Kako je živjeti kao osoba koja se izgledom razlikuje od većine, konkretno, s prekomjernom tjelesnom težinom? Ekonomska stručnjakinja Vedrana Pribičević godinama je meta zlostavljanja, najčešće od strane anonimnih pojedinaca, isključivo zbog svoje pretilosti. Suočava se s vulgarnim porukama, željama za smrću i neprestanim ismijavanjem. Neki idu toliko daleko da zovu njezino radno mjesto kako bi se žalili na njezin izgled, ispričala je u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2.
Vedrana se s viškom kilograma bori cijeli život i svjesna je zdravstvenih rizika koje oni nose. "Kada imate više kilograma, ne možete to sakriti, osim ako se ne zatvorite u kuću i ne izlazite. Naravno, ako ljudi misle da im je to okej biti pretili, to je u redu. Mislim da ne trebamo ljudima nametati ono što mi mislimo da je ispravno, niti dobrohotno reći 'ali jesi li pokušala ovo ili ono.' Možda jesu, možda nisu. To je osnovna pristojnost", ističe Pribičević.
Njezina borba počela je u djetinjstvu, a sličan problem imala je i njezina majka. Dugo je bila bez prave dijagnoze; u djetinjstvu su joj rekli da ima intoleranciju na glukozu, što je, kako kaže, bila dijagnoza napisana jer liječnici nisu znali što joj je.
"Ja sam uvijek imala višak kilograma, nekad manje, nekad više. Baka me konstantno hranila zato što sam vrištala od gladi. Bila bih konstantno gladna, a normalno da će mi baka dati jesti", prisjeća se. U to vrijeme, prije više od 30 godina, medicina nije puno znala o pretilosti.
"Tada je jedan od načina liječenja bio da me roditelji odvedu u bolnicu na mršavljenje. Smatralo se prihvatljivim da vi svoje dijete odvedete u bolnicu i ostavite ga tamo, oni vas zatvore na odjel i daju vam 500 kalorija dnevno", opisuje traumatično iskustvo. S osam godina, provodila bi ljetne praznike u bolnici, gladna i zbunjena, dok su druga djeca bila na moru.
Vedrana je u jednom periodu imala trakicu u želucu i značajno smršavjela, došavši do 75 kilograma. Međutim, trakica je uzrokovala ozbiljne probleme poput čestog povraćanja pa je na kraju uklonjena. Život s prekomjernom težinom donosi brojne praktične probleme.
"Prva stvar je ustajanje s poda. Ako završiš na podu, nećeš se moći dignuti", objašnjava, dodajući kako joj veća mišićna masa, kao nusprodukt viška inzulina, ipak pomaže u mobilnosti.
"Drugi problem je pokretljivost. Kako obući čarape, kako obaviti osobnu higijenu. To je prilično teško ako imaš puno kilograma", ističe. Tu su i problemi s odjećom te nelagoda u javnom prijevozu. "Treći problem je, na primjer, mjesto u avionu. Vjerojatno bih mogla stati u jedno mjesto, da se malo stisnem, ali često kupujem dva mjesta kako ne bih smetala drugim ljudima", kaže Vedrana.
Iako je veliki zagovornik slobode govora i smatra da svatko ima pravo na svoje mišljenje, u jednom je trenutku morala podvući crtu. "Dolazili su na moju Facebook stranicu, na stranicu institucije u kojoj radim, gdje sam objavljivala samo nešto o ekonomiji. I to me smetalo", kaže. Stvari su eskalirale kada su joj poruke mržnje počele stizati na službeni e-mail.
"To je apsolutno neprihvatljivo. Ne znam jesu li ti ljudi poludjeli ili što s njima nije u redu, ali ne možeš u službenoj komunikaciji tako nešto slati. Službenu komunikaciju moram čitati", objašnjava. Tada je odlučila da više neće šutjeti o uvredama i željama da umre ili da joj amputiraju noge.
Dugo je vjerovala da je otporna na uvrede, no s vremenom su se one nakupile, stvarajući tjeskobu i unutarnju bol. "Objasnila sam to psihijatrima kao osjećaj koji imaš kada prekineš s nekim. S tim sam se budila svako jutro. Bilo je prilično grozno", priznaje.
Mentalni problemi su počeli kada se više nije htjela probuditi. "Probudila bih se i pomislila: A što ako se sutra ne probudim? Zar to ne bi bilo odlično?" Tada se dogodio preokret. Svakodnevni odlasci na plivanje u šest ujutro donijeli su joj susrete s ljudima koji su imali potpuno drugačiji pristup.
"Bilo je tamo nekih jako zgodnih tipova, koji imaju savršena tijela i bave se triatlonom cijeli život. Govorili bi mi: 'Svaka čast, samo tako nastavi, wow, ti si ovdje svaki dan.' Ljudi su me vidjeli, doista su me vidjeli i onda su empatizirali i vidjeli su koliko mi je teško. I tih par lijepih riječi su promijenili moju perspektivu i pomislila sam: 'Pa dobro, ipak se želim probuditi ujutro jer želim ići na bazen i želim plivati'. Ti ljudi su mi bili na neki način inspiracija", zaključuje Vedrana.