da ni ulazak u NATO ni oslobađanje Krima nisu realne opcije u narednom razdoblju, u političkom smislu ovo će biti izuzetno bolno za vlast u Kijevu. Brojni protivnici predsjednika Zelenskog bi ga mogli optuživati za kapitulaciju i izdaju nacionalnih interesa. Jasno je da Kijev nema mogućnosti utjecati na SAD ako on odluči priznati status Krima.
Zelenski zasad odbija takav prijedlog, ali to znači nastavak rata u puno težim okolnostima. Ipak, teško je vjerovati da će se Kijev povući iz pregovora i do kraja naljutiti SAD.
Ovako ostaje mogućnost održavanja američke podrške, ako ništa, barem opskrbe oružjem za modernizaciju ukrajinske vojske. U tom smislu ukrajinsko "ne" u Londonu vjerojatno neće promijeniti suštinu ako SAD zaista prizna rusku kontrolu nad Krimom u nadi da će time "kupiti" primirje.
Europa bi, s druge strane, trebala pristati na ukidanje nekih sankcija Rusiji. To je samo po sebi teško čak i s proceduralne strane. Isto tako, svaka članica EU može blokirati proces. Isto se odnosi i na odbijanje ulaska Ukrajine u NATO. Za formaliziranje takve odluke potreban je pristanak svih članica.
Tu se otvara i pitanje slanja mirovnih snaga u Ukrajinu. London i Pariz ne odustaju od te ideje i traže jamstva zaštite od SAD-a. S druge strane, Moskva je izričito protiv prisutnosti bilo kakvih snaga NATO-a na ukrajinskom teritoriju.
Na koncu se dolazi i do Rusije. Vrlo je malo vjerojatno da će Moskva prihvatiti ideju da Amerikanci preuzmu kontrolu nad nuklearkom Zaporižjom. Nadalje, uvjeti Kremlja puno su širi od nabrojenih. Prije svega se to odnosi na prestanak opskrbe Ukrajine oružjem i prestanak mobilizacije. Tu su i neformalni zahtjevi, poput uklanjanja predsjednika Zelenskog s vlasti, promjene unutarnje politike itd.
Unatoč svim poteškoćama, nije isključen dogovor. Europa i Kijev uvelike ovise o SAD-u, pogotovo u vojnim pitanjima, pa je time sposobnost da se odupru zahtjevima SAD-a vrlo ograničena. Trenutno ukrajinsko odbijanje američkih uvjeta, baš kao i američka prijetnja povlačenjem iz pregovora, možda neće biti finalne odluke.
Izvjesno je da će se dogoditi još nekoliko iteracija pregovora o uvjetima. Rusija bi, s druge strane, mogla dobiti dosta toga za pristanak na prekid vatre, pogotovo kada se uzme u obzir da postoji mogućnost da SAD i formalno prizna status Krima.
U tom slučaju čak ni eventualni prosvjedi Europe i Ukrajine ne bi puno značili. Američko priznanje Krima kao ruskog imalo bi velike posljedice i vjerojatno je to jedan od glavnih aduta Washingtona da uvjeri Putina da pristane na dogovor.